U svijetu prepunom oštrih riječi, brzih osuda i duhovne samodostatnosti, kršćanin je pozvan na drugačiji put – put poniznosti, ljubavi i razboritosti. Ovaj tekst poziva na dublje promišljanje o tome tko smo zapravo. Pitajmo se: Jesam li borac za Krista ili za Napasnika? U vremenu kada je lako zamijeniti revnost za istinu s duhom osude i tvrdoglave pobožnosti, podsjeća nas na ono bitno: duh Evanđelja je duh ljubavi, a ne osude.
Pitao sam jednom jednog čovjeka:
“Što si ti – borac za Krista ili borac za Napasnika?”
Znaš li da postoje i borci za Napasnika?
Kršćanin nije pozvan biti fanatikom. Ne poziva nas Krist na borbu riječima, niti na tvrdokornu obranu vjere bez ljubavi. Pozvan si voljeti – i prijatelja i neprijatelja, i pravednoga i grešnoga. Onaj koji se bez rasuđivanja razbacuje riječima, pa makar one bile i istinite, ne čini dobro – nego štetu. Jer nije dovoljno reći istinu; treba je znati izreći na način koji izgrađuje.
Sjećam se jednog pobožnog pisca koji se vjernicima obraćao izuzetno grubim riječima. Njegove su riječi bile toliko prodorne da su ljude potresale do srži. Jednom mi je rekao:
“Na jednom skupu sam jednoj gospođi rekao to i to…”
Ali način na koji joj je to rekao bio je poguban – povrijedio ju je pred svima. Rekao sam mu:
“Pazi… ti na ljude bacaš zlatne vijence s dijamantima, ali tako kako ih bacaš – razbijaš im glave. I to ne samo onima osjetljivima, nego i tvrdima.”
Ne bacajmo kamenje na ljude u ime kršćanstva.
Onaj tko nekog grešnika razobličava pred drugima, ili sa strašću govori o nečijim grijesima, ne govori iz Duha Božjega – već iz nekog drugog duha.
Etos Crkve je ljubav.
Crkva nije sudnica. Ne djeluje iz logike zakona, nego iz logike milosti. Ona ne broji prekršaje nego traži načine da čovjeku pomogne – što god da je učinio, koliko god bio grešan.
Kod nekih pobožnih kršćana primjećujem čudnu logiku. Njihova pobožnost je, naizgled, ispravna. Njihova usmjerenost prema dobru – vrijedna poštovanja. Ali im nedostaje duhovno rasuđivanje. Nedostaje im širina. Bez toga, njihovu pobožnost prati uskogrudnost, pa čak i tvrdoglavost, a često i neka skrivena osuda drugih.
Temelj svega treba biti duhovnost. A iz prave duhovnosti rađa se i duhovno rasuđivanje. Jer ako ostanemo samo na “slovu zakona”, ono nas može ubiti. Kako kaže Pismo:
“Slovo ubija, a Duh oživljuje.”
Onaj tko je istinski ponizan, nikada sebe neće postavljati za učitelja drugima. Takav čovjek više sluša nego što govori. A kada progovori, to čini s poštovanjem i poniznošću. Nikada ne kaže: “Ja mislim…” nego:
“Misao mi kaže…”
“Oci kažu…”
Govori kao učenik – ne kao gospodar.
Onaj koji misli da je pozvan da ispravlja druge na svakom koraku, često u sebi nosi skrivenu samoljubivost. Takvome više stalo do vlastite istine nego do čovjeka.
Zato neka nam svaki susret s drugim čovjekom bude prožet ljubavlju.
I neka nas Duh Sveti pouči kako da istinu govorimo u ljubavi, kako da poučavamo s poniznošću, i kako da budemo borci za Krista – a ne za Napasnika.
Izvor: prijateljboziji.com
Prijevod: Miodrag Vojvodić | Bitno.net
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.