„Božja zapisana Riječ: anglikansko razumijevanje Biblije
Sljedeći članak prvi je put objavljen u časopisu Australian Church Record Journal, broj 1922, kojemu se može slobodno pristupiti putem www.australianchurchrecord.net.au. Ponovno je objavljen uz dopuštenje ACR-a.
„Gospodine, otvori oči kralju Engleske!“ Glasnim glasom i žarkom molitvom, svega nekoliko trenutaka prije svoje smrti na lomači 1536. godine, William Tyndale izgovorio je te riječi. Smatran od Johna Foxea „apostolom Engleske“, veliki prevoditelj iz Gloucestershirea svim je srcem želio da svi ljudi imaju nesmetan pristup Božjoj zapisanoj Riječi, Bibliji. Nadao se da će orač razumjeti Sveta pisma jednako kao i svećenik. Znao je da je Riječ Božja progovarala mnogim zabludjelim predajama i pogrešno shvaćenim odlukama njegova vremena te je vjerovao da je Sveto pismo kamen kušnje kojim se ispituje svaki nauk.[1]
Možemo – i trebamo! – zahvaljivati Bogu što je Tyndaleova molitva prije smrti za prvenstvo Svetoga pisma bila obilno uslišana. Kralj Henrik VIII. odobrio je Veliku Bibliju, koja je prvi put objavljena 1539. godine. Značenje toga razvoja ne bi nam smjelo promaknuti. Svakoj župi u kraljevstvu bilo je naređeno ne samo da kupi novu Bibliju, nego i da je lancem pričvrsti na neko prikladno mjesto u crkvi, poput čitaonika. Bila je toliko popularna da je ubrzo bila potrebna kraljevska naredba kako bi se spriječilo da je ljudi naglas čitaju tijekom propovijedi! Očito je ta Biblija bila „Velika“ ne samo zbog svoje veličine i dostupnosti, nego ponajviše zbog svojega autoriteta. To je jasno pokazano drvoreznom slikom otisnutom na njezinoj naslovnoj stranici. Na frontispisu Gospodin Isus sjedi na vrhu slike i izjavljuje: „… tako će biti riječ moja koja izlazi iz mojih usta: neće se vratiti k meni prazna“ (Iz 55,11). Ispod Krista sjedi sam kralj Henrik, koji predaje „Verbum Dei“ nadbiskupu Cranmeru i vicegerentu Cromwellu, koji je zatim dijele drugima, a kao odgovor na sve to narod kliče: „Vivat Rex!“ Toliko su važna bila Sveta pisma da je Thomas Cranmer u Predgovoru toj Velikoj Bibliji napisao da je „ova knjiga … Riječ Božja, najdragocjeniji dragulj, najsvetija relikvija koja ostaje na zemlji.“[2]
Od tih ranih dana engleske reformacije anglikanci diljem svijeta i dalje su uvjereni da je Biblija „najdragocjeniji dragulj“ na zemlji. To je razlog zbog kojega je Cranmer povezao liturgiju jutarnje i večernje molitve u Knjizi zajedničkih molitava s lekcionarom koji je uključivao čitanje većine Staroga zavjeta jednom godišnje, većine Novoga zavjeta tri puta godišnje, a Psaltira jednom mjesečno! To je razlog zbog kojega je Biblija u prijevodu King James Version stoljećima snažno obuzimala kršćanske muškarce i žene. I to je razlog zbog kojega milijuni anglikanaca diljem svijeta danas svakoga tjedna na slušanje Biblije odgovaraju riječima: „Bogu hvala“. Ono što pokreće ovu središnju značajku anglikanstva jest važna činjenica da je Biblija, prema našim Trideset i devet članaka vjere, „Božja zapisana Riječ“.
Klasično anglikansko poštovanje Svetih pisama kao „najdragocjenijeg dragulja“ prilično je udaljeno od nedavnog opisa Biblije biskupa Petera Stuarta iz Newcastlea kao „autoritativnog teksta za anglikance“.[3] Možemo odbaciti velik dio članka biskupa Stuarta kao mješavinu povijesne i teološke pogreške. No dvosmislenost u izrazu „autoritativni tekst za anglikance“ ipak nam postavlja važno pitanje: na koji je način Biblija autoritativna za anglikance?
