Znak križa jedno je od najprepoznatljivijih vanjskih izraza kršćanske pobožnosti. Iako je možda najčešće povezan s rimokatoličkom i pravoslavnom tradicijom, mnogi anglikanci pa i pojedini luterani, kao pripadnici crkava reformacije također redovito čine znak križa – kako u liturgiji, tako i u osobnoj molitvi. Svećenik također koristi znak križa na bogoslužju tijekom blagoslova kao i kod sakramenata i obreda. Zanimljivo je da znak križa čine i pripadnici Husitske crkve (predreformacijske crkve koja slijedi učenje Jana Husa), na istočni način.
No zašto se križamo? Koje je značenje i porijeklo tog gesta?
Povijesna i biblijska pozadina znaka križa
Najraniji oblik znaka križa bio je mali križ na čelu. To nije bio veliki pokret ruke preko tijela, nego jednostavan i diskretan čin.
Tertulijan (oko 200. g.) piše: “U svakoj prilici i na svakom koraku, kad ulazimo ili izlazimo, kad se odijevamo, kad sjednemo za stol, kad palimo svjetlo, kad idemo spavati, kad sjednemo, kad god počinjemo nešto – označavamo čelo znakom križa.” (De corona, III)
Hipolit Rimski (oko 215) piše: „Kad izlaziš i ulaziš, kad se odijevaš, prije kupanja, kad sjedaš za stol, kad pališ svjetiljku, kad liježeš, kad sjedaš, u svakoj svojoj radnji, označi svoje čelo znakom križa.“ (Traditio Apostolica, 42)
Ovaj čin bio je znak pripadnosti Kristu i duhovne zaštite, posebno u poganskom i često progoniteljskom društvu.
Nakon što je kršćanstvo priznato i počelo se slobodno prakticirati, znak križa postaje češći i svečniji. Počinje se koristiti i nad drugim dijelovima tijela, ne samo na čelu.
Biskupi i svećenici počinju činiti znak križa nad osobama i stvarima – osobito u liturgiji (blagoslovi, euharistija).
Uskoro se razvijaju dvije osnovne forme:
Mali znak križa (na čelu, usnama i srcu – i danas prisutan kod čitanja Evanđelja).
Veliki znak križa, s rukom koja se pomiče od čela do prsa i s jednog na drugo rame.
Vremenom je znak križa poprimio i konkretno teološko značenje: U istočnim Crkvama: tri prsta spojena (palac, kažiprst, srednji prst – Trojstvo), druga dva sklopljena (dvije naravi Kristove).
Na Zapadu se češće razvija gesta s otvorenom rukom ili s palcem i dva prsta.
Također dolazi do razlika u redoslijedu ramena:
Na Istoku: desno rame prije lijevog (što i danas prakticiraju pravoslavci).
Na Zapadu: lijevo pa desno rame, što prevladava u rimokatoličkoj i anglikanskoj tradiciji.
Iako je zapadni način križanja uobičajen u anglikanskoj tradiciji, mnogi koriste i istočni način zbog njegove teološke jasnoće i poruke: ispovijedanja vjere i Trojstvo i dvije Kristove naravi.
Znak križa dobiva molitvenu i mističnu težinu: čin izražava vjeru u Trojstvo, otkupljenje po križu i duhovnu zaštitu.
Biblijska osnova za korištenje znaka križa temelji se na nekoliko tekstova. U Ezekielu 9,4 prorok opisuje znak koji se stavlja na čelo onih koji tuguju zbog grijeha – znak koji ih čuva od uništenja. Na grčkom prijevodu tog teksta koristi se riječ tau, što je slovo u obliku križa.
Origen (oko 185. – oko 253.), teolog i duhovni pisac iz trećega stoljeća, komentirao je spomenuti odlomak iz knjige proroka Ezekiela citirajući pisca koji je rekao:
„Oblik slova tau predstavljao je sličnost liku križa, a to je predstavljalo proročanstvo o znaku kojega kršćani čine na svojemu čelu. Jer svi vjernici čine taj znak kada god poduzimaju neko djelo, naročito kada će moliti ili će čitati Sveto pismo.”
