Roditeljska ljubav prirodno želi zaštititi dijete od opasnosti, neuspjeha, razočaranja i pogrešnih odluka. No može li se dogoditi da upravo iz velike ljubavi roditelj počne dijete toliko štititi da mu zapravo otežava sazrijevanje?
Sveti Porfirije Kavsokalivit u svojim poukama o odgoju djece upozorava upravo na tu opasnost. Pretjerana zabrinutost, stalno bdjenje nad djetetom, pritisak i pokušaj da roditelj ukloni svaku prepreku s njegova puta mogu imati učinak potpuno suprotan od željenoga.
Njegova poruka roditeljima mogla bi se sažeti jednostavno: volite svoju djecu, budite uz njih, ali im dopustite da rastu.
Kada zaštita postane prepreka sazrijevanju
Starac Porfirije govori o „pretjerano zaštitničkom stavu“, odnosno o roditeljskoj brizi koja prelazi zdravu granicu. Takva briga, kaže, može nanijeti štetu djetetu jer mu ne dopušta da postupno preuzima odgovornost za vlastiti život.
Kao primjer navodi majku petogodišnjeg dječaka koja se žalila da je dijete ne sluša. Porfirije joj je jednostavno rekao:
„Ti si kriva.“
Majci nije bilo jasno što time želi reći.
Jednom su zajedno krenuli automobilom prema moru. Dječak se istrgnuo iz majčinih ruku i potrčao prema obali. Popeo se na hrpu pijeska i stao na njezin vrh raširenih ruku, pokušavajući održati ravnotežu. Majka se odmah uznemirila. Bila je spremna vikati i potrčati prema njemu.
Porfirije ju je, međutim, umirio. Savjetovao joj je da se okrene leđima prema djetetu, dok je on sam promatrao što će se dogoditi.
Dječak je očito očekivao uobičajenu reakciju: majčin strah, vikanje i trčanje za njim. Kada je shvatio da reakcije nema, mirno je sišao i vratio se.
Za Porfirija je to bila jednostavna, ali važna lekcija: ponekad dijete svojim ponašanjem nesvjesno odgovara upravo na roditeljsku pretjeranu reakciju. Što je roditelj uznemireniji, to dijete može više iskušavati granice.
Dijete mora naučiti i iz vlastitoga iskustva
Roditelji bi najradije uklonili svaku neugodnost iz života svoga djeteta. Međutim, odrastanje nije moguće bez određenog iskustva posljedica, neuspjeha, čekanja i odricanja.
Porfirije to pokazuje još jednom pričom.
Jedna majka žalila mu se da njezin trogodišnji sin odbija određenu hranu, osobito kiselo mlijeko. Starac joj je predložio vrlo odlučan postupak: neka na određeno vrijeme iz kuće ukloni drugu hranu i neka djetetu za obrok ponudi upravo ono što odbija.
Dijete će možda protestirati i plakati, ali roditelji ne trebaju odmah popustiti. Kada ogladni, pokušat će jesti. Prema priči koju Porfirije donosi, upravo se to dogodilo, a kiselo mlijeko poslije je postalo dječakovo omiljeno jelo.
Ne moramo svaku pojedinost ovoga savjeta doslovno primjenjivati u svakoj obitelji niti zanemariti suvremene spoznaje o prehrani djece. Bit pouke je dublja: dijete ne treba odgajati tako da svaka njegova želja, odbijanje ili negodovanje automatski određuju ponašanje cijele obitelji.
Ljubav nije isto što i neprestano popuštanje.
Stalni pritisak može proizvesti suprotan učinak
Posebno je snažna Porfirijeva tvrdnja da majke koje neprestano bdiju nad djecom, vrše pritisak na njih i pretjerano ih štite često doživljavaju neuspjeh upravo u onome što žele postići.
On upozorava da dijete treba ostaviti da se i samo zainteresira za vlastito napredovanje. Ako roditelj stalno stoji nad njim, upozorava ga, kontrolira, požuruje i plaši mogućim neuspjehom, dijete se može početi opirati.
Umjesto odgovornosti razvija otpor.
Umjesto samostalnosti razvija ovisnost.
Umjesto unutarnje motivacije počinje živjeti pod vanjskim pritiskom.
Porfirije čak upozorava da takva djeca mogu postati mlitava, ravnodušna i nesposobna samostalno se nositi sa životnim izazovima.
To ne znači da roditelj treba biti nezainteresiran za dijete. Upravo suprotno. Potrebna je velika ljubav, ali ljubav koja zna kada treba pomoći, a kada se povući korak unatrag.
„Moraš biti prvi!“ – teret roditeljskih očekivanja
Porfirije navodi i slučaj majke čiji je sin bio izvrstan učenik tijekom osnovne i srednje škole, ali je poslije počeo doživljavati neuspjehe na prijamnim ispitima za fakultet. Postao je ravnodušan prema učenju i počeo neobično reagirati.