Hvalevrijedan pokušaj da se pozabavi tim pitanjem nedavno je napisao biskup Murray Harvey iz Graftona.[4] Vrlo pohvalno, on piše da je „konačna svrha“ pažljivog tumačenja drevnih Pisama u našem suvremenom dobu „da bismo susreli i upoznali Isusa“. Pruženi su praktični savjeti za čitanje Pisma, a pobožno čitanje Biblije oduševljeno se potiče. Nadalje, članak pokazuje određenu svijest o našim anglikanskim temeljima, pozivajući se na Trideset i devet članaka vjere, Knjigu homilija, Knjigu zajedničkih molitava, ali najvažnije od svega, biskup Harvey bavi se samim Pismom. Ipak, unutar njegova dobronamjernog teksta postoje neke nespretne primjedbe povezane s naravi, autoritetom i tumačenjem Svetoga pisma. Budući da ta pitanja nose značajne posljedice, ovaj članak ima za cilj ukloniti poneku zbrku i pružiti jasnoću glede „najdragocjenijeg dragulja“ naše anglikanske baštine, Biblije. Ta je jasnoća od životne važnosti u svjetlu trenutačnih rasprava unutar Anglikanske crkve Australije.
Kako anglikanci razumiju narav Biblije?
Počnimo s naravi Svetoga pisma. Biskup Harvey korisno utemeljuje nauk o Pismu u našem nauku o Bogu: imamo Boga koji komunicira s ljudskim bićima. Štoviše, Crkva je stvorenje Riječi, a ne obrnuto, i stoga je svjedok Riječi, a ne njezin sudac. Zato on ispravno tvrdi da je „anglikanstvo uvijek njegovalo Pismo i dalo mu središnje mjesto u svojem životu i bogoslužju“. Zapravo, pozivajući se na VI. članak Trideset i devet članaka, biskup Harvey objašnjava da je razlog te crkvene važnosti taj što je Biblija dostatna za naše spasenje. Važnost tih obvezujućih tvrdnji ne može se precijeniti: anglikanci vjeruju u Boga koji jest, Boga koji nije nijem i Boga koji spašava. Kada sljedeći put promatramo svoje voljene i često čitane Biblije, trebali bismo zastati i radovati se u čuđenju! Jer Bog ovoga svemira udostojao se tepati dragocjene riječi nama, svojoj ljubljenoj djeci.
Zasad je sve dobro. Međutim, upravo ondje gdje biskup Harvey pokušava objasniti odnos između Riječi Božje i riječi Svetoga pisma, nailazimo na neke probleme. Navodno je teško odrediti što su engleski reformatori vjerovali o nadahnuću Biblije. Harvey tvrdi da je ono što su vjerovali bilo u oštroj suprotnosti s kontinentalnim reformatorima koji su rabili izraze poput „Bogom nadahnuto“. To je neodrživo, ne samo zato što kontinentalni reformatori nisu pisali, niti često govorili, na engleskom, nego zato što je to lažna dihotomija. Ključni redak o kojemu je riječ jest 2 Timoteju 3,16, koji koristi grčku riječ θεόπνευστος, a u latinskoj Vulgati preveden je kao „scriptura divinitus“. To se u raznim izdanjima Biblije prevodi kao „nadahnuto od Boga“ — primjerice Tyndaleov Novi zavjet, Ženevska Biblija, KJV, ASV, RSV itd. — ili „Bogom udahnuto“ — primjerice NIV, ESV. Oba su prijevoda legitimna, budući da odražavaju Pavlovu uporabu grčke riječi u tom retku – uporabu koju biskup Harvey nije ispravno razumio. On piše da „anglikanci doista vjeruju da su pisci Pisma bili nadahnuti Duhom Svetim u svojem radu“. Ali taj redak ne govori o tome da su pisci bili nadahnuti, iako su to svakako bili, kao što pokazuje 2 Pt 1,21. Naprotiv, on kaže da su spisi bili nadahnuti, naime: „Sve je Pismo θεόπνευστος“. Naglasak je na spisima, a ne na piscima. Stoga on pogrešno zaključuje: „zato bismo trebali ozbiljno shvatiti njihov izvorni kontekst.“ Zbog nadahnuća Pisama, apostol Pavao uči da trebamo ozbiljno shvatiti izvorni tekst, a ne samo izvorni kontekst.
