U svojem tumačenju Deset zapovijedi Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije naglašava da Božji zakon otkriva i Božju svetost i čovjekovu grešnost. Kao naš Stvoritelj, Bog ima pravo na našu ljubav, poštovanje i poslušnost, a njegove zapovijedi pokazuju kako izgleda život u skladu s njegovom voljom. Istodobno, Zakon razotkriva našu nesposobnost da vlastitim snagama ostvarimo savršenu pravednost, ruši pouzdanje u vlastite zasluge i upućuje nas na Božje milosrđe i potrebu za Kristom kao Posrednikom. Istinsko štovanje Boga zato se ne temelji na ljudskim izmišljotinama, nego na poslušnosti njegovoj objavljenoj riječi.
Calvin ističe da zapovijedi obuhvaćaju mnogo više od izvanjskog ponašanja: one zahvaćaju misli, želje i nakane srca. Svaka zabrana zla ujedno uključuje poziv na odgovarajuće dobro; primjerice, zabrana ubojstva zahtijeva i brigu za očuvanje života bližnjega. Deset zapovijedi tako čini cjelovito pravilo ljubavi prema Bogu i čovjeku. Calvin ih raspoređuje na dvije ploče: prve četiri uređuju naš odnos prema Bogu, a preostalih šest odnos prema bližnjima. Njihov je zajednički smisao sažet u Kristovim riječima da ljubimo Boga svim svojim bićem, a bližnjega kao sebe same.
Tumačenje prve Božje zapovijedi
Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. (Izl 20, 2-3)
13. Hoćete li prvu rečenicu smatrati dijelom zapovijedi ili je čitati zasebno, meni je svejedno, pod uvjetom da priznate kako ona predstavlja svojevrstan predgovor cijelome Zakonu. Pri donošenju zakona najprije valja spriječiti da ih ljudi odmah obezvrijede svojim prezirom. Gospodin se stoga ponajprije brine da se to ne dogodi Zakonu koji će objaviti, uvodeći ga trostrukom potvrdom njegova autoriteta. Sebi pripisuje moć i vlast zapovijedanja kako bi izabranom narodu usadio svijest o nužnosti poslušnosti; iznosi obećanje svoje naklonosti kako bi ih privukao nastojanju oko svetosti; i podsjeća ih na svoju dobrotu kako bi ih razotkrio kao nezahvalne ako mu ne uzvrate na primjeren način.
Ime „Gospodin“ označava moć i zakonitu vlast. Ako je sve od njega i ako se sve po njemu održava, onda je pravedno da sve bude usmjereno prema njemu, kako kaže Pavao (Rim 11,36). To je ime, dakle, samo po sebi dovoljno da nas podloži autoritetu božanskog veličanstva: bilo bi, naime, krajnje neprilično željeti izmaknuti vlasti onoga bez kojega ne možemo ni postojati.
14. Nakon što je pokazao da ima pravo zapovijedati i zahtijevati poslušnost, on zatim, kako ne bi izgledalo da ljude privodi pukom prisilom, nego da ih privlači, milostivo izjavljuje da je Bog Crkve. Takav način izražavanja podrazumijeva uzajaman odnos sadržan u obećanju: „Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod“ (Jr 31,33). Zato Krist iz činjenice da je Bog sebe proglasio njihovim Bogom izvodi zaključak o besmrtnosti Abrahama, Izaka i Jakova (Mt 22,32).
To je, dakle, kao da je rekao: „Izabrao sam vas za sebe kao narod kojemu neću samo činiti dobro u sadašnjem životu nego ću mu darovati i blaženstvo u budućem životu.“ Na svrhu toga izbora Zakon upozorava na različitim mjestima. Jer kada se Gospodin u svojoj milosti udostoji iskazati nam toliku čast da nas primi u zajedništvo svojega izabranog naroda, on nas izabire, kako kaže Mojsije, da budemo „svet narod“, „narod koji njemu pripada“ i da „držimo sve njegove zapovijedi“ (Pnz 7,6; 14,2; 26,18). Otuda i poticaj: „Budite sveti, jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2).
Na tim dvjema činjenicama temelji se prijekor: „Sin časti oca, a sluga gospodara. Ako sam, dakle, otac, gdje je čast koja mi pripada? Ako sam gospodar, gdje je strah preda mnom? govori Gospodin nad vojskama“ (Mal 1,6).