Majka je bila očajna.
Starac joj ponovno govori:
„Ti si kriva.“
Podsjeća je kako je godinama pritiskala sina riječima poput:
„Moraš biti prvi; nemoj nas osramotiti; moraš biti veliki čovjek u društvu!“
Takve rečenice roditelju mogu zvučati kao poticaj. Dijete ih, međutim, može doživjeti sasvim drukčije: kao poruku da njegova vrijednost ovisi o uspjehu.
Ako sam prvi – vrijedan sam.
Ako sam najbolji – roditelji su zadovoljni sa mnom.
Ako ne uspijem – razočarao sam ih.
Dugotrajno življenje pod takvim pritiskom može dovesti do trenutka kada se mlada osoba jednostavno pobuni i više ne želi sudjelovati u utrci koju su joj drugi odredili.
Zato Porfirije savjetuje majci da prestane pritiskati sina i pretjerano ga štititi. Kada mu dopusti slobodu, smatra starac, mladić će se postupno uravnotežiti i početi napredovati.
Dijete nije ostvarenje roditeljskih ambicija
Ovdje dolazimo do možda najvažnije pouke.
Dijete nije projekt svojih roditelja.
Nije poslano na svijet kako bi ostvarilo ono što majka ili otac nisu uspjeli ostvariti. Njegove ocjene, diploma, karijera i društveni položaj nisu potvrda roditeljske vrijednosti.
Kršćanski gledano, dijete je prije svega Božji dar i osoba koju je Bog povjerio roditeljima na određeno vrijeme.
Roditelji ga trebaju odgajati, usmjeravati, poučavati, postavljati mu granice i svojim životom pokazivati vrijednosti u koje vjeruju. Ali cilj kršćanskoga odgoja nije stvoriti čovjeka koji će čitav život čekati da mu roditelji kažu što treba učiniti.
Cilj je pomoći mu da sazrije u slobodnu, odgovornu i zrelu osobu.
Ljubav koja zna pustiti
Roditelju je ponekad mnogo teže pustiti dijete nego ga zaštititi.
Dok je dijete malo, držimo ga za ruku da ne padne. Ali ako ga nikada ne pustimo, ono neće naučiti hodati samo. Isto vrijedi i za mnoge druge životne situacije.
Dijete mora postupno dobivati prostor da donosi odluke, snosi posljedice, pogriješi, ponovno pokuša i nešto postigne vlastitim trudom.
Roditeljska prisutnost ostaje važna, ali se njezin oblik mijenja.
Najprije roditelj čini gotovo sve za dijete.
Zatim čini stvari zajedno s njim.
Nakon toga ga uči da ih čini samo.
A jednoga dana mora biti sposoban stajati malo dalje i gledati kako njegovo dijete samostalno živi.
To je znak uspješnoga odgoja.
I roditelji moraju vjerovati Bogu
U pozadini pretjerane zaštite često se nalazi strah: što ako se nešto dogodi? Što ako moje dijete pogriješi? Što ako ne uspije? Što ako izabere pogrešan put?
Kršćanski odgovor nije ravnodušnost, nego pouzdanje.
Roditelj čini ono što može: odgaja, poučava, postavlja zdrave granice, daje primjer, razgovara i moli. Ali mora prihvatiti da ne može kontrolirati svaki trenutak života svoga djeteta.
U određenom trenutku mora ga povjeriti Bogu.
To vrijedi i kada djeca odrastu. Možemo ih savjetovati, voljeti i moliti za njih, ali ne možemo živjeti njihove živote umjesto njih.
Možda je upravo zato jedna od najtežih lekcija roditeljstva naučiti razliku između ljubavi koja štiti i straha koji guši.
Umjesto zaključka: odgajati za slobodu i odgovornost
Pouke svetoga Porfirija o odgoju djece i danas zvuče vrlo aktualno. U vremenu kada roditelji mogu pratiti gotovo svaki korak svoje djece, organizirati im svaki trenutak i pokušavati ukloniti svaku teškoću s njihova puta, opasnost pretjerane zaštite možda je još veća nego prije.
Djetetu je potrebna sigurnost, ali potrebna mu je i sloboda.
Potrebne su mu granice, ali i mogućnost izbora.
Potrebna mu je pomoć, ali i iskustvo da nešto može učiniti samo.
Potrebna mu je pohvala, ali mora znati da je voljeno i onda kada nije prvo, najbolje i najuspješnije.
A iznad svega, potrebno mu je iskustvo roditeljske ljubavi koja ne govori: „Moraš uspjeti da bih bio ponosan na tebe“, nego: „Volim te, želim ti pomoći da postaneš odgovoran čovjek i vjerujem da Bog ima put za tvoj život.“
Takva ljubav ne veže dijete uz roditelja. Ona mu daje korijenje iz kojega će rasti – i krila kojima će jednoga dana moći poletjeti.