Rani engleski reformatori razumjeli su tu životno važnu točku. Predgovor prvoj Knjizi homilija iz 1547. godine, nasuprot 1542. prema biskupu Harveyju, govori o „pravoj Riječi Božjoj … prema umu Duha Svetoga, izraženoj u Pismima“. Nadbiskup Cranmer u svojoj prvoj homiliji, Plodonosni poticaj na čitanje Svetoga pisma, pripisuje „najveću nepogrešivu sigurnost, istinu i trajno jamstvo“ Pismima koja daje Bog, koji je „jedini autor tih nebeskih razmatranja“.[5] Ugledna skupina marijanskih zatvorenika, uključujući mučenika i teologa Johna Bradforda, proglasila je Pisma „pravom istinitom Riječju Božjom i napisanima po nadahnuću Duha Svetoga“.[6] Veliki branitelj Engleske crkve, biskup John Jewel, napisao je: „Sve što je zapisano u Riječi Božjoj nije zapisano za anđele i arkanđele ili nebeske duhove, nego za sinove ljudske i za nas … To je Riječ Božja: Bog otvara svoja usta i govori nama, da nas uvede u svu istinu“.[7] Thomas Lever je sažeto govorio o „Božjoj Riječi zapisanoj u Svetim pismima po Božjem nadahnuću“.[8] Biskup James Pilkington od Durhama piše da „Pismo ne dolazi najprije od čovjeka, nego od Boga, i stoga Boga treba smatrati njegovim autorom, a ne čovjeka“.[9] A elizabetanski nadbiskup Yorka, Edwin Sandys, iznio je isto mišljenje: „Temelj naše religije jest zapisana Riječ, Pisma Božja, nesumnjivi zapisi Duha Svetoga.“[10]
Nadalje, nadahnuta narav teksta Pisma bila je ugrađena u anglikanske formulare koje su sastavili naši reformatori. Poznata zborna molitva nadbiskupa Cranmera za drugu nedjelju došašća zahvaća blisku vezu između riječi Pisma i Riječi Božje: „Blagoslovljeni Gospodine, koji si dao da sva Sveta pisma budu napisana za našu pouku … da strpljivošću i utjehom tvoje svete Riječi…“ Ta Bogom udahnuta narav Pisama implicitna je u obliku službe Ordinala za ređenje svećenika, gdje se kandidatu, odmah nakon što je zadužen da bude „vjerni djelitelj riječi Božje“, od biskupa daje Biblija. No najkraći prikaz Bogom udahnute naravi Pisama nalazi se u XX. članku Trideset i devet članaka, koji jednostavno govori o „Božjoj zapisanoj Riječi“.
Stoga, premda naši anglikanski prethodnici nisu tvrdili da iscrpno poznaju precizne pojedinosti o tome kako su izvorni autori došli do toga da napišu nadahnuta Pisma, znali su dovoljno da kažu kako su ti autori bili nadahnuti od Boga i da su rezultat toga bila nadahnuta Pisma. Štoviše, unatoč pokušajima da se nauk o nadahnuću marginalizira, taj temeljni stav engleskih reformatora ostao je na snazi kod kasnijih anglikanskih teologa. „Duh Sveti“, napisao je biskup J. C. Ryle od Liverpoola u devetnaestom stoljeću, „stavio je u njihove umove misli i ideje, a zatim vodio njihova pera dok su ih zapisivali.“[11] A u novije vrijeme anglikanski teolog John Webster napisao je da je „nadahnuće djelo Duha u prosvjetljivanju proročkih i apostolskih pisaca te u pružanju i poticaja da napišu građu i verbalnog oblika njihovih spisa.“[12]
Kako anglikanci razumiju autoritet Biblije?
