Godine 1530., u jeku dubokih previranja unutar kršćanskog Zapada, na saboru u Augsburgu oblikovan je jedan od najvažnijih dokumenata reformacijske teologije – Augsburško vjeroispovijedanje (Confessio Augustana). Taj je tekst, predan caru Karlu V. dana 25. lipnja 1530., predstavljao pokušaj da se očuva crkveno jedinstvo u istini evanđelja, a istovremeno obrani evangelička vjera od krivih prikazivanja i raskolničkih krajnosti.
Augsburška konfesija (1530. – 2025.)
Povijesni kontekst
Car Karlo V., zabrinut za jedinstvo Svetoga Rimskog Carstva u vremenu turske prijetnje i unutarnjih reformacijskih nemira, sazvao je Reichstag u gradu Augsburgu. Cilj sabora bio je iznaći rješenje za religijski razdor koji je već zahvatio brojne njemačke kneževine. Izborni knez Johann Saksonski, odlučan da evangelička strana predstavi svoj nauk jasno i mirno, pozvao je 14. ožujka 1530. wittenberške teologe na sastanak u grad Torgau. Tu su sastavili tzv. Torgaunske članke, kojima su se uglavnom kritizirale liturgijske zlouporabe, a manje teološka pitanja.
U Augsburgu su evangelički teolozi, predvođeni Philippom Melanchthonom, nastojali s jedne strane obraniti se od optužbi da su bliski radikalnim reformatorima poput anabaptista i zwinglijevaca, a s druge strane pokazati kako su njihova učenja u skladu s drevnom kršćanskom vjerom. Upravo u toj dvostrukoj obrani – protiv krivovjerja i protiv pogrešnih optužbi – nastaje ono što će postati Augsburška vjeroispovijest.
S druge strane, katolička strana se također pripremila. Johannes Eck, poznat po polemičkim raspravama s Lutherom, sastavio je dokument s čak 404 članka, nastojeći prikazati protestantske zajednice kao raskolnike i heretike. Suočen s tim izazovom, Melanchthon – poznat po svojoj smirenosti i znanstvenoj pronicavosti – preradio je Torgaunske i Schwabaške članke u sustavnu ispovijest vjere. Taj tekst je prethodno poslao Martinu Lutheru, koji zbog ekskomunikacije nije mogao sudjelovati u radu Sabora. Luther je tekst u cijelosti podržao, rekavši:
„Pročitao sam Philipovu Apologiju, i jako mi se sviđa, te ne bih mogao reći što bi se moglo ispraviti ili promijeniti“. Pomalo ironično, Luther je također prokomentirao: „Ja se ne znam izražavati tako blago i diskretno“.
Tako je 25. lipnja 1530., u nazočnosti cara i saborske skupštine, Augsburška konfesija pročitana na njemačkom jeziku, dok je istovremeno pripremljena i latinska verzija kao službeni dokument.
Sadržaj konfesije
Augsburška vjeroispovijest sastoji se od 28 članaka, podijeljenih u dva glavna dijela:
Prvi dio (čl. 1–21): Fidei Praecipui Articuli – izlaže glavna učenja kršćanske vjere: o Bogu, grijehu, opravdanju, sakramentima, Crkvi, dobrim djelima i vječnom životu. U tim člancima jasno je izraženo da evangelička vjera ne želi stvarati novu Crkvu, nego obnoviti onu katoličku i apostolsku, očišćenu od ljudskih dodataka.
Drugi dio (čl. 22–28): Articuli in quibus recensentur abusus mutati – ukazuje na zlouporabe u crkvenoj praksi, osobito u svećeničkom celibatu, zloporabi mise, pokorničkom sustavu, samostanskim zavjetima i papinskoj vlasti.
Zanimljivo je da se već u članku 7. naglašava da crkveno jedinstvo ne ovisi o identičnosti obreda, već o zajedništvu u evanđeoskoj vjeri i sakramentima, što i danas ostaje važna poruka u ekumenskom dijalogu.
