Uskrsnuće udovičinog sina iz Naina.
Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: “Ne plači! Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: “Mladiću, kažem ti, ustani! I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: “Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj! I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
Evanđelje po Luki 7,11-17
Uskrsnuće udovičinog sina iz Naina
dr.sc. Jasmin Milić
Nakon što je ozdravio stotnikovog slugu, Gospodin odlazi u mjesto Nain, koje se nalazi oko 50 kilometara od Kafarnauma, na obroncima gore Hermon. Osim njegovih učenika slijedilo ga je i silan svijet, ili kako drugi prijevod kaže: “mnoštvo naroda”. Čudo koje je Krist učinio izliječivši stotnikovog slugu sigurno je potaknulo mnoge da ga slijede. Kroz čudo iscjeljenja Krist je pokazao da ima moć nad bolešću. Mnoštvo koje ga slijedi uskoro će vidjeti još veće čudo i uvjeriti se da Krist ima moć nad najvećim neprijateljem ljudskog roda.
Dok se približavao gradskim vratima, pogrebna povorka je napuštala grad. Naime, groblja su se nalazila izvan gradskih zidina. Povorka je ispraćala mladića koji je bio jedino dijete majke udovice. Za ovu majku gubitak sina jedinca bilo je samo po sebi prevelika bol. Osim toga, ostala je sama na svijetu, jer izgubivši muža, a sada i sina, izgubila je muškog zaštitnika i hranitelja. U to vrijeme žene nisu imale puno mogućnosti zarađivati za vlastiti život. Posebno je težak bio položaj udovica. Zato se u Svetom pismu često kaže da je Bog zaštitnik siromaha i udovica (Pnz 10,18). Božji narod pozvan je brinuti se za siročad i udovice (Jer 22,3). Prva Crkva posebnu je pozornost posvetila udovicama. Jedan od razloga za uspostavu đakonata bila je briga za udovice (Dj 6,1-7). Dakle, ova udovica nije izgubila samo sina, već i životnu sigurnost, ali i smisao života.
U pogrebnoj povorci bilo je mnogo naroda. Narod je suosjećao s ovom ženom zbog njenog gubitka, kao i zbog nevolje koja ju je zadesila. Ali Krist – Životvorac – ide im u susret. On je Logos – Riječ Božja po kojoj je sve postalo (Iv 1,3) i po kojoj je čovjek postao živa duša. Mnoštvo koje ulazi u grad slijedi Život, nada se i očekuje čuti Riječ Života, vidjeti djela Božja. Mnoštvo koje izlazi iz grada, prati umrloga bez nade, bez očekivanja. Zanimljiv je taj susret dvaju mnoštva ljudi. To je slika današnjeg svijeta. Jedno mnoštvo slijedi život, drugo mnoštvo slijedi smrt. Jedni ulaze na vrata, drugi izlaze izvan vrata Kraljevstva nebeskoga. U kojem smo mi mnoštvu i za kim idemo? Za životom ili za smrću?
Evanđelist Luka ovdje Krista prvi put naziva Gospodinom, što zapravo znači da je prva Crkva, u kojoj su nastala Evanđelja, razumjela da je Krist Bog. Iz čitavog ovog evanđeoskog teksta jasno nam se otkriva Kristovo božanstvo. Svojom riječju mrtve vraća u život. U Kristovim djelima mnoštvo prepoznaje da “Bog pohodi narod svoj”.
Krist je ugledao ovu ženu. Nije nezainteresirano prošao pored nje. Ugledavši je, u njenim je očima vidio svu bol, tugu, strah i neizvjesnost. I Krist nas vidi. Mi nismo dio mnoštva pored kojeg Krist prolazi. Dragocjeni smo u njegovim očima. Krist svakoga od nas poznaje po imenu (Iv 10,3). On nas vidi bolje nego mi sami sebe. Njegov pogled ne sudi, već liječi svako slomljeno srce.
Sažalio se nad njom. Gospodin je često pokazivao samilost prema ljudima u potrebi. Njegova ljubav prema čovjeku u potrebi bila je pokretačka snaga za čuda koja je činio. U ovoj situaciji pokazao je posebno sažaljenje prema slaboj, nezaštićenoj ženi. U drugim je situacijama Krist tražio vjeru od pojedinaca i činio čuda na temelju njihove vjere. Ova žena nije tražila Krista, nije očekivala čudo, nije molila za čudo, nije pokazala vjeru. Barem se to nije vidjelo izvana. Ali Krist vidi i čuje vapaj njezine duše. Ispružio je ruku i podigao je u njezinoj slabosti. Možda smo bili ili jesmo u sličnoj situaciji. Slabi smo, slaba nam je vjera, ne znamo ni što moliti, ali Krist vidi i čuje kako naša duša vapi za pomoć. On prilazi i nama i podiže nas kada smo slabi da se podignemo.
