Današnje evanđelje treće nedjelje po Bogojavljenju govori nam o pozivu prvih Kristovih učenika. Krist poziva prve učenike ne samo da ga slijede, već i da mu budu suradnici.
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. « Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije. Mt 4,12-23
Nakon što je Krist čuo da je Ivan Krstitelj utamničen, odlazi iz Nazareta u Galileju. Za središte svoga mesijanskog djelovanja izabrao je glavni grad Galileje, Kafarnaum (hebr. Naumovo selo), mjesto na obali Galilejskog jezera (Mt 4,13). Kristovim djelovanjem u Galileji, koja je uz većinsko židovsko stanovništvo imala i velik broj neznabožaca, odnosno pogana, ostvaruje se proročanstvo proroka Izaije: „Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,15–16; Iz 9,1–2). Krist je došao svima ljudima, Židovima, ali i poganima, odnosno neznabošcima. Svima se otvaraju vrata Kraljevstva nebeskoga.
Krist, propovijedajući evanđelje, prolazi obalom „Galilejskog mora“. Riječ je zapravo o jezeru, kako ga ispravno naziva evanđelist Luka (Lk 5,1), dugom 21 i širokom oko 13 km, pa se zbog svoje veličine nazivalo morem. Ime je dobilo po pokrajini Galileji u kojoj se nalazi. Njegov raniji naziv bio je Genezaretsko jezero (Lk 5,1), prema gradu Genezaretu koji je nekoć postojao uz njegovu obalu. Od prvoga stoljeća nazivalo se i Tiberijadsko (Iv 21,1), prema gradu Tiberijadi. Danas mu je službeno ime Kineret.
Ondje susreće i poziva prve učenike, ribare, da pođu za Njim. Izbor ribara za svoje učenike nije slučajan. Ribari su morali posjedovati određene vještine u obavljanju svoga posla, koji je bio važan za egzistenciju. Nisu radili samo za sebe, nego i za širu zajednicu. Znali su što znači predanost, ustrajnost i služenje drugima. Krist će njihove vještine preusmjeriti u najvažniji i najuzvišeniji „posao“ na zemlji: postat će „lovci ljudi“.
Krist ugleda Šimuna, kasnije prozvanoga Petrom, i njegova brata Andriju kako bacaju mreže. Krist im upućuje riječi: „Hajdete za mnom.“ Doslovno: „Stanite iza mene.“ U ono je vrijeme bilo uobičajeno da učitelji imaju svoje učenike koji su išli za njima i učili od njih. No ti su učenici uglavnom sami birali svoga učitelja. Učitelj je, dakle, bio njihov izbor. Ovdje Krist bira učenike i poziva ih da ga slijede.
Krist se neće ograničiti na dvojicu braće. Nailazi na drugu dvojicu, Jakova, sina Zebedejeva, i njegova brata Ivana, koji su sa svojim ocem Zebedejem bili u lađi i krpali mreže. I njih Krist poziva da pođu za Njim. Oni također sve ostavljaju, čak i svoga oca, i kreću za Kristom. Kasnije će pozvati i druge učenike koji će postati apostoli.
Kada čitamo ovaj evanđeoski odlomak, iznenađuje koliko su ova četvorica bila spremna odmah poći za Kristom. Možda su ga već slušali kako propovijeda u njihovu kraju, jer je, kako smo na početku rekli, već neko vrijeme ondje živio i propovijedao: „Obratite se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko“ (Mt 4,17). U Njemu su prepoznali više od običnoga čovjeka, odnosno učitelja. Sveti Ivan Zlatousti o tome kaže: „Sva ta četiri čovjeka bijahu siromašni ljudi; živjeli su od ribolova. Tim su poslom bili zauzeti kada je Spasitelj prolazio pokraj njih. I čim ih je On pozvao, nisu se zadržavali, nisu odgađali za drugi put i nisu rekli: evo, otići ćemo kući da se posavjetujemo sa svojim rođacima – nego su istoga časa, ostavivši sve, pošli za Njim. Toliko je snažna bila njihova vjera, toliko je čista bila njihova duša, da su po glasu, ne varajući se, prepoznali u licu čovjeka koji ih je zvao Onoga o kome su pisali Mojsije i proroci…“
Na sličan način Krist dolazi svakom čovjeku. Čovjek, u svojoj paloj naravi, ne traži Boga. Kako kaže sveti apostol Pavao: „… nema onoga koji traži Boga“ (Rim 3,11). On je taj koji nas nalazi. Stari zavjet jest povijest neprestanoga Božjeg traženja čovjeka kojega poziva da se vrati Bogu. U punini vremena Bog je poslao ljudima svoga Sina da „potraži i spasi izgubljeno“ (Lk 19,10). To je posebnost kršćanske poruke. Dok druge religije uglavnom govore o čovjeku koji traži Boga, kršćanstvo je poruka o Bogu ljubavi koji traži čovjeka kako bi ga našao i pozvao u svoje zajedništvo.