Razumijevanje nadahnuća kod engleskih reformatora ima nužne posljedice za autoritet Biblije. No na ovom mjestu potrebno je izreći važno upozorenje. Anglikanci bi trebali biti oprezni da ne poistovjete Božje nadahnuće Biblije s Božjim nadahnućem vjernika. Biskup Harvey opasno se približava takvom problemu kada piše da je naša odluka da živimo i služimo kao odgovor na Božji poziv „dio Božje trajne objave i nadahnuća“. Istina je da Bog nadahnjuje kršćane svojim Duhom Svetim utoliko što se sve više preobražavamo u Kristovu sliku: „očisti misli naših srdaca nadahnućem svojega Svetoga Duha“. Ali Božje nadahnuće u našim životima ne proizvodi savršene i nepogrešive osobe. Međutim, u slučaju proroka i apostola, Božje je nadahnuće proizvelo savršeno i nepogrešivo Pismo – oni su govorili od Boga nošeni Duhom Svetim (2 Pt 1,21). Zbog te savršenosti XX. članak tvrdi da jedno mjesto Pisma ne može biti protivno drugome. Na toj osnovi – da Pismo ne može pogriješiti – isti XX. članak izjavljuje da nauk Crkve ne može biti protivan Pismu. Doista, XXI. članak tvrdi da čak i opći sabori Crkve „mogu pogriješiti, i ponekad su pogriješili“. I stoga XXII. članak izjavljuje da su pogrešni nauci, poput čistilišta, i prakse, poput klanjanja hostiji, „protivni Riječi Božjoj“. Edwardinska Reformatio Legum Ecclesiasticarum ispravno i sažeto tvrdi da „autoritet božanskog Pisma treba smatrati tako velikim da se nikakva izvrsnost ikojeg stvorenja ne može postaviti iznad njega niti s njime izjednačiti“.[13] Stoga se naše ljudske odluke i teološka mišljenja moraju podložiti autoritetu Pisma; ona mogu čak dobiti crkveni autoritet, ali nikada ne mogu polagati pravo na isti autoritet kao „Božja zapisana Riječ“.
To je važno za raspravu o kanoničnosti Pisama. Biskup Harvey ispravno tvrdi da su anglikanci „uvijek bili svjesni i puni poštovanja prema povijesnom procesu sastavljanja onoga što danas poznajemo kao Bibliju, odnosno oblikovanja kanona“. No teško je znati što njegov kasniji citat dekana Martyna Percyja doprinosi razgovoru. Naravno, Biblija nije „došla s neba na zemlju poput faksa“. Postoji li ijedan kršćanin koji bi iznio takvu tvrdnju? Sastavljanje kanona nije bilo pitanje dodjeljivanja božanski nadahnutog statusa određenom skupu postojećih knjiga, nego pitanje prepoznavanja onih knjiga koje su bile božanski nadahnute i očuvane od Boga. Ako je karikatura kontroverznog dekana namijenjena pobijanju mogućnosti savršeno i nepogrešivo nadahnutog Pisma, tada bi se engleski reformatori jednostavno i oštro s time ne složili. Anglikanci su odavno prepoznali, ne „autorizirali“, savršenu kvalitetu spisa proroka i apostola, a odvajanje kanonskih spisa od apokrifnih spisa u VI. članku Trideset i devet članaka vjere potvrđuje tu istinu.
Sve to ima veze s onim što biskup Harvey naziva „prepoznatljivom anglikanskom tročlanošću Pisma, tradicije i razuma“. Ali što je tu točno prepoznatljivo? U usporedbi s ostalim magistralnim reformatorima protestantske reformacije, nema ničega posebno prepoznatljivog u načinu na koji engleski reformatori zajedno usklađuju Pismo, tradiciju i razum u svojoj teološkoj metodi. Soteriološka dostatnost Pisma podrazumijeva nedostatnost tradicije i razuma, i tako imamo nauk Sola Scriptura. Zapravo, stav da anglikanci imaju nov položaj u međudjelovanju Pisma, razuma i tradicije sam je po sebi prepoznatljiv. Doista, on je prepoznatljivost određene historiografske mitologije koja ne samo da pogrešno razumije da su engleski reformatori zapravo bili protestanti, štoviše jednako kontinentalni kao i kontinentalni reformatori – nasuprot osobitoj „engleskosti“ koju su naglašavali viktorijanski povjesničari – nego i uobičajeno iskrivljuje nauk anglikanskog teologa Richarda Hookera.
Nekoć je bilo moderno predstavljati razboritog gospodina Hookera kao oca pristupa kršćanskom autoritetu u obliku tronožne stolice: Pismo, razum i tradicija, i sve u jednakoj mjeri. To anakrono pozivanje na Hookerove Zakone crkvene vlasti zatim se redovito koristilo kao voštani nos da bi poduprlo svakovrsne stvari s kojima bi se engleski reformatori, pa i sam Hooker, energično ne složili! Tradicionalni anglo-katolički autori postavili su ga kao zagovornika via media između Rima i reformiranih, a liberalniji anglikanci koristili su razumnu i tradicionalnu nogu svoje zamišljene tronožne stolice kako bi relativizirali Hookerovu biblijsku temeljnu crtu. Srećom, novija je znanost detonirala te hagiografske iskrivljenosti Hookera. Svakako, Richard Hooker protivio se krajnjem obliku nekonformističkog puritanizma, baš kao što su se nadbiskupi Cranmer i Parker protivili svojeglavcima u svoje vrijeme. No suvremeni su znanstvenici razotkrili selektivno objavljivanje Hookerovih Zakona Johna Keblea i, pažljivim ponovnim ispitivanjem, sada su jednodušni u stajalištu da su ideje Richarda Hookera bile sukladne reformiranoj teološkoj misli. Za Hookera episkopat nije zamišljen kao bit Crkve, predestinacija stoji u kontinuitetu s kalvinijanskom ortodoksijom, a Pismo je vrhovni autoritet koji vlada nad razumom i tradicijom.[14] Dakako, Hookerovi Zakoni ostaju važno djelo anglikanske teologije i sami po sebi su prepoznatljivi, ali ipak su djelo konformne reformirane teologije.
Kako bi, dakle, anglikanci trebali čitati Bibliju?
Biskup Harvey ispravno preporučuje „dijalog s Pismom u svjetlu razuma“. Anglikanski pristup Pismima ne isključuje, nego naprotiv zahtijeva razumno čitanje u zajedništvu sa svetima kroz vjekove. Hooker je dobar primjer toga. Još jedan dobar primjer može se pronaći u teologiji svete pričesti nadbiskupa Cranmera. Cranmerov veliki euharistijski projekt uključivao je godine istraživanja teoloških mišljenja i predaja pronađenih u patrističkoj i srednjovjekovnoj teologiji. Prolazio je kroz mnoštvo svojih sažetaka tih mišljenja kako bi vidio koji se crkveni oci najbolje slažu s Pismom. A Cranmer je razorno koristio razum u svojim raspravama s biskupom Stephenom Gardinerom kako bi pokazao besmislenost držanja do supstancijalne prisutnosti Krista u Gospodnjoj večeri. Razlog anglikanskog inzistiranja na „ovim tvojim stvorenjima kruha i vina“ bila je Cranmerova uporna odlučnost da isključi supstancijalnu prisutnost Krista za Gospodnjim stolom jer je, s jedne strane, bilo nerazumno pretpostaviti supstanciju bez njezinih vlastitih akcidenata, a s druge strane, bilo je biblijski vjerovati da je Krist tjelesno prisutan na nebu i da će se tjelesno vratiti samo kako bi sudio živima i mrtvima. Svatko tko je upoznat s Cranmerovim spisima o Gospodnjoj večeri lako može uočiti da su njegovi argumenti iz tradicije i razuma regulirani njegovim argumentima utemeljenima na Pismu. Isto bi se moglo reći i za metodu ostalih engleskih reformatora. Stoga bismo mogli reći da anglikanci nisu ljudi parole „nikakvo vjerovanje osim Biblije“ koji izbjegavaju uporabu razuma i tradicije. Premda vjerujemo u Sola Scriptura, ne vjerujemo u Nuda Scriptura.