Vidi i ovo: “Sukob u sinagogi” (Lk 4,21-30)
Krist prilazi ožalošćenoj majci i govori joj: „Ne plači!“ Svi mi prolazimo kroz trenutke tuge i boli kada se rastajemo sa svojim najmilijima koji prije nas napuštaju ovaj svijet. Posebno je teška bol i tuga roditelja koji ispraćaju svoju djecu. Teško je pronaći riječi utjehe za ožalošćene u takvim trenucima. Što god rekli, svjesni smo da nikoga ne možemo vratiti u život. Ali Krist s autoritetom govori ovoj majci riječi: “Ne plači!”
Krist također i nama govori ove riječi kada se nađemo u svojim strahovima: „Ne plači!“ Njemu su poznate sve okolnosti u kojima se nalazimo. U susretu s Njim, kako se kaže u Heruvimskoj pjesmi istočne liturgije: “…ostavimo sada svaku životnu brigu… kao oni koji će primiti Kralja svih…” Svojim božanskim mirom Krist smiruje naše nemirno srce i pretvara plač u radost. Upravo to će se dogoditi ovoj udovici. Njezine će suze postati suze radosnice. Lažna radost ovoga svijeta pretvorit će se u „plač i škrgut zubi“, a onima koji usprkos svim zemaljskim nevoljama nađu radost u Kristu, „ I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otk 21,4).
Krist prilazi nosilima na kojima je položeno tijelo mrtvog mladića i dodiruje ga. Nosači su stali, a Krist je tada izrekao riječi koje vraćaju ovoga mladića u život: “Mladiču, ustani!” i daje ga svojoj majci. Majka neće ostati sama. Ona neće ostati nezaštićena. Njezin je sin ponovno živ i bit će njezin zaštitnik i hranitelj. I Krist je s križa pokazao svoju ljubav prema Mariji kada je rekao svetom Ivanu, svom ljubljenom učeniku i svojoj majci: ” ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!.’ ” (Iv 19, 26).
To je ljubav koju Krist želi da imamo prema svojim roditeljima. Na jednom je mjestu rekao: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ (Mt. 10,37). Ako ove Kristove riječi shvatimo na način da ne trebamo voljeti i brinuti za svoje roditelje, onda je to pogrešno shvaćanje. Ove nas Kristove riječi pozivaju da ljubav prema Njemu bude iznad svega i da bude nemjerljiva s bilo kojom zemaljskom ljubavlju. A kad ga ljubimo iznad svega i kad nam je On na prvome mjestu, sve drugo dolazi na svoje mjesto, kako je rekao sv. Augustin. Nemoguće je ne voljeti svoje roditelje i ne brinuti se za njih kad je Bog na prvom mjestu. Kad ljubimo Boga, ispunjavamo i njegove zapovijedi. Peta Božja zapovijed traži od nas da volimo i poštujemo svoje roditelje. Onima koji poštuju svoje roditelje, Bog produljuje dane na zemlji (Izl 20,12).
Evanđelist nam govori da je strah zavladao među svima koji su svjedočili ovom čudu. Taj se strah najbolje može opisati kao strahopoštovanje. To je strahopoštovanje koje prepoznaje Boga u njegovim djelima, koje dovodi do spoznaje Božje veličine i proslavljanja Boga. Bog ne želi da mu služimo iz straha.
Krist i danas nudi novi život svima koji su u tami grijeha, nudi nadu onima koji su opterećeni situacijama koje se čine beznadnim. Bez Krista smo duhovno mrtvi, bez nade, na putu do groblja. Na tom putu susreće nas Krist i govori nam: „Ustani!“ Traži od nas da ustanemo iz svojih briga, beznađa, neizvjesnosti, nemira, slabosti i svega što nas vuče na dno. Bez Krista nema prave, istinske radosti i nade, nema spasenja na ovom svijetu. S Kristom imamo sve. Starac Porfirije Kavsokalivit kaže: „Krist predstavlja novi život“. Kako bih to rekao? Krist je sve. On je radost, život, svjetlo; On je svjetlo istinsko, zbog kojega se čovjek raduje, postaje energičan, vidi sve stvari, sve ljude, sa svima suosjeća, želi da svi budu zajedno s Njim.” Sveti Ivan Zlatousti kaže: “Sve što imamo, dobili smo od Krist: od njega imamo samo postojanje, i život, i disanje, i svjetlo, i zrak, i zemlju.”
Neka nas Gospod pogleda u našoj slabosti. Poslušajmo njegove riječi koje nas bude iz duhovne smrti u život. Neka On bude naša snaga u našoj slabosti, nada u našem beznađu, tiha luka u valovitom moru života. Neka Gospod dade da se na dan kada on dođe u svojoj slavi svi nađemo u onom mnoštvu koje će klicati: „Aleluja! Spasenje i slava i čast i moć Bogu našemu” (Otk 19,1). Amen.
Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić