Dobro djelo ne mora uvijek proizlaziti iz čiste namjere. Čovjek može pomagati drugima, moliti, postiti ili sudjelovati u crkvenom životu, a ipak u svojem srcu potajno tražiti ljudsko priznanje. Sveti Ivan Zlatousti, veliki propovjednik ranoga kršćanstva, u svojoj devetnaestoj homiliji na Matejevo evanđelje upozorava upravo na tu opasnost. Tumačeći Isusov govor o milostinji i molitvi, pokazuje kako se čak i naša dobra djela mogu pretvoriti u sredstvo vlastitoga uzdizanja.
Biblijsko čitanje: Matej 6,1–6
„Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima zato da vas oni vide.” (Matej 6,1)
Dobro djelo i skrivena oholost
Postoji jedna osobita opasnost u duhovnom životu: čovjek može činiti ono što je dobro, a istodobno u sebi njegovati ono što je loše.
Možemo pomoći potrebitome, ali zatim poželjeti da svi saznaju za našu velikodušnost. Možemo moliti, ali se u sebi nadati da će drugi primijetiti našu pobožnost. Možemo se odreći nečega radi Boga, ali istodobno očekivati pohvalu zbog svoje žrtve.
Ivan Zlatousti upozorava da se taština osobito lako prikrada upravo onima koji nastoje živjeti kreposno. Kada čovjek učini nešto dobro, pojavljuje se napast da zasluge pripiše sebi i da se uzvisi iznad drugih.
Zato Isus u Govoru na gori ne govori samo o tome što trebamo činiti, nego i zašto to činimo.
Krist ne osuđuje dobra djela koja drugi mogu vidjeti. On osuđuje želju da dobra djela činimo upravo zato da bismo bili viđeni i hvaljeni.
U tome je važna razlika. Ponekad će naša ljubav prema bližnjima nužno biti javna. Crkva treba svjedočiti svoju vjeru, pomagati potrebitima i činiti dobro u svijetu. No naše srce ne smije biti zarobljeno potrebom za priznanjem.
Bog poznaje ono što ljudi ne vide. On poznaje namjere, skrivene misli i stvarne razloge naših postupaka.
Zlatousti nas podsjeća da je kršćanska pobožnost uvijek usmjerena prema Bogu. Kada molimo, ne nastupamo pred ljudima, nego dolazimo pred nebeskoga Oca. Kada pomažemo potrebitima, ne kupujemo ljudsku naklonost, nego odgovaramo na Božju ljubav.
To nas oslobađa potrebe da neprestano dokazujemo vlastitu vrijednost. U Kristu smo primili milost koju nismo mogli zaslužiti. Zato i naša dobra djela trebaju biti plod zahvalnosti, a ne sredstvo samohvale.
Misao za danas
Dobro koje činimo ne postaje manje vrijedno zato što ga nitko nije primijetio. Naprotiv, upravo tada možemo provjeriti koliko je naša ljubav iskrena.
Bih li danas učinio isto dobro djelo kada bih znao da za njega nitko nikada neće saznati?
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti poznaješ moje srce bolje nego što ga poznajem ja sam.
Oprosti mi kada tražim ljudsku pohvalu više nego Tvoje odobravanje. Oslobodi me oholosti, taštine i potrebe da se uzvisujem pred drugima.
Nauči me činiti dobro iz iskrene ljubavi, pomagati bez očekivanja nagrade i moliti s pouzdanjem u nebeskoga Oca.
Neka sve što danas učinim bude na Tvoju slavu i na dobro mojih bližnjih.
Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Izvor i nadahnuće: Sv. Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, homilija XIX, tumačenje Mateja 6,1 i sljedećih redaka. Pročitaj izvornu homiliju.