Tumačenje osme Božje zapovijedi (Jean Calvin)
U tumačenju osme Božje zapovijedi, „Ne ukradi“, Jean Calvin ističe da krađa obuhvaća mnogo više od izravnoga otuđivanja tuđe imovine. Prijevara, iskorištavanje slabijih, zloupotreba povjerenja i zanemarivanje dužnosti prema drugima također su načini na koje bližnjemu uskraćujemo ono što mu pripada. Pred Bogom zato nije presudno samo je li neki postupak zakonski dopušten nego i je li pošten i pravedan.
Tumačenje osme Božje zapovijedi
“Ne ukradi” Izlazak 20,15
45. Smisao je ove zapovijedi da svakomu moramo dati ono što mu pripada, budući da je nepravda Bogu mrska. U svojoj biti, dakle, zapovijed nam zabranjuje žudjeti za tuđim dobrima te u skladu s time zahtijeva da se svatko pošteno trudi očuvati ono što je njegovo. Moramo, naime, imati na umu da ono što pojedinac posjeduje nije stekao pukim slučajem, nego raspodjelom suverenoga Gospodara svega. Zato nitko ne može tuđa sredstva preusmjeriti u zle svrhe a da time ne učini nepravdu Božjoj odredbi.
Postoji vrlo mnogo vrsta krađe. Jedna se sastoji u nasilju, primjerice kada se nečija dobra silom opljačkaju i odnesu; druga u zlonamjernoj prijevari, kada ih se na prijevaru prisvoji; treća u prikrivenijoj lukavosti, koja ih prisvaja pod prividom pravednosti; a četvrta u laskanju, kojim se ona izmamljuju pod izlikom darivanja.
No da se ne zadržavamo predugo na nabrajanju različitih vrsta, znamo da krađom treba smatrati sve postupke kojima se domognemo dobara i novca svojih bližnjih, zamjenjujući iskrenu ljubav željom da ih prevarimo ili im na bilo koji način nanesemo štetu. Čak i ako se ta dobra steknu sudskim postupkom, Bog o tome donosi drukčiju presudu. On vidi dugi niz prijevara kojima lukav čovjek počinje postavljati zamke svojemu prostodušnijem bližnjemu, sve dok ga ne zaplete u svoje mreže. Vidi stroge i okrutne zakone kojima moćniji tlači i satire slabijega. Vidi mamce kojima prepredeniji postavlja udicu manje opreznomu, premda sve to izmiče ljudskomu sudu i ostaje izvan njegova razmatranja.
Kršenje ove zapovijedi nije ograničeno na novac, robu ili zemljište, nego se proteže na svaku vrstu prava. Naime, na štetu svojih bližnjih zakidamo ih i onda kada izbjegavamo neku od dužnosti koje smo prema njima obvezni izvršavati. Ako zastupnik ili nemaran upravitelj rasipa imovinu svojega poslodavca ili ne posvećuje dužnu pozornost upravljanju njegovim dobrima; ako nepravedno rasipa ili raskošnim životom troši sredstva koja su mu povjerena; ako sluga izvrgava svojega gospodara ruglu, odaje njegove tajne ili na bilo koji način iznevjerava povjerenje ugrožavajući njegov život ili imovinu; ili ako, s druge strane, gospodar okrutno zlostavlja svoje ukućane — takav je pred Bogom kriv za krađu. Jer svatko tko u obavljanju svojega poziva ne izvršava ono što duguje drugima zadržava ili otuđuje ono što mu ne pripada.
46. Ovu ćemo zapovijed, dakle, ispravno izvršavati ako se, zadovoljni svojim životnim prilikama, trudimo stjecati samo pošten i zakonit dobitak; ako ne želimo obogatiti se nepravdom niti opljačkati dobra svojega bližnjega kako bismo time uvećali vlastita; ako ne žurimo gomilati bogatstvo okrutno iscijeđeno iz tuđe krvi; ako se ne služimo dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bismo s pretjeranom pohlepom zgrtali sve što može zasititi našu lakomost ili podmiriti našu rasipnost.
S druge strane, neka nam trajni cilj bude svima vjerno pružati savjet i pomoć kako bismo im pomogli očuvati njihovu imovinu. Ako imamo posla s nevjernim ili prepredenim ljudima, budimo radije spremni odreći se dijela svojega prava nego se s njima sporiti. I ne samo to: pridonosimo olakšanju položaja onih koje vidimo pritisnute nevoljama, pomažući njihovoj oskudici iz svojega obilja. Naposljetku, neka svatko od nas razmotri koje ga dužnosti obvezuju prema drugima te neka savjesno podmiri ono što duguje.
Tako neka narod iskazuje svojim vladarima svu dužnu čast, strpljivo se podlaže njihovoj vlasti, sluša njihove zakone i naredbe te ne odbija ništa što može podnijeti a da ne izgubi Božju naklonost. Neka se, pak, vladari primjereno brinu za svoj narod, čuvaju javni mir, štite dobre, obuzdavaju zle i u svemu se ponašaju kao oni koji će za svoju službu morati položiti račun Bogu, Sudcu sviju.
Neka crkveni službenici vjerno paze na službu Riječi i ne iskrivljuju nauk spasenja, nego ga čisto i iskreno prenose Božjemu narodu. Neka poučavaju ne samo naukom nego i primjerom; ukratko, neka prema svojim stadima postupaju kao dobri pastiri. Neka ih narod, sa svoje strane, prima kao Božje glasnike i poslanike, iskazuje im čast kojom ih je obdario njihov vrhovni Gospodar te im osigurava ono što im je potrebno za život.
Neka roditelji brižno odgajaju, usmjeravaju i poučavaju svoju djecu kao one koje im je Bog povjerio. Neka ih okrutnošću ne razdražuju i ne otuđuju od sebe, nego neka ih njeguju i prihvaćaju s blagošću i obzirnošću koje priliče roditeljima. O poštovanju koje djeca duguju roditeljima već smo govorili.
Neka mladi poštuju starije, budući da je Gospodinu bilo ugodno toj dobi dati čast. Neka i stariji svojom razboritošću i iskustvom, u čemu su znatno nadmoćniji, usmjeravaju slabost mladih. Neka ih ne napadaju grubim i bučnim pogrdama, nego neka strogost ublažavaju blagošću i pristupačnošću.
Neka se sluge pokažu marljivima i punima poštovanja u poslušnosti svojim gospodarima, i to ne služeći samo naoko, nego od srca, kao Božji sluge. Neka ni gospodari ne budu prema svojim slugama osorni i bezobzirni, neka ih ne muče pretjeranom strogošću niti prema njima postupaju uvredljivo. Neka ih radije priznaju svojom braćom i suslugama našega nebeskog Gospodara, prema kojima su stoga dužni postupati s uzajamnom ljubavlju i dobrotom.
Neka, kažem, svatko tako razmotri što na svojemu mjestu i položaju duguje bližnjima te neka im to i pruži. Osim toga, uvijek moramo imati na umu Zakonodavca i pamtiti da se zakon koji od nas zahtijeva promicanje i zaštitu dobrobiti i interesa naših bližnjih jednako odnosi na naše misli kao i na naša djela.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Osma Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 110-111)