Reakcija (Rimo)katoličke crkve
(Rimo)katolički odgovor na Augsburšku konfesiju bio je tekst poznat kao Confutatio Pontificia, pročitan 3. kolovoza 1530.. Iako su katolički teolozi u nekim točkama priznali određene istine evangeličke strane, u konačnici su odbacili glavninu dokumenata. Melanchthon je na to odgovorio djelom Apologia Confessionis Augustanae (1531.), u kojem je detaljno obrazložio i dodatno obranio stavove iz Vjeroispovijesti.
Augsburška konfesija uskoro je postala temeljni dokument luteranske Crkve, a tijekom vremena njegov su duh i teološki naglasci prepoznali i mnogi drugi protestantski pokreti. Augsburška konfesija utjecala je i na 39 članaka vjere, temeljni vjeroispovjedni dokument Anglikanskih crkava.
Zaključna misao uz 495. obljetnicu
Obilježavanje 495 godina Augsburške vjeroispovijesti nije samo povijesni spomen nego i teološki podsjetnik: vjera treba biti hrabra, ali i pomirljiva; ukorijenjena u Svetom pismu, ali otvorena za dijalog i obnovu. Augsburško vjeroispovijedanje nas uči da reformacija nije bijeg od katoliciteta, već pokušaj da se iznova pronađe prava sveopća vjera utemeljena na evanđelju.
Danas, u vremenu novih polarizacija i duhovne površnosti, valja se vratiti temeljnim pitanjima koja su vodila reformatore:
Što je Crkva? Što znači opravdanje vjerom? Što nas zaista povezuje kao tijelo Kristovo?
Ova je konfesija poziv svim evangelicima ali i svim drugim pripadnicima reformacijskih crkava da ostanu vjerni Kristu u današnjem vremenu.
Pregled Augsburškog vjeroispovijedanja:
PRVI DIO
Članak 1 – O Bogu
Bog je Trojstvo, Tri osobe. Osuđuju se svi oni koji negiraju Trojstvo odnosno koji drugačije tumače Oca, Sina i Duha Svetoga.
Članak 2 – Prvotni grijeh
Nauk o prvotonom, iskonskom ili istočnom grijehu. Svi su začeti i rođeni u grijehu. Osuđuju se pelagijanci koji su nijekali prvotni grijeh, kao i svi oni koji smatraju da se čovjek svojom snagom može opravdati pred Bogom.
Članak 3 – Sin Božji
Krist je preuzeo ljudsku narav, te su u njemu dvije naravi, ljudska i božanska. Nadalje se o Kristu govori onako kako ga se definira u Apostolskom vjerovanju.
Članak 4 – Opravdanje
Ljudi se ne mogu opravdati djelima već samo vjerom u Krista koji je dao zadovoljštinu za naše grijehe.
Članak 5 – Služba crkve
Bog je uspostavio službu propovjedanja i službu dijeljenja sakramenata. Po Riječi i sakramentima djeluje Duh Sveti koji proizvodi vjeru. Po toj vjeri ljudi bivaju opravdani. Osuđuju se anabaptisti i drugi koji smatraju da Duh djeluje izvan Riječi.
Članak 6 – Nova poslušnost
Vjera proizvodi plodove. Moramo činiti dobra djela jer je to volja Božja za nas. Po djelima se ne spašavamo, no djela su znak poslušnosti.
Članak 7 – Crkva
Crkva je jedna. Ona je tamo gdje se istinito naučava evanđelje a sakramenti pravilno djele. Slaganje po ovome pitanju je dovoljno za jedinstvo Crkve. Obredi ne moraju biti svugdje isti.
Članak 8 – Što je Crkva
Crkva je zajednica svetih i pravih vjernika. No, u crkvi su uz njih pomješani i zli ljudi. No, i od zlih ljudi se mogu koristiti sakramenti, jer su valjani zato što ih je Krist utemeljio. Osuđuju se donatisti koji su smatrali da je služba zlih ljudi beskorisna i bez učinka.
Članak 9 – Krštenje
Krštenje je potrebno za spasenje. Treba ga udjeliti i djeci. Osuđuju se anabaptisti jer odbijaju krštenje djece i vjeruju da se ista mogu spasiti i bez krštenja.
Članak 10. – Gospodnja večera
Tijelo i krv Kristova su stvarno prisutni u Večeri Gospodnjoj.