U Otkrivenju 7,3 anđeli označuju Božje sluge „pečatom na čelu“. Za rane kršćane, čin križanja bio je konkretan način da se taj „pečat“ Božje pripadnosti učini vidljivim.
Teološko značenje znaka križa
Kada se križamo, mi na vlastitom tijelu ispisujemo znak otkupljenja. To je javno priznanje vjere u Krista raspetoga i uskrsloga. Znak križa podsjeća nas da ne pripadamo više sebi, nego Onome koji nas je otkupio. Također priziva Presveto Trojstvo, jer se znak križa obično izgovara uz riječi: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Za anglikance kao i pojedine luterane znak križa nije obvezna praksa, već pobožan običaj, duboko ukorijenjen u tradiciji. Korištenje ovog znaka podsjeća nas na sveopće svećeništvo vjernika, na Božje vlasništvo nad našim životima, i na duhovnu borbu u kojoj se svakodnevno nalazimo. Znak križa često se razumije i kao oblik molitve i zaštite.
Kada se vjernici križaju?
U anglikanskoj liturgiji a uglavnom je isto i u liturgiji luteranske crkve (gdje postoji praksa križanja) postoje određeni trenuci u kojima je uobičajeno da se vjernici križaju:
Na početku liturgije, koja često započinje zazivom blagoslova – to može biti i vaš prvi tjelesni čin bogoslužja.
Prije čitanja evanđelja, uglavnom mali znak križa.
Tijekom Vjerovanja, koje riječima izražava našu pripadnost Bogu. Križanje na kraju Vjerovanja, kod spomena uskrsnuća tijela, način je da tijelom izrazimo ono što smo usnama izrekli.
Kod odrješenja nakon ispovijedi, kada svećenik nad narodom učini znak križa. Tada se tim znakom izražava naše primanje ponuđenog oprosta.
Tijekom Sanctusa, kada pjevamo ili govorimo: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.“ To dolazi iz Mateja 21,9 kada Isus ulazi u Jeruzalem na Cvjetnicu, pozivajući se na Psalam 118,26. U tom kontekstu, „onaj koji dolazi“ je Isus koji dolazi u ime Očevo.
Tijekom euharistijske molitve, dolazi trenutak zvan epikleza – zaziv Duha Svetoga na kruh i vino. U liturgiji zazivamo i blagoslov na nas same: „Posveti i nas…“ ili „…da budemo ispunjeni tvojom milošću i nebeskim blagoslovom…“ – i to je prikladan trenutak za znak križa.
Prije i poslije pričesti, kao izraz pripadnosti Kristu. Štoviše, Pavao čašu naziva „čašom blagoslova“ – primanje kruha i vina uistinu jest blagoslov.
Na kraju liturgije, kod završnog blagoslova. Svećenik tada u ime Trojedinog Boga čini znak križa nad narodom – i mi možemo odgovoriti vlastitim križanjem, potvrđujući da primamo taj blagoslov i da pripadamo Trojstvu.
U anglikanskoj tradiciji, osobito u visokocrkvenoj praksi, križanje se vrši i pri posebnim liturgijskim gestama – primjerice, na trostruki način (čelo, usne, srce) prije navještaja Evanđelja, uz molitvu da riječ Božja bude u našim mislima, na našim usnama i u našem srcu.
Martin Luther u Molitvama za svakodnevnu upotrebu u Malom katekizmu kaže: “Ujutro, kad ustanete, učinite znak svetog križa i recite: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Zatim, klečeći ili stojeći, izgovorite Apostolsko vjerovanje i Očenaš”. Isto govori i za odlazak na počinak: “Navečer, kada idete u krevet, učinite znak svetog križa i recite: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“ Zatim, klečeći ili stojeći, izgovorite Apostolsko vjerovanje i Očenaš.“
U „Propovijed o pripremi za smrt“ Martin Luther kaže: “Što god pravi Bog obeća i učini, mora biti nešto veliko. Ali tada dolazi vrag i šapće vam na uho: ‘Ali pretpostavimo da ste nedostojno primili sakramente i svojom nedostojnošću sebi oduzeli takvu milost?’ U tom slučaju, prekrižite se i ne dopustite da vas pitanje vaše dostojnosti ili nedostojnosti napadne. Samo se pobrinite da vjerujete da su to sigurni znakovi, istinite Božje riječi, i tada ćete doista biti i ostati dostojni. Vjerovanje vas čini dostojnima; nevjerovanje vas čini nedostojnima.“
Video: Zašto luterani čine znak križa?
