Umjetna inteligencija sve je prisutnija u našem svakodnevnom životu. Ljudi je koriste za posao, obrazovanje, prevođenje, traženje informacija, ali i za vrlo osobna pitanja. Netko tko prolazi kroz bračnu krizu, žalovanje, strah, usamljenost ili duhovnu sumnju danas može otvoriti aplikaciju i napisati: „Ne znam kako dalje. Možeš li razgovarati sa mnom?“
Odgovor može stići u nekoliko sekundi.
Ali može li umjetna inteligencija doista pružati pastoralnu skrb? I još važnije: može li AI jednog dana zamijeniti pastora, svećenika ili pastoralnog savjetnika?
Ovim se pitanjem bave Max Tretter i Matthis Glatzel u radu Not Human Enough? Rethinking AI’s Place in Pastoral Care, objavljenom 2026. godine u znanstvenom časopisu Pastoral Psychology.
Njihovo istraživanje otvara pitanje koje će Crkva teško moći ignorirati: ako ljudi već koriste umjetnu inteligenciju za duhovne razgovore, nije dovoljno jednostavno reći da to ne bi trebali činiti. Potrebno je razmišljati o mogućnostima, ali i vrlo ozbiljnim ograničenjima takve tehnologije.
Zašto bi netko razgovarao s AI-jem o svojim problemima?
Postoji nekoliko očitih razloga.
Umjetna inteligencija dostupna je gotovo u svakom trenutku. Ne morate čekati termin. Ne morate se bojati da ćete nekoga probuditi usred noći. Možete postaviti pitanje koje vas je možda sram postaviti drugoj osobi.
AI također može pomoći čovjeku formulirati ono što osjeća. Može predložiti pitanja za razmišljanje, ponuditi informacije ili pomoći osobi pripremiti se za razgovor s pastorom, psihoterapeutom ili liječnikom.
U tome se krije stvarna mogućnost.
Ali upravo ovdje moramo napraviti važnu razliku: koristan alat nije isto što i osoba koja nas poznaje, voli i prati kroz život.
AI može zvučati suosjećajno, ali osjeća li suosjećanje?
Kada čovjek kaže umjetnoj inteligenciji: „Umrla mi je majka i osjećam se potpuno izgubljeno“, AI može odgovoriti riječima koje zvuče brižno i suosjećajno.
Ali AI ne tuguje.
Nije izgubio majku. Nije držao nekoga za ruku na samrti. Nije stajao pokraj groba. Nije osjetio onu tišinu koja nastaje kada se nakon sprovoda vratimo u praznu kuću.
Tretter i Glatzel upravo empatiju i emocionalnu sposobnost navode kao jedno od ključnih pitanja u raspravi o AI-ju i pastoralnoj skrbi. Uz to razmatraju tjelesnost, autentičnost i spontanost te, iz teološke perspektive, dušu i čovjekovu stvorenost na sliku Božju.
Zanimljivo je da autori upozoravaju kako samo tvrdnja „AI nije čovjek“ još nije dovoljan odgovor. Potrebno je objasniti što je to u ljudskom odnosu što je toliko važno za pastoralnu skrb.
Pastoralna skrb nije samo davanje odgovora
Tu dolazimo do srži problema.
Pastoralno savjetovanje nije samo odgovaranje na pitanja.
Ponekad je pastoralna skrb jednostavno biti uz nekoga.
Pastor sjedi uz bolesnički krevet. Svećenik dolazi obitelji koja je upravo izgubila dijete. Pastoralni savjetnik sluša osobu koja nakon dvadeset godina braka prolazi kroz razvod. Netko plače, a pastoralni služitelj ne pokušava odmah pronaći savršenu rečenicu.
Ponekad zajedno šute.
Ta prisutnost ima značenje koje je teško svesti na razmjenu informacija.
Kršćanska pastoralna skrb također nije samo psihološki razgovor. Ona se odvija unutar odnosa prema Bogu i zajednici vjernika. Uključuje molitvu, Sveto pismo, zajedništvo Crkve, a ovisno o crkvenoj tradiciji i sakramentalni život.
Umjetna inteligencija može objasniti što je molitva. Može čak sastaviti molitvu.
Ali ona sama ne moli Boga.
Postoji još jedan ozbiljan problem
AI može pogriješiti.