Članak 11. – Ispovijed
Ispovijed treba ostati u crkvi.
Članak 12. – Pokajanje
Crkva mora primiti pokajnike i dati im odrješenje. Pokajanje se sastoji od pokajanja i vjere. Osuđuju se oni koji smatraju da se opravdani mogu izgubiti Duha Svetoga kao i oni koji smatraju da se može postići savršenstvo u ovome životu. Osuđuju se i novicijani koji nisu htjeli oprostiti palima nakon krštenja.
Članak 13. – Upotreba sakramenata
Ovaj je članak odogovor na Zwinglijansko učenje kako su sakramenti samo znaci (posebice u euharistiji). Nasuprot tomu, naučava se da su sakramenti oni koji produbljuju i potvrđuju vjeru u nama.
Članak 14 – Crkveni red
U crkvi mogu propovijedati i sakramente dijeliti samo oni koji su na to ispravno pozvani.
Članak 15. – Crkveni obredi
Treba obavljati obrede koji doprinose miru i redu u crkvi. No, obredi nisu neophodni za spasenje. Oni obredi, koji su protivni evanđelju, potpuno su beskorisni.
Članak 16. – Građanske dužnosti
Kršćani trebaju biti aktivni u građanskim dužnostima, sudjeluju u pravednim ratovima, dosuđuju pravedne kazne i sl. osuđuju se anabaptisti koji zabranjuju kršćanima sudjelovanje u građanskim dužnostima.
Članak 17 – Kristov dolazak
Krist dolazi na kraju vremena uskrsnuti sve mrtve, vjernima dati život vječni, bezbožnima i đavlu vječne muke. Osuđuju se anabaptisti koji ne vjeruju u vječne muke.
Članak 18. – Slobodna volja
Čovjek ima djelomično slobodnu volju po pitanjima civilne pravednosti i brojnim stvarima podčinjenim razumu, no kada je u pitanju pravednost pred Bogom to nije stvar slobodne volje već dara Božjega.
Članak 19. – Uzrok grijeha
Bog nije uzrok grijeha, već đavao i bezbožan čovjek. Bez pomoći Božje, čovjekova se volja okreće od Boga.
Članak 20. – Vjera i dobra djela
Vjera ne ukida dobra djela, dapače, ona ih proizvodi. Nepotrebna su djela poput krinica, redovništva, slavljenje svetaca i sl. Djelima se ne može zadobiti milost. No, Bog daje vjerniku pravedna djela.
Članak 21. – Kult svetaca
Svece se treba nasljedovati, ali ne i štovati. Oni nam trebaju biti uzor, no njima se ne treba moliti. Bog samo može nekoga proglasiti svecem a ne institucije.
DRUGI DIO
Članak 22. – Obje prilike
Večera Gospodnja se treba djeliti pod obje prilike, sukladno Pismu i starim kanonima a ne samo u hostiji.
Članak 23. – Svećenički brak
Pojašnjavaju se biblijski i crkveno-povijesni razlozi za svećenički brak.
Članak 24 – Misa
Misa ostaje, ali se mora služiti na razumljivom jeziku, euharistija se treba osloboditi svih nepotrebnih elemenata, treba ukinuti privatne mise koje se slavi radi dobitka. Misa nema žrtveni karakter.
Članak 25 – Ispovijed
Ispovjed nije ukinuta, ali se ne moraju nabrajati svi grijesi. Službenici imaju pravo udjeliti odriješenje (Službenik ne oprašta već navješćuje oproštenje grijeha) i to čine po Božjem nalogu.
Članak 26 – Razlikovanje hrane
Razlikovanje hrane, obredi, ceremonije koje su u suprotnosti s Pismom nepotrebno zaklanjaju Kristov križ i njegovo djelo.
Članak 27. – Redovnički zavjeti
Govori se o zlouporabama vezanim za redovničke zavjete. Nije toliko govor protiv redovništva, koliko protiv redovničkih zavjeta.
Članak 28. – Biskupska vlast
Biskupi ne trebaju zloupotrebljavati vlast nametanjem doktrina i prakse koji nisu u skladu s Pismom, niti se miješati u državne poslove.
Autror: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.