15. Zatim slijedi podsjećanje na njegovu dobrotu, koje bi na nas trebalo ostaviti snažan dojam, razmjeran odbojnosti koju nezahvalnost izaziva čak i među ljudima. Istina, podsjećao je Izrael na izbavljenje koje se dogodilo nedavno, ali koje je, zbog svoje čudesne veličine, trebalo zauvijek ostati u sjećanju i najudaljenijih budućih naraštaja. Osim toga, ono je osobito prikladno za predmet o kojemu je riječ.¹⁹⁷
Gospodin, naime, daje do znanja da su izbavljeni iz bijednog ropstva kako bi naučili spremno mu se podlagati i slušati ga kao začetnika svoje slobode. Jednako tako, da bi nas sačuvao u istinskom štovanju sebe, on se često opisuje određenim nazivima koji njegovo sveto božanstvo razlikuju od svih idola i izmišljenih bogova.
Jer, kako sam već prije napomenuo, toliko smo skloni ispraznosti i umišljenosti da, čim se spomene Bog, naš um, nesposoban sačuvati se od zablude, odmah odleti prema nekoj ispraznoj obmani. Kako bi izliječio tu bolest, Bog svoje božanstvo označuje određenim naslovima te nas tako, slikovito govoreći, zadržava unutar jasno određenih granica, da ne bismo lutali amo-tamo i izmišljali sebi neko novo božanstvo, napuštajući živoga Boga i postavljajući na njegovo mjesto idola.
Zbog toga ga proroci, kad god nam ga žele ispravno predočiti, opisuju i, slikovito govoreći, okružuju onim obilježjima pod kojima se objavio izraelskom narodu. Kada ga nazivaju Bogom Abrahamovim ili Bogom Izraelovim, kada ga prikazuju u jeruzalemskom hramu, među kerubima, ti i slični načini izražavanja¹⁹⁸ ne ograničavaju ga na jedno mjesto ili jedan narod. Njihova je svrha samo usmjeriti naše misli na onoga Boga koji se tako objavio u savezu sklopljenom s Izraelom da ni pod kojim izgovorom nije dopušteno odstupiti od jasnog prikaza njegove naravi koji je ondje dan.
Treba, dakle, razumjeti da se izbavljenje spominje kako bi se Židovi spremnije podložili onome Bogu koji ih s pravom smatra svojima. Mi pak, umjesto da pretpostavljamo kako se to nas ne tiče, trebamo razmotriti da je Izraelovo ropstvo u Egiptu bilo pralik onoga duhovnog ropstva čijim smo okovima svi vezani dok nas nebeski Izbavitelj ne oslobodi snagom svoje ruke i ne prenese u svoje kraljevstvo slobode.
Stoga, kao što je u davna vremena, želeći okupiti raspršene Izraelce da štuju njegovo ime, izbavio njih iz nepodnošljive faraonove tiranije, tako su i svi koji ga danas priznaju izbavljeni iz pogubne đavolske tiranije, kojoj je egipatska tiranija bila samo pralik.
Nema, dakle, čovjeka čiji um ne bi trebao biti potaknut da obrati pozornost na Zakon za koji mu je rečeno da potječe od vrhovnoga Kralja: od onoga koji je svima dao postojanje te ih s pravom određuje i usmjerava prema sebi kao njihovoj pravoj svrsi. Nema, kažem, čovjeka koji ne bi trebao pohitati prihvatiti Zakonodavca, znajući da je posebno određen slušati njegove zapovijedi, očekujući od njegove dobrote obilje svakoga dobra, pa i blaženu besmrtnost, te dugujući njegovoj čudesnoj moći i milosrđu izbavljenje iz ralja smrti.¹⁹⁹
16. Nakon što je autoritet Zakona utemeljen i potvrđen, Bog izriče svoju prvu zapovijed:
NEMOJ IMATI DRUGIH BOGOVA UZ MENE.
Smisao je ove zapovijedi da Gospodin želi da jedino on bude uzvišen među svojim narodom te zahtijeva da mu taj narod potpuno pripada. Da bi tako bilo, nalaže nam da se uzdržavamo od svake vrste bezbožnosti i praznovjerja kojima se umanjuje ili zamračuje slava njegova božanstva. Iz istog razloga zahtijeva da ga štujemo i da mu se klanjamo s istinski pobožnom revnošću.