Biskup Harvey također nam pruža divan primjer kako je William Wilberforce tumačio Pisma da bi ukinuo trgovinu robljem. To nas upućuje na još jednu životno važnu hermeneutičku točku glede Biblije. Harvey piše da je „potrebna tumačiteljska mudrost kada je koristimo da bismo pridonijeli suvremenim raspravama. Budući da je Biblija opsežan dokument sastavljen tijekom dugog razdoblja u različitim kontekstima, ona ne iznosi uvijek jedinstven stav o svakom pojedinom pitanju.“ Australijski anglikanci imaju nešto mudrosti ponuditi ovdje kroz vlastiti odgovor na taj tumačiteljski izazov. Doprinos disciplini biblijske teologije nadbiskupa Donalda Robinsona (1922–2018) i teologa Graemea Goldsworthyja (1934–) omogućio je naraštajima anglikanskog klera razumjeti odnos između raznolikosti i jedinstva Biblije. Kroz razumijevanje razvijajuće priče spasenja u Bibliji, koja je usredotočena na Isusa Krista, možemo prilično lako razumjeti zašto su neke moralne zapovijedi u Starom savezu dokinute, primjerice jedenje školjki, dok druge ostaju na snazi, primjerice krađa, a druge su preobražene, primjerice svetkovanje subote, pod Novim savezom. Tek zagrebavamo površinu sjaja ovoga ekumenskog doprinosa, ali se snažno preporučuje daljnje čitanje Robinsonove knjige Faith’s Framework i Goldsworthyjeve According to Plan.
Kako, dakle, vodimo računa o hermeneutičkom jazu između drevnih autora tada i suvremenih čitatelja sada? To je središnja briga biskupa Harveyja, i mi smo dobro postavljeni da ponudimo odgovor. Dio odgovora leži u ispravnom usklađivanju autoriteta Pisma s drugim autoritetima razuma i tradicije. Dio odgovora leži u ispravnom razumijevanju jedinstva i raznolikosti Biblije kako bismo Pismo čitali osjetljivo. Ali najvažniji dio odgovora leži u samoj naravi Pisma. To jest, odgovor na hermeneutičko pitanje — kako čitam Bibliju? — oslanja se na odgovor na ontološko pitanje — što je Biblija? Naposljetku, ako ne vjerujemo da je Biblija doista Božja zapisana Riječ nama, tada ona može biti tek puko sredstvo u našem službeničkom priboru, ali nikada nam neće biti „živa i djelotvorna“. Ako ne vjerujemo da je Biblija sama Riječ Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, tada nam možda nikada neće biti „oštrija od dvosjekla mača“. Možemo propustiti – na našu veliku sramotu – duhovnu činjenicu da Sveto pismo „prodire sve do razdvajanja zglobova i moždine“ dok „prosuđuje misli i nakane srca“ (Heb 4,12). John Webster to dobro izriče:
„Što je, dakle, tumačiti Pismo? Odgovor koji tumačenje zamišlja kao pregovaranje udaljenosti između teksta iz prošlosti i tumača u samodostatnoj sadašnjosti preslab je prikaz hermeneutičke situacije i ne uspijeva shvatiti ono što je metafizički temeljno u biblijskoj hermeneutici: Krist je Bog, i on govori.“[15]
To ne čini tumačenje Pisma lakim za sve ljude. Nadbiskup Cranmer to je znao i dao je pastoralni savjet o čitanju Biblije u svojoj Homiliji o Pismu. Neki dijelovi Pisma lakši su za razumijevanje od drugih. Pisma su puna niskih dolina i ravnih putova kojima se svi lako mogu radovati, ali i visokih brda i planina na koje se rijetki mogu uspeti. Stoga oni koji ne mogu „podnijeti jaku hranu“ trebaju „sisati slatko i nježno mlijeko, i odgoditi ostalo dok ne ojačaju i ne dođu do većeg znanja“. Ali svi koji uživaju u Pismu trebaju znati da će Gospodin pružiti pomoć da razumiju ono što nam je nužno znati. U jednom od svojih najljepših izraza Cranmer nas ohrabruje u čitanju Biblije: „Razmišljajmo o njima danju i noću, meditirajmo i kontemplirajmo o njima. Preživajmo ih i, tako reći, žvačimo prežvakano, kako bismo imali slatki sok, duhovni učinak, srž, med, jezgru, okus, utjehu i okrjepu od njih.“[16]