Krist ne traži učenike, poput drugih učitelja, samo da idu za Njim i da uče od Njega. Krist traži suradnike. „Hajdete za mnom i učinit ću vas rubarima ljudi.“ Zanimljivo je da se o „ribarima ljudi“ govori u Starom zavjetu, ali u posve drukčijem kontekstu: „Evo, poslat ću mnogo ribara« – riječ je Jahvina – »koji će ih uloviti. A zatim ću dovesti mnoge lovce koji će ih goniti sa svih gora, i sa svih brežuljaka, i iz svih pećinskih rasjeklina. 17 Jer moje oči prate sve njihove putove: neće mi izmaći, niti se bezakonje njihovo može sakriti od očiju mojih“ (Jr 16,16–17). Ovdje Gospodin šalje ribare, odnosno lovce ljudi, za sud. Oni koji su oskvrnuli zemlju koju je Bog dao svome narodu bivaju kažnjeni. No Krist poziva svoje učenike da „love ljude“ kako bi izbjegli Božji sud. Oni trebaju loviti ljude ne da bi primili kaznu, nego da bi se udostojili Kraljevstva nebeskoga. Poput Krista, pozivat će ljude na obraćenje.
Kristov poziv ozbiljan je i zahtjevan. On od učenika traži potpunu predanost. To ne znači da će njegovi učenici posve zapustiti svoje obitelji i da se više neće baviti svojim poslovima. Ali će se njihov dotadašnji život potpuno preokrenuti. Krist će biti prioritet. Njegovi planovi, njegova putovanja, njegovi susreti postat će i njihovi. Za njih više nema života bez Krista. Sve ostale aktivnosti u njihovu životu bit će podređene životu s Kristom.
Na određeni način, takav treba biti život svakog kršćanina. Ići za Kristom znači staviti Njega na prvo mjesto i sve aktivnosti podrediti predanosti Njemu. Sve što kao kršćani činimo, što govorimo, što planiramo, sve to treba biti podređeno našoj vjernosti Kristu i njegovoj Riječi.
Njegov poziv apostolima ujedno je, u određenoj mjeri, poziv i svim kršćanima. Iako je Bog određene odgovornosti povjerio onima koje je pozvao u apostolsku službu i u službe njihovih nasljednika, to ne znači da su kršćani izvan tih službi bez odgovornosti. Krist je svojoj Crkvi povjerio zadaću da propovijeda evanđelje, da „lovi ljude“, odnosno da ih poziva u zajedništvo njegove Crkve. Zato je svatko tko je dio Crkve, bio klerik ili laik, pozvan da, u okviru duhovnih darova koje je primio od Boga, bude „lovac ljudi“, odnosno da svjedoči kršćansku poruku drugima. To ponajprije činimo svojim kršćanskim životom. Naše riječi neće mnogo utjecati na druge ako oni u nama ne vide da idemo za Kristom, da se napajamo njegovim učenjem i da se trudimo živjeti po evanđelju.
Mnogo je oko nas umornih koji nose razne životne terete. Takve Krist poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28). Tu poruku Kristova poziva trebamo prenositi drugima. Na taj način i mi, kao kršćani, sudjelujemo u Kristovu životu.
Krist je zajedno sa svojim učenicima prošao cijelu Galileju, vršeći trostruku službu: službu poučavanja, propovijedanja evanđelja o Kraljevstvu Božjem i liječenja bolesti i nemoći. I u tome je velika razlika između učitelja onoga vremena i Krista. On nije samo poučavao. On je propovijedao evanđelje, odnosno radosnu vijest o dolazećem Kraljevstvu Božjem, a ono što ga je osobito odvajalo od svih drugih učitelja bilo je to da je imao moć liječiti i činiti mnoga druga čuda, uključujući i uskrsavanje mrtvih. Ako idemo za Kristom, tada ispred sebe imamo Onoga koji je Početak i Svršetak, Alfa i Omega, Onoga koji ima vlast nad svim okolnostima u našem životu. Naši životni koraci mogu biti sigurni samo ako je On ispred nas.
Neka nam Bog pomogne da ostanemo na Kristovu putu, da svojim životima i riječima svjedočimo drugima o Kristu i da svi zajedno sigurno stignemo do cilja – Kraljevstva nebeskoga. Amen.
Autor: Biskup Jasmin Milić
Vidi i ovo: “Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!”