Jednostavne riječi kojima je zapovijed izražena očito znače upravo to. Budući da ne možemo imati Boga a da ne prihvatimo sve što mu pripada, zabrana štovanja drugih bogova znači da se ništa od onoga što pripada njemu ne smije prenijeti na nekoga drugog.
Dužnosti koje imamo prema Bogu nebrojene su, ali čini se da ih možemo prikladno svesti na četiri glavne skupine: klanjanje, s pripadajućim duhovnim podlaganjem savjesti; pouzdanje; zazivanje; i zahvaljivanje.²⁰⁰
Pod klanjanjem razumijem poštovanje i štovanje koje mu iskazujemo kada odajemo čast njegovu veličanstvu. Zato njegovim dijelom smatram i podlaganje naše savjesti njegovu Zakonu.²⁰¹
Pouzdanje je sigurno počivanje u njemu, uz priznavanje njegovih savršenstava: kada mu pripisujemo svu moć, mudrost, pravednost, dobrotu i istinu te se smatramo sretnima što smo uvedeni u zajedništvo s njime.
Zazivanje se može odrediti kao obraćanje njegovoj obećanoj pomoći kao jedinom utočištu u svakoj potrebi.
Zahvaljivanje je zahvalnost kojom njemu pripisujemo slavu za sva dobra koja uživamo.
Kao što Gospodin ne dopušta da išta od toga tražimo drugdje, tako zahtijeva da sve bude usmjereno isključivo prema njemu. Nije dovoljno samo uzdržavati se od štovanja drugih bogova. Istodobno se moramo potpuno posvetiti njemu, ne postupajući poput nekih bezbožnih preziratelja koji smatraju da je najlakše izrugivati se svakom obliku vjerskog štovanja.
Ovdje, međutim, prvenstvo mora imati istinska vjera, koja će naše misli usmjeriti prema živome Bogu. Kada budemo valjano prožeti spoznajom o njemu, cjelokupni cilj našega života bit će poštovati njegovo veličanstvo, bojati ga se i štovati ga; uživati udio u njegovim dobrima; utjecati mu se u svakoj nevolji; priznavati, hvaliti i slaviti veličanstvenost njegovih djela; i učiniti ga, slikovito govoreći, jedinim ciljem svih naših postupaka.
Zatim se moramo čuvati praznovjerja, kojim se naše misli odvraćaju od pravoga Boga te lutaju za mnoštvom bogova. Ako smo, dakle, zadovoljni jednim Bogom, prisjetimo se onoga što je prije rečeno: sve izmišljene bogove treba odbaciti daleko od sebe, a štovanje koje on zahtijeva za sebe ne smije se osakatiti. Ne smijemo mu uskratiti ni najmanji dio njegove slave: sve što mu pripada mora mu biti sačuvano u cijelosti.
Riječi „preda mnom“ dodatno naglašavaju težinu uvrede, jer se Božja ljubomora izaziva kad god na njegovo mjesto postavimo vlastite izmišljotine, baš kao što nevjerna žena još dublje ranjava srce svojega muža kada preljub čini otvoreno, pred njegovim očima.
Stoga Bog, nakon što je očitovanjem svoje moći i milosti pokazao da se brine za narod koji je izabrao, sada, kako bi ga odvratio od zloće odmetništva, upozorava da ne može prihvatiti druge bogove a da on ne bude svjedok i promatrač toga svetogrđa. Drskosti takva postupanja pridružuje se i velika bezbožnost pretpostavke da se njegovim izgovorima može izigrati Božji pogled.
Naprotiv, Gospodin objavljuje da je sve što namjeravamo, planiramo ili činimo otvoreno njegovu pogledu. Naša se savjest zato mora čuvati čak i najudaljenije pomisli na odmetništvo ako želimo da Gospodin prihvati naše štovanje. Slava njegova božanstva mora ostati cjelovita i neokaljana, ne samo u izvanjskom ispovijedanju nego i pred njegovim pogledom, koji prodire u najskrivenije dubine srca.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Prva Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 94-95)