Niti ispravno anglikansko razumijevanje Biblije čini tumačenje Pisma ugodnim u svako vrijeme. Razmotrimo pastoralno važno pitanje prihvaćanja LGBTI+ osoba u naše crkve. Zahtijeva li to potvrđivanje istospolne spolne prakse? Pisma jasno osuđuju „one koji prakticiraju homoseksualnost“ u istom popisu sa spolno nemoralnima, idolopoklonicima, preljubnicima, lopovima, pohlepnima, pijanicama, pogrđivačima i varalicama (1 Kor 6,9–10). Neki su neuspješno pokušali tumačiti taj odlomak tako da je spolni odnos u kontekstu vjernih i ljubavnih homoseksualnih odnosa dopušten, ali većina se znanstvenika slaže da je Biblija po tom pitanju obilno jasna. Profesor Diarmaid MacCulloch s pravom komentira: „Ovo je pitanje biblijskog autoriteta. Unatoč mnogo dobronamjerne teološke akrobatike koja tvrdi suprotno, teško je vidjeti da Biblija izražava išta drugo osim neodobravanja homoseksualne aktivnosti.“[17] Stoga je osnovni tumačiteljski izazov za mnoge suvremene anglikanske čitatelje Pisma pitanje biblijskog autoriteta. Jesmo li spremni dopustiti oživljujućem glasu Božje zapisane Riječi da oblikuje naše misli i stavove – čak i u nepopularnim pitanjima? Jesmo li spremni podložiti svoj razum i tradicije veličanstvenom autoritetu Pisma? Jesmo li spremni čuti Riječ Božju i odgovoriti – koliko god nespretno – riječima: „Bogu hvala“? Suvremeni anglikanski etičar Oliver O’Donovan korisno piše:
„Vjera u Pismo jest spremnost riskirati živjeti po njemu i položiti svoju nadu u njega. To nije stav onoga koji sve zna ili ima odgovor na svako pitanje. To je spremnost prihvatiti Pismo pod njegovim vlastitim uvjetima, bez pretpostavki ili uvjeta koje smo mu mi nametnuli.“[18]
Naši engleski reformatori mudro su ugradili vrhovništvo Svetih pisama u naše anglikanske formulare, a naši australski prethodnici učinili su isto s Temeljnim izjavama i vladajućim načelima iznesenima u Ustavu Anglikanske crkve Australije. No suvremenim australskim anglikancima potrebna je nova hrabrost da stoje na Pismima. Često smo u sukobu sa svojim svijetom oko tema kao što su stvaranje ex nihilo, djevičansko rođenje, ljudska seksualnost i sakramenti. Stoga nam je potrebna hrabrost da vjerujemo Božjoj zapisanoj Riječi. Često smo u sukobu s vlastitim tijelom, dok se polako, ali sigurno preobražavamo u punu mjeru Kristove veličine (Ef 4,13). Stoga nam je potrebna hrabrost da redovito čitamo Sveto pismo i na njega stavimo na kocku vlastite duhovne živote. A uvijek smo u sukobu s đavlom, koji obilazi poput ričućeg lava tražeći koga da proždre (1 Pt 5,8). Stoga nam je potrebna hrabrost da čvrsto stojimo u vjeri položenoj u Pismima, znajući da jedna mala riječ iz Božje Riječi može oboriti našega najvećeg duhovnog neprijatelja. Možemo živjeti s oproštenim srcima i čistim savjestima jer je naš Gospodin Isus Krist prinio onu „punu, savršenu i dostatnu žrtvu, prinos i zadovoljštinu za grijehe svijeta“. Ali naša srca i savjesti moraju ostati zarobljeni Riječju Božjom. Zato je Tyndale molio da se otvore oči kralju Engleske, i zato su se vjerni anglikanci uvijek čvrsto držali Svetoga pisma kao „najdragocjenijeg dragulja“ na zemlji. Stoga molimo, kao u Velikoj litaniji u Knjizi zajedničkih molitava: „Od svih prijevara svijeta, tijela i đavla: dobri Gospodine, izbavi nas.“
Mark Earngey, D.Phil. (Oxford), predavač kršćanske misli, voditelj Odsjeka za crkvenu povijest, Moore Theological College, Sydney
Izvor: anglicanconnection.com
[1] William Tyndale, “The Exposition of the first epistle of S. Iohn” in John Foxe (ed.), The VVhole works of W. Tyndall, Iohn Frith, Doct. Barnes … (London: John Day, 1573), RSTC 24436, p. 414.
