Pastor je često osoba koju zovemo kada nastupi kriza. Dolazi kada netko umire, razgovara s obitelji koja prolazi kroz razvod, sluša probleme ljudi, posreduje u sukobima, propovijeda nadu onima koji su izgubili nadu i moli s onima koji više ne znaju kako moliti.
Ali što se događa kada upravo pastor izgubi nadu?
Novo istraživanje iz Sjedinjenih Američkih Država upozorava na problem o kojem se u crkvenim zajednicama još uvijek nedovoljno govori: mentalno i emocionalno zdravlje crkvenih služitelja.
Prema podacima Barne iz istraživanja State of Pastors, Volume 2, čak 18 posto vodećih protestantskih pastora u SAD-u izjavilo je da je tijekom prethodne godine razmišljalo o samoozljeđivanju ili samoubojstvu. Na zabrinjavajuće podatke upozorila je Stephanie Martin u članku 1 in 5 Pastors Have Considered Suicide. Here’s How Churches Can Help, objavljenom 14. srpnja 2026. na portalu ChurchLeaders.
To znači gotovo svaki peti ispitanik.
Budući da Barna ranije nije postavljala potpuno isto pitanje, iz tih podataka ne možemo zaključiti raste li ili pada broj pastora koji imaju takve misli. Međutim, druga istraživanja pokazuju da problem mentalnog i emocionalnog opterećenja crkvenih služitelja nije nov.
Pastor nije čovjek bez slabosti
U mnogim crkvama postoji neizgovoreno očekivanje da pastor uvijek mora biti snažan.
Od njega se očekuje da ima odgovor kada ga drugi nemaju. Treba ohrabriti druge kada su obeshrabreni, pokazati vjeru kada se drugi boje i ostati smiren kada zajednica prolazi kroz krizu.
Ali pastor je prije svega čovjek.
I on može biti umoran.
I on može osjećati strah.
I on može prolaziti kroz depresiju, tjeskobu, žalovanje, obiteljske probleme ili duboku emocionalnu iscrpljenost.
Podaci koje prenosi ChurchLeaders pokazuju koliko je situacija ozbiljna. Godine 2016. 46 posto ispitanih pastora reklo je Barni da su tijekom službe doživjeli depresiju. Do 2020. taj je udio dosegnuo 59 posto.
Istodobno se tijekom proteklog desetljeća znatno smanjio udio pastora koji svoje mentalno i emocionalno stanje ocjenjuju izvrsnim.
Drugim riječima, ne govorimo samo o nekoliko izoliranih slučajeva.
Usamljenost usred mnoštva
Posebno je zanimljiva povezanost usamljenosti i suicidalnih misli.
Pastor može svake nedjelje stajati pred stotinama ljudi, rukovati se s desecima članova zajednice, voditi sastanke i svakodnevno odgovarati na poruke, a ipak biti duboko usamljen.
Prema podacima Barne koje navodi ChurchLeaders, među pastorima koji ne osjećaju usamljenost 95 posto nije imalo nedavne misli o samoozljeđivanju. Među pastorima koji se osjećaju izolirano situacija je mnogo ozbiljnija – otprilike svaki četvrti prijavio je suicidalne misli tijekom prethodne godine.
To bi crkve trebalo ozbiljno zabrinuti.
Pastor može poznavati probleme desetaka ljudi, a da nema nijednu osobu kojoj može iskreno reći:
„Nisam dobro.“
Teret koji se ne vidi nedjeljom
Propovijed je najvidljiviji dio pastoralne službe, ali iza nje se krije mnogo toga što zajednica ne vidi.
Pastor priprema propovijedi, vodi sastanke, posjećuje bolesnike, razgovara s ožalošćenima, rješava administrativna i financijska pitanja, pokušava pomiriti zavađene članove, savjetuje brakove u krizi i nosi se s kritikama.
Ponekad u jednom danu mora prijeći iz potpuno različitih emocionalnih situacija.
Ujutro može posjetiti teško bolesnog člana zajednice. Nekoliko sati poslije razgovarati s parom pred vjenčanje. Nakon toga rješavati crkveni sukob, a navečer voditi biblijsku grupu i govoriti drugima o radosti.
Takvo stalno mijenjanje uloga može biti iscrpljujuće.
Ranije istraživanje Duke Divinity Schoola među metodističkim klerom u Sjevernoj Karolini također je ukazalo na povišenu učestalost depresije među klerom u usporedbi s općom populacijom, pri čemu su među mogućim čimbenicima navedeni stres povezan sa službom, rad s ljudima koji tuguju, kritike i stalno prebacivanje između različitih pastoralnih uloga.