Zašto svećenik koristi znak križa pri blagoslovu?
Kada svećenik na kraju bogoslužja izgovara blagoslov i čini znak križa, to nije tek simboličan gest. Taj čin ima duboko sakramentalno značenje – on vizualno utiskuje blagoslov Božji na okupljeni narod. Blagoslov u ime Trojedinog Boga, izražen križanjem, podsjeća da smo otkupljeni Krvlju Kristovom, uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva i pozvani živjeti u svetosti.
Iako luterani na našim prostorima nemaju tradiciju činjenja znaka križa od strane vjernika, ipak su sačuvali tradiciju svećeničkog blagoslova znakom križa.
Svećenik također koristi znak križa u drugim sakramentima i obredima:
Kod krštenja, kada označava krštenika znakom križa na čelu: „Primaš znak križa – Krist te zove da mu pripadaš.“
Kod bolesničkog pomazanja, gdje križanje ima i značenje posvete i utjehe.
Kod pričesti, kada blagoslivlja narod ili pričesne darove.
Kod pokopa, gdje znak križa priziva Kristovu pobjedu nad smrću.
Osobna i zajednička pobožnost
Znak križa u privatnoj molitvi može biti snažno sredstvo usmjerenja i utjehe. On može označiti početak ili kraj molitve, pratiti čitanje Svetog pisma, ili se koristiti u teškim trenucima kao oslonac u vjeri. Mnogi vjernici križaju se prije putovanja, nakon jela, pri ulasku u crkvu ili nakon pričesti – kao oblik zahvalnosti i povjerenja.
U svim tim slučajevima, znak križa nije „magijski čin“ – već izraz srca koje se obraća Bogu, spomen na Kristovu žrtvu i pobjedu, i utvrđivanje u vjeri.
Zaključak
Iako kod pripadnika crkava reformacije kao što je anglikanska i luteranska, znak križa nije obveza, on je dragocjeni duhovni dar i liturgijsko blago koje nas podsjeća tko smo u Kristu. Kao što kaže sveti Pavao: „A ja se neću hvaliti ni s čim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet razapet i ja svijetu“ (Gal 6,14). Križanjem, to ispovijedamo ne samo riječima, nego i vlastitim tijelom – u znaku vjere, nade i ljubavi.
Činjenje znaka križa može biti koristan podsjetnik da su kršćani otkupljena djeca Božja – ljudi koji uživaju spasenje samo zbog Božje opraštajuće ljubavi, a ne zbog bilo čega što su učinili (Efežanima 2,8-9; Titu 3,5-7). Nošenje križa može poslužiti istoj svrsi. Neizrečenim riječima i raznim djelima kršćani nastoje ukazati drugima na Isusa i njegov križ.
Znak križa važna je liturgijska gesta jer je križ središnji simbol kršćanske vjere. Činiti znak križa znači podsjetiti se na spasenje koje je Bog učinio dostupnim kroz život, smrt, uskrsnuće i uzašašće svoga Sina, Isusa Krista. Znak križa stoga je podsjetnik na božansku ljubav, koja se ne nalazi samo u prošlom događaju, već koja i dalje ostaje s nama.
Znak križa stoga postaje divan svakodnevni izraz našeg odnosa s Bogom. Podsjeća na naše krštenje, jer su svi kršćani kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Oslikavanje križa na čelu, srcu i ramenima podsjeća nas da trebamo ljubiti Boga svojim umom, srcem, dušom i snagom – doista, svakim dijelom svog bića.
Priredio: Biskup Jasmin Milić