[2] Thomas Cranmer, “The Prologue to the reader” in The Byble in Engylshe that is to saye the content of al the holy scrypture … (London: Grafton, 1540), RSTC 2071, *.iiv. This, and subsequent early modern quotations have been modernised.
[3] https://www.newcastleherald.com.au/story/6473441/why-the-archbishop-should-reconsider/ accessed 14 November 2019.
[4] https://www.graftondiocese.org.au/wp-content/uploads/2019/08/North-Coast-Anglican-October-November-2019.pdf accessed 14 November 2019.
[5] Thomas Cranmer (ed.), “A Fruitefull exhortation, to the readyng of holye scriptrure” in Certayne sermons, or homelies appoynted by the kynges Maiestie, to be declared and redde, by all persones, vicars, or curates, euery Sondaye in their churches, where they haue cure (London: Grafton, 1547), RSTC 13640, A.iir (Preface), B.ivv.
[6] John Bradford et al., “A copie of a certayne declaration drawne and sent out of prison by Mayster Bradford, Mayster Sanders, and dyvers other godly Preachers” in John Foxe, Acts and Monuments … (London: John Day, 1583), RSTC 11225, p. 1470.
[7] John Jewel, A view of a sedicious bul sent into Englande … (London: Newberie & Bynneman, 1582), RSTC 14614, p. 133.
[8] Thomas Lever, A treatise of the right way … (London: Bynneman, 1575), RSTC 15552, A.iiir.
[9] James Pilkington, A godlie exposition vpon certeine chapters of Nehemiah … (Cambridge: Thomas, 1585), RSTC 19929, A.iiv.
[10] Edwin Sandys, Sermons made by the most reuerend Father in God, Edwin, Archbishop of Yorke (London: Midleton, 1585), RSTC 21713, p. 6.
[11] J.C. Ryle, Old Paths: Being Plain Statements on Some of the Weightier Matters of Christianity (London: James Clark & Co, 1972), 18.
[12] ὑπὸ πνεύματος ἁγίου φερόμενοι ἐλάλησαν ἀπὸ θεοῦ ἄνθρωποι: On the Inspiration of Holy Scripture, in J. Gordon McConville & Lloyd K. Pieterson (eds.), Conception, Reception, and the Spirit: Essays in Honour of Andrew T. Lincoln (Eugene, OR: Cascade, 2015) p. 238.
[13] Gerald Bray (ed.), Tudor Church Reform: The Henrician Canons of 1535 and the Reformatio Legum Ecclesiasticarum (Woodbridge Suffolk: Boydell Press, 2005), 179.
[14] W.J. Torrance Kirby, Richard Hooker: Reformer and Platonist (Aldershot: Ashgate, 2005); Diarmaid MacCulloch, “Richard Hooker’s Reputation” in All Things Made New: Writings on the Reformation (London: Allen Lane, 2016); Nigel Voak, Richard Hooker and Reformed Theology: A Study of Reason, Will, and Grace (Oxford: OUP, 2003); W. Bradford Littlejohn and Scott N. Kindred-Barnes (eds.), Richard Hooker and Reformed Orthodoxy (Göttingen, V&R, 2017); W. Bradford Littlejohn, Richard Hooker: A Companion to His Life and Work (Eugene, OR: Wipf and Stock, 2015); Nigel Atkinson, Richard Hooker and the Authority of Scripture, Tradition and Reason: Reformed Theologian of the Church of England? (Carlisle, Paternoster, 1997).
[15] John B. Webster, The Domain of the Word: Scripture and Theological Reason (London: T&T Clark, 2012), 49.
[16] Cranmer, “A Fruitefull exhortation”, B.iiir, B.ivv.
[17] Diarmaid MacCulloch, Reformation: Europe’s House Divided, 1490-1700 (London: Allen Lane, 2003), 705.
[18] Oliver O’Donovan, “Scripture and Christian Ethics”, Anvil 24/1 (2007): 24.
Foto: Pexels