Još jedan od mitova koji se vezuje za reformirano učenje (kalvinizam) jest kako čovjek nema slobodnu volju ni učemu te da je na neki način marioneta u Božjim rukama koji je za čovjeka ispisao scenarij. Sve što čovjek radi, svaki korak, odluka i sl. već su od Boga određeni i čovjek samo igra zadanu ulogu. Naravno da je ovo neozbiljno i totalno krivo tumačenje slobodne volje i s time povezanog Božjeg predodređenja.
Ima li čovjek slobodnu volju?
No, što je uopće slobodna volja? I jesmo li mi ljudi u stanju u potpunosti provoditi svoju volju? Slobodna volja bi trebala biti sloboda odlučivanja, odnosno da smo u svemu slobodni, bez ograničenja, vanjskih utjecaja , sklonosti, određenja učiniti ono što želimo.
1. Slobodna volja kod naših praroditelja
Westminstersko vjeroispovijedanje u IX poglavlju posvećenom slobodnoj volji, u točki 1 i 2 govori sljedeće:
“Bog je ljudskoj volji dao prirodnu slobodu koja nije ni na koji način prisiljena, niti je ikakvim apsolutnim prirodnim zakonom određena za dobro ili zlo. Čovjek je u stanju nevinosti bio slobodan i mogao je željeti i činiti dobro, ono s čime je Bog bio zadovoljan, ali čovjek je bio nepostojan i podložan padu.”
Dakle, prije pada, čovjek je bio sposoban da čini dobro koje ugađa Bogu, ali isto tako, čovjek je bio slobodan da učini i suprotno od onoga što je Bog objavio kao svoju volju. Čovjek je dakle, u pogledu odnosa s Bogom imao apsolutnu slobodnu volju.
Augustin, koji je prije Calvina govorio o slobodnoj volji, zaključuje da je čovjek prije pada imao slobodnu volju ne griješiti ali i sagriješiti.
2. Padom u grijeh, čovjek je izgubio sposobnost činiti duhovno dobro
U soteriološkom smislu (u smislu dakle našega spasenja) čovjek je izgubio sposobnost da čini ono što je Bogu ugodno.
“Padom u grijeh čovjek je izgubio svaku sposobnost volje činiti ikakvo duhovno dobro; stoga naravnom čovjeku, kojemu je svako dobro strano i koji je mrtav u grijehu, nije moguće da se sam od sebe obrati ili da se pripremi na obraćenje.” (Westminstersko vjeroispovijedanje, IX, 3).
Trideset i devet članaka vjere u čl. 10 “O slobodnoj volji” govore sljedeće:
“Stanje čovjeka nakon Adamova pada je takvo da se on svojom vlastitom naravnom snagom i dobrim djelima ne može preobratiti na vjeru niti se pripremiti na obraćenje i poziv Božji. Stoga ne možemo činiti dobra djela, Bogu ugodna i prihvatljiva, ako nas po Kristu Božja milost ne štiti kako bismo imali dobru volju, te u nama ne djeluje kada tu dobru volju posjedujemo.”
Augustin će reći da je čovjek nakon pada u grijeh i dalje imao slobodnu volju griješiti, ali ne i ne sagriješiti, odnosno da čovjek ima slobodnu volju ali ne i slobodu. Dakle, nakon pada, čovjek više nije mogao živjeti bez grijeha.
3. Nanovorođeni čovjek ima slobodnu volju činiti djela koja su Bogu ugodna ali je ipak i ograničen grijehom.
“Kada Bog obrati grješnika i dovede ga u stanje milosti, on ga oslobađa od ropstva grijehu i svojom ga milošću osposobljava željeti i činiti ono što je dobro u duhovnom smislu. Međutim, s obzirom na preostalu pokvarenost koja je u čovjeku, on ne želi i ne čini uvijek ono što je dobro, već ponekad čini i zlo.” (Westminstersko vjeroispovijedanje, IX, 4).
O tome nam govori apostol Pavao u Rimljanima poslanici 7, 10:
“Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.” i potvrđuje da mu slobodu apsolutne volje ograničava grijeh koji još uvijek boravi u nama: ““Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni.” (Rim 7,11).
Dakle, kad smo nanovorođeni u Kristu mi opet imamo obje mogućnosti koju je imao i čovjek prije pada: griješiti i ne griješiti.
4. Proslavljeni čovjek imat će samo jednu mogućnost – ne griješiti
Kako smo ranije naglasili, čovjek i nakon nanovorođenja može i griješiti. O tome nam je dovoljan argument naš vlastiti život. Tek kada budemo proslavljeni u vječnosti, ta će mogućnost biti zauvijek uklonjena od čovjeka.
“Čovjek je savršeno i nepokolebljivo voljan činiti samo dobro jedino onda kada je u slavi s Gospodinom”. (Westminstersko vjeroispovijedanje, IX, 5).
5. Jesu li ljudi marionete?
Dakle, slobodna volja, predodređenje i ostali termini koji se koriste u reformiranoj teologiji su isključivo vezani za odnos prema Bogu, odnosno za naše spasenje. Zato kažemo da su to soteriološka pitanja (soteriologija = nauk o spasenju). Naravno da je Bog podario čovjeku um da s njim može slobodno odlučivati hoće li npr. otići u jedan trgovački centar ili drugi, hoće li šetati ili odmarati i sl. Čak i kod nekih životnih odluka, čovjekova volja je ipak ograničena. Npr. hoće li upisati ovaj ili onaj studij ovisi o ocjenama koje je stekao u srednjoj školi. Izbor posla ovisi o određenoj stručnoj spremi i sposobnostima. Naravno da su i naši izbori često ograničeni vanjskim utjecajima, okolnostima, odrednicama i sl. te da nemamo apsolutnu slobodnu volju (netko ima volju biti milijunaš ali je njegova volja ograničena okolnostima koji tu njegovu volju čine nemogućom ).
Zaključak:
S reformiranom teologijom o slobodnoj volji se možemo slagati ili ne slagati, ali prije nego što se odlučimo za jedno ili drugo (dakle, čovjek i ovdje ima slobodnu volju prihvatiti ili ne prihvatiti ovo učenje) potrebno ga je prvo ispravno razumjeti. Reformirani dakle naučavaju:
a) Čovjek je imao slobodnu volju ne griješiti i griješiti prije pada.
b) Nakon pada čovjek je imao slobodnu volju griješiti ali ne i ne sagriješiti.
c) Nakon nanovorođenja čovjek ima slobodnu volju da ne griješi ali i da griješi.
d) Čovjek će tek u vječnosti biti slobodan od grijeha.
e) Čovjek nije marioneta te u svakodnevnim stvarima, bez obzira na mnoge ograničenosti, čovjek i dalje ima slobodu izbora.
Autor: Dr.sc. Jasmin Milić
biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH
Za daljnje proučavanje: R.C. Sproul, Izabranici Božji, str. 53-75.
Povezani članci:
Čovjek je zao i u njemu nema ni malo dobra?
Ako si predodređen, nije važno kako živiš, svakako ćeš biti spašen?
Oni koji vjeruju u predodređenje ne evangeliziraju?
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link