PREDSTAVLJANJE KNJIGE “ABRAHAMOVO RAZLIKOVANJE”

Večeras 18.4. u organizaciji Udruge katoličkih intelektualaca, u prostoru Vikarijata u Osijeku  održan je  razgovor o knjizi dr.sc Krešimira Šimića “Abrahamovo razlikovanje”. Iako su kao sugovornici najavljeni dr.sc. Miroslav Volf i dr.sc. Stjepan Radić, dr. Volf se ispričao da zbog spriječenosti nije mogao sudjelovati na održanom razgovoru.

Dr. Radić je predstavio knjigu “Abrahamovo razlikovanje” navodeći autore na koje se dr. Šimić pozivao. Naime, dr. Šimić ruši tezu o nasilnosti monoteističkih religija odnosno o miroljubivosti politeističkih religija. U tome se poziva na Josepha  Ratzingera (pape Benedikta) te na Miroslava Volfa.

Šimić  navodi potrebu za dijalogom religija, no da dijalog uključuje i neslaganje. Citira Volfa koji govori o hermeneutičkom gostoprimstvu, odnosno o potrebi da svatko svoju religiju tumači svojim jezikom, odnosno da “svatko čita svakoga i svatko tumači svakoga”.

Autor knjige se također osvrnuo i na potrebu svjedočenja vjere u društvu, u smislu da se vjera ne treba dokazivati, te smatra da Bogu ne treba obrana, već da je treba svjedočiti. Bit vjere je relacija, odnosno odnos te u tome smislu treba vjerovati svjedocima. Apostoli su svjedoci Krista, Krist je svjedok Oca. Apostoli su teolozi samo u onom smislu koliko su i svjedoci. Autor će navesti kako je Drugi vatikanski koncil ustvrdio da su problem današnje vjere vjernici koji tvrde da su vjernici a nisu svjedoci.

Knjiga je izašla u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu te Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Recenzenti knjige su prof. dr.sc. Ante Vučković ze izv. prof. dr.sc. Bojan Žalec.

RECENZIJA:

“Ova je knjiga dobro došla. Unosi jasnoću u rasprave o vjeri, njezinoj navodnoj sklonosti prema nasilju i odbacivanju drugoga, njezinoj navodnoj zatvorenosti za svjetlo razuma i društveni život s različitim i drugim. Pokazuje kako su problemi dublji od prigovora i kako su teološki odgovori važniji nego što suvremena kultura to misli.

Od koristi je vjernicima koji u sebi osjećaju nemir i potrebu za svjetlom razuma. Njima pomaže da ono što već jesu vide na jasniji način. Od koristi je i nevjernicima i agnosticima. Njima je pomoć da razumiju po(i)ētičnu narav vjere koju često poznaju samo iz površnih predrasuda, poopćenih osuda ili osobnih razočaranja. Knjiga svojim tonom, jezikom, blagonaklonošću prema svemu što olakšava razumijevanje i svojom otvorenošću i jasnoćom vlastitih polazišta i izvora misli pokazuje kako je moguće graditi kulturu crpeći iz izvora vjere u vremenu kada na vjeru pada negativno svjetlo. Knjiga je uz to, premda to nije njezina izravna namjera, dobro došla u ekumenskom i međureligijskom dijalogu (…) Ona u našu kulturu dolazi kao jasan i prepoznatljiv teološki glas o kojem valja voditi računa upravo zbog potrebe kulture sâme za dijalogom i trudom oko razumijevanja drugog.” Prof. dr. sc. Ante Vučković

• IPA