Može dati netočan odgovor, pogrešno razumjeti situaciju ili čovjeku reći upravo ono što želi čuti.
U običnom razgovoru takva pogreška možda neće imati ozbiljne posljedice. U razgovoru s osobom koja prolazi kroz duboku depresiju, suicidalnu krizu, psihotično stanje, nasilje u obitelji ili tešku traumu posljedice mogu biti mnogo ozbiljnije.
Zato je posebno opasno kada korisnik počne AI doživljavati kao nepogrešiv autoritet.
Jednako je problematična mogućnost emocionalne ovisnosti. Osoba se može naviknuti razgovarati sa sustavom koji joj je uvijek dostupan, gotovo nikada nije umoran i može biti oblikovan tako da odgovara izrazito afirmativno.
Ali stvarni ljudski odnosi nisu takvi.
Privatnost pastoralnog razgovora
Postoji i pitanje o kojem će Crkve morati ozbiljno razgovarati: što se događa s podacima koje ljudi povjeravaju umjetnoj inteligenciji?
Pastoralni razgovori često sadrže najintimnije dijelove ljudskog života: bračne probleme, seksualnost, bolesti, obiteljske sukobe, grijehe, ovisnosti, traume, strahove i duhovne sumnje.
Korisnik zato mora znati kako određeni AI sustav postupa s njegovim podacima prije nego što mu povjeri vrlo osjetljive informacije.
Autori istraživanja među potrebnim zaštitnim mjerama posebno navode zaštitu podataka. Informacije iz ovakvih razgovora trebalo bi tretirati kao izrazito osjetljive.
Dakle, treba li Crkva odbaciti AI?
Ne nužno.
Možda je pogrešno postaviti pitanje: „Hoće li AI zamijeniti pastoralnog savjetnika?“
Bolje pitanje glasi:
„Kako umjetna inteligencija može pomoći pastoralnom savjetniku, a da ne pokušava postati njegova zamjena?“
Tu se otvaraju zanimljive mogućnosti.
AI može pomoći pastoralnim djelatnicima u pronalaženju materijala, pripremanju pitanja za razgovor, organiziranju edukacije, proučavanju različitih pristupa pastoralnom savjetovanju ili pripremanju biblijskih i edukativnih sadržaja.
Može pomoći i osobi koja se priprema za susret sa savjetnikom da jasnije izrazi svoje probleme.
Autori spomenutog istraživanja upravo zato ne zagovaraju jednostavnu zabranu AI-ja u pastoralnoj skrbi. Smatraju da bi odgovorniji put bio postaviti jasna pravila i zaštitne mehanizme.
AI bi, među ostalim, morao jasno reći da je umjetna inteligencija, a ne čovjek. Njegova uloga trebala bi biti ograničena, a u kriznim situacijama čovjeka bi trebalo usmjeriti prema stvarnoj ljudskoj i, kada je potrebno, stručnoj kliničkoj pomoći.
Čovjek treba čovjeka
Umjetna inteligencija vjerojatno će postajati sve sposobnija. Njezini će odgovori biti prirodniji, personaliziraniji i možda će ponekad djelovati nevjerojatno empatično.
Ali pastoralna skrb nije samo pitanje kvalitete odgovora.
Kršćanska pastoralna skrb događa se u odnosu.
Čovjeku koji pati ponekad nije potreban netko tko će pronaći najbolju moguću rečenicu. Potreban mu je netko tko će sjesti pokraj njega.
Netko tko će ga saslušati.
Netko tko će s njim zaplakati.
Netko tko će moliti s njim.
Netko tko će ga se sjetiti i sutra.
Zato umjetna inteligencija može postati vrijedan alat pastoralne skrbi, ali bilo bi opasno kada bi postala njezina zamjena.
Tehnologija nam može pomoći da bolje služimo čovjeku.
Ali upravo zato što živimo u svijetu sve naprednije umjetne inteligencije, možda ćemo ponovno otkriti koliko je dragocjena jedna vrlo stara pastoralna stvarnost: prisutnost čovjeka uz čovjeka.
Izvor
Članak je priređen na temelju znanstvenog rada Maxa Trettera i Matthiasa Glatzela, Not Human Enough? Rethinking AI’s Place in Pastoral Care, objavljenog 1. srpnja 2026. u časopisu Pastoral Psychology. Rad je dostupan u otvorenom pristupu ovdje.

