Abrahamova vjera se uzima kao model vjere, vjere u Novome zavjetu. Abram, kasnije nazvan Abraham postaje otac vjernika, prvi koji je vjerom opravdan.
“Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te budu blagoslivljali, a one koji te budu kleli – njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao.” (Postanak 12, 1-4a)
Na prvim stranicama Knjige Postanka vidimo kako je Bog nezadovoljan čovjekom. Tri su kazne navedene već na početku: izgnanstvo iz raja, potop te zbrka jezika kod Babilonske kule. Također, na početku Knjige Postanka nalazimo i prokletstva koja su posljedica Božjega razočaranja čovjekom. No, s Abrahamom započinje novo razdoblje Božje naklonosti i milosti prema čovjeku.
U 11. poglavlju Knjige Postanka čitamo da je Abram (ime koje je nosio prije nego mu ga je Gospodin promijenio u Abraham) sin Teraha. Terah je potomak Šema, Noinog sina. Abram je imao dvojicu braće: Nahora i Harana. Haran je umro mlad, a Abram i Nahor su se oženili. Abramova žena zvala se Saraja, a Nahorova Milka (Nahorov sin bio je Lot). Živjeli su u zemlji kanaanskoj, doselivši se u nju iz Ura Kaldejskog.
Ime Abram znači „otac uzvišeni“ ili, ako potječe iz akadskog jezika, „on je ljubio oca“. Kasnije će dobiti novo ime – Abraham, što znači „otac mnoštva naroda“.
Kada je Abramu bilo 75 godina, Bog mu progovori: »…Idi iz zemlje svoje…«. Osim što Bog traži od njega da se pokrene prema nepoznatom, obećava mu i veliko potomstvo – njemu, starcu od 75 godina, koji još nije imao djece, a žena mu Saraja (kasnije Sara) bila je nerotkinja.
Jahve reče…
Bog progovara Abramu. Na početku Knjige Postanka vidimo kako Bog svojom riječju stvara svijet. Da, kada Bog progovara – On stvara nešto novo. Kada Bog govori, treba zastati, čuti i poslušati. Kada Bog govori, Njegova riječ nije prazna. Trebamo se za nju „uhvatiti“ jer ona nemoguće pretvara u moguće, nespremnost u spremnost, nesposobnost u sposobnost.
Izbor Abrama je milost Božja
Zašto je Bog izabrao baš Abrama? Zašto je on bio bolji od svoga brata Nahora ili nekoga drugoga? Abram je vjerojatno štovao druge „bogove“ kao i njegov otac. Ni po čemu ne vidimo da bi zaslužio biti izabran za djelo koje je pred njim.
Poziv Abrama jest neočekivana i nezaslužena milost – „neodoljivi poziv Božji“ na koji se Abram nije mogao ne odazvati. Abram nam tako postaje snažan primjer izbora i nezaslužene milosti. Bog je na djelu u njegovu životu. Isto tako, i u našem je pozivu presudna Božja milost. Ničime je nismo zaslužili, no Bog nam se smilovao.
Tu je, dakako, važna slobodna volja – ali ne naša, već Božja. Ona je presudna za naše spasenje. Bog je svojom slobodnom voljom i suverenom odlukom odlučio pozvati nas i spasiti.
Božja riječ je obećavajuća ali i zahtjevna
Bog traži od Abrama da ostavi svoj dom i svoju zemlju te da krene prema nepoznatom – prema zemlji koju će mu Gospodin pokazati. Mora se odmaknuti od staroga načina života i služenja „drugim bogovima“. Mora ostaviti staro iza sebe da bi Bog od Abrama učinio Abrahama – novoga čovjeka. To je i Krist tražio od svojih učenika kada ih je pozivao da ga slijede, da „ostave mreže“ i pođu za Njim.
Ovo je zahtjevna Božja riječ. Ona poziva na napor i neizvjesnost, ali upravo je to potrebno u školi oslanjanja na Boga.
Što Bog pred nas postavlja? Što od nas traži? Trebamo li ostaviti neke naše „sigurnosti“ ili „druge bogove“ kako bismo postali nova stvorenja? Traži li Bog od nas iskorak u vjeri, popraćen naporima koji nam se čine nemogućima?
Najlakše je odustati, uvjeriti sebe da nešto ne možemo. No, ako Bog od nas nešto traži, onda to sigurno možemo.
Zapovijed i obećanje
Božje zapovijedi i Božja obećanja uvijek idu zajedno.
1. Obećanje zemlje
Zemlja je opipljivi, materijalni blagoslov. Bog mu želi dati sigurnost i providjeti za njegov život. Dat će mu žito i stoku. To je manifestacija Božjega blagoslova. Kada je zemlja rodna, Bog blagoslivlja svoj narod. Kada je zemlja pogođena sušom, Bog kori svoj narod. Bog nije izvan naših svakodnevnih okolnosti.
2. Blagoslov potomstva
Bog starcu i nerotkinji obećava veliko potomstvo. Tu je doista trebalo imati vjere, no vjera je urodila plodom. Abram (Abraham) postao je praotac Izraela (Židova) i Arapa, a u duhovnom smislu – praotac svih koji vjeruju u pravoga Boga. Zato je njegova vjera blagoslov svima koji se vjerom opravdavaju i koji su iskusili milost nezasluženog Božjeg poziva.
Abrahamova vjera slijedi Božje vodstvo
Abram ne polemizira s Bogom i ne pokušava se „izvući“. On je spreman poslušati. Kada Bog govori, Njegov sluga treba slušati.
Abram se prepustio Božjem vodstvu. Za njega je to značilo veliko odricanje i ogroman napor – ostavlja poznato kako bi se upustio u nepoznato, ostavlja sigurnost kako bi krenuo u nesigurnost.
„Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se ne znajući kamo ide.“ (Hebrejima 11, 8)
Abram ostavlja stari život da bi dobio novi; ostavlja iza sebe staroga čovjeka da bi postao novi čovjek.
No, put s Bogom ipak nije nesiguran. Ako doista imamo povjerenje u Boga, tada će i naši koraci biti sigurni.
„Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.“ (Psalam 119, 105)
Autor: Biskup Jasmin Milić
Video propovijed možete pogledati ovdje
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.