Kada teologija postane prepreka pomoći
Postoji još jedan problem o kojem Crkva mora govoriti.
Ponekad se depresija, anksioznost ili emocionalna iscrpljenost automatski tumače kao nedostatak vjere.
„Trebaš više moliti.“
„Moraš se više pouzdati u Boga.“
„Kako možeš biti depresivan ako vjeruješ Kristu?“
Takve rečenice mogu biti izrečene s dobrom namjerom, ali čovjeku koji pati mogu nanijeti dodatnu bol.
Naravno da su molitva, Sveto pismo, zajedništvo i pouzdanje u Boga temeljni elementi kršćanskog života. Ali iz toga ne proizlazi da kršćanin, pa ni pastor, ne može trebati psihologa, psihoterapeuta, psihijatra ili liječnika.
Traženje stručne pomoći nije priznanje duhovnog poraza.
Ponekad je upravo priznanje da više ne možemo sami jedan od najodgovornijih koraka koje možemo učiniti.
Znakovi koje ne bismo smjeli previdjeti
Problem je i u tome što pastori mogu biti vrlo dobri u skrivanju vlastite boli.
Navikli su govoriti drugima da će biti dobro. Navikli su funkcionirati pod pritiskom. Mogu održati propovijed, nasmiješiti se ljudima nakon bogoslužja i nastaviti ispunjavati svoje obveze dok se iznutra raspadaju.
Zato ChurchLeaders upozorava na promjene koje zajednica ne bi trebala olako zanemariti.
Pastor koji je prije razgovarao s ljudima nakon službe možda se počinje povlačiti. Osoba koja je bila aktivna postaje neobično iscrpljena. Netko počinje odustajati od odgovornosti koje su mu prije mnogo značile.
Posebno ozbiljno treba shvatiti govor beznađa.
Rečenice poput „više ne mogu“, „ništa nema smisla“ ili „svima bi bilo lakše bez mene“ ne treba jednostavno pripisati umoru.
Kada postoji sumnja na suicidalne misli, potrebna je ozbiljna i neposredna reakcija te uključivanje odgovarajuće stručne pomoći.
Tko je pastor pastoru?
Crkva koja želi zdravog pastora ne može od njega očekivati dostupnost 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu.
Pastor treba slobodan dan.
Treba godišnji odmor.
Treba vrijeme sa svojom obitelji.
Treba prijatelje pred kojima ne mora biti „pastor“.
Treba osobu kojoj može povjerljivo reći kako se stvarno osjeća.
Treba mogućnost potražiti psihološku ili drugu stručnu pomoć bez straha da će zajednica zaključiti kako više nije sposoban za službu.
A ponekad treba jednostavno čuti:
„Ne moraš sada brinuti o nama. Kako si ti?“
Crkva mora biti zajednica i za svoga pastora
Apostol Pavao poziva kršćane da nose bremena jedni drugih. To načelo ne prestaje vrijediti kada je riječ o osobi koja stoji za propovjedaonicom.
Pastor nije samo onaj koji nosi tuđa bremena.
Ponekad zajednica mora ponijeti njegovo.
To ne znači da trebamo promatrati svakog umornog pastora kao osobu pred slomom. Ali znači da moramo stvarati crkvenu kulturu u kojoj služitelj smije priznati slabost bez straha od osude.
Možda je vrijeme da crkve uz pitanje „Kako naš pastor služi nama?“ počnu redovitije postavljati i drugo:
„Kako mi brinemo o svome pastoru?“
Jer iza propovjedaonice ne stoji duhovni stroj koji nikada ne prestaje raditi.
Stoji čovjek.
Čovjek koji služi, vjeruje, moli i ohrabruje druge – ali koji također može biti ranjen, iscrpljen, usamljen i potreban pomoći.
Brinuti se za mentalno i emocionalno zdravlje pastora zato nije nešto odvojeno od brige za Crkvu.
Brinući se za pastira, brinemo se i za zajednicu kojoj je pozvan služiti.
Izvori
Članak je priređen na temelju podataka i tema iz članka Stephanie Martin, 1 in 5 Pastors Have Considered Suicide. Here’s How Churches Can Help, objavljenog 14. srpnja 2026. na portalu ChurchLeaders. U članku se navode rezultati istraživanja Barna Group State of Pastors, Volume 2, kao i ranija istraživanja mentalnog zdravlja crkvenih služitelja.