Susret s Bogom koji ne dolazi po našim očekivanjima (Stjepan Orčić)

23 listopada, 2026 HORIZONTI VJERE

Možemo li se susresti s Bogom, a da taj susret bude posve drukčiji od onoga što smo očekivali? Može li nam Bog progovoriti upravo onda kada smo umorni, razočarani i uvjereni da više nemamo snage nastaviti?

Prorok Ilija doživio je jedan od najsnažnijih susreta s Bogom u Svetome pismu. Međutim, taj se susret nije dogodio onako kako je Ilija zamišljao. Nakon velike pobjede na gori Karmelu, umjesto očekivanog mira i sigurnosti, suočio se s prijetnjama, strahom i dubokom iscrpljenošću.

U propovijedi „Susret, ali ne po receptu” Stjepan Orčić razmatra Ilijino iskustvo i pokazuje kako Bog ne djeluje uvijek prema našim zamislima. Ponekad nas ne susreće u silnim pojavama koje očekujemo, nego u tišini, strpljivosti i pozivu da ponovno krenemo putem koji nam je povjerio.

Biblijski tekst: 1. Kraljevima 19

1. Ilija Tišbijac iz Tišbe Gileadske

Naši razgovori o susretima ljudi s Bogom bili bi nepotpuni kada ne bismo rekli nešto i o Ilijinu susretu.

Prorok Ilija toliko je zanimljiv i tajanstven da je gotovo nemoguće iscrpiti sve izvještaje koje o njemu donosi Biblija. Na početku 17. poglavlja Prve knjige o Kraljevima piše:

„Ilija Tišbijac, iz Tišbe Gileadske, reče Ahabu: ‘Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.’”

Prorok Ilija pojavljuje se tako neočekivano i tako snažno da njegova pojava ostaje tajanstvena. Mnogi su poslije pokušavali nešto više doznati o njegovu podrijetlu i osobi.

Znamo da ime Ilija znači „Jahve je moj Bog”, ali to je gotovo sve što znamo o njegovoj prošlosti. Ne znamo tko su mu bili roditelji, kakvo je bilo njegovo zanimanje ni kada je stupio u Božju službu. Čak su i pokušaji da se odredi gdje se nalazila Tišba Gileadska ostali bez sigurnog rezultata.

Ilija se pojavljuje tako odlučno da bismo gotovo mogli pomisliti kako je bio samouvjeren. Kada tako čvrsto i sigurno govori da neće biti kiše ni rose osim na njegovu zapovijed, teolozi su skloni tvrditi da je, promatrajući zlo u Izraelu, bio toliko izazvan i razdražen da je sam izrekao takvu presudu, a da ju je Bog poslije potvrdio.

Iz strahopoštovanja prema Bogu, ali i na temelju Jakovljeve poslanice 5,17, nerado prihvaćamo takvu tvrdnju. Ipak, Ilija je bio i ostao jedinstven u svojem odnosu prema Bogu i ljudima. Bio je uporan i neumoljiv.

Ovdje valja nešto reći. Kada molimo za osobne potrebe, znamo biti uporni, pa čak tražimo i posebna rješenja za svoje probleme. Kada bismo bili jednako uporni i domišljati u duhovnim pitanjima, uvjeren sam da nam ne bi bilo neobično tvrditi kako Bog prihvaća naše molitve i prijedloge.

Mi još nismo dovoljno upoznali mogućnosti i snagu koje nam Bog stavlja na raspolaganje kada se cijelim svojim bićem posvetimo njegovu djelu.

Ilija Tišbijac izrekao je prijetnju da neće biti rose ni kiše dok on to ne kaže, i to samome Ahabu, izraelskom kralju.

Ahab? Ne kaže se ovdje ništa o njemu, samo možemo pretpostaviti da tu prijetnju nije ozbiljno shvatio. Kako bi i mogao kada je Ilija bio potpuno nepoznat, a njegova vanjština više je podsjećala na lutalicu i skitnicu nego na Božjega proroka?

Ali Ahab je nešto previdio. Zapravo, nešto mu je ostalo skriveno. Ilija kaže:

„Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim…” (1 Kr 17,1)

Očito je Ilija govorio u Jahvino ime, iako je govorio na svoju ruku, jer su iza njega bile godine aktivnog zajedništva s Bogom. Služio mu je već godinama i dobro ga poznavao. Sigurno su često bili zajedno.

Stalno i iskreno zajedništvo s Bogom uvodi čovjeka u Božju blizinu. Čovjek postaje dio Božjega djela i govori u njegovo ime.

Iza toga slijedile su godine suše, gladi, nevolja i muka. Ahab je prijetnju počeo ozbiljno shvaćati tek kada je počela suša. Tada je pokrenuo potjeru za Ilijom, ali bez ikakva uspjeha. Bog ga je sakrio, a godinu dana poslije Ilija je otišao u blizinu Sidona, u Izebelinu rodnu zemlju.

Nezaboravan je sud na gori Karmelu. Na jednoj je strani Ilija, a na drugoj Ahab, sav narod i 450 Baalovih proroka. Kada je na neobičan i veličanstven način pokazao da je Jahve Bog, Ilija je naredio:

„Pohvatajte Baalove proroke, da nijedan od njih ne utekne!” (1 Kr 18,40)

Ljudi su ga poslušali. Biblija zatim kaže da ih je Ilija odveo do potoka Kišona i ondje pogubio.

Na nama je da zaključimo je li Ilija bio žedan krvi ili je u svojoj revnosti za Boga bio nemilosrdan prema Božjim neprijateljima. Istina je da je bio neustrašiv, iako je u svemu bio potpuno sam.

Rekli bismo da je sada sve na svojem mjestu. Ilija je imao razloga biti zadovoljan i smiren. Međutim, sve se počelo odvijati na sasvim drukčiji način. I upravo je to ono najneobičnije.

2. „Generali su najranjiviji dan nakon dobivene bitke”

Netko je rekao da su generali najranjiviji dan nakon dobivene bitke. Ta se misao može primijeniti i na Iliju.

Kada je došla kiša, i to snažna i dugotrajna, Iliji je stigao Izebelin glasnik s porukom:

„Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodaju, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!” (1 Kr 19,2)

U nekoj drugoj prilici Ilija bi možda odmahnuo rukom i nastavio svoj posao. Sada, sutradan nakon dobivene bitke, Ilija postupa sasvim drukčije. Sveto pismo kaže:

„On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život.” (1 Kr 19,3)

I tu nam je Ilija neshvatljiv. Zašto se sada uplašio kada se dan ranije nije plašio nikoga? Zašto je pobjegao kada je dan prije stajao sam pred kraljem, cijelim narodom i Baalovim svećenicima, svojim najžešćim neprijateljima?

Jednom se nas petnaestak penjalo na Triglav. Vodiči su nas prije polaska upozorili da samo gledamo naprijed, prema vrhu. Nakon jednosatnog pješačenja, penjanja i veranja, jedan od sudionika pogledao je dolje. Pod sobom je vidio provaliju duboku više stotina metara. Sama prisutnost vodiča koji se nalazio u blizini spriječila je nesreću.

Biblija kaže da se Ilija uplašio i pobjegao kako bi spasio svoj život.

Možda to nije najosnovniji problem, ali čim se počnemo brinuti za vlastiti život i sigurnost više nego za Božji nalog, počinjemo posrtati, klecati koljenima i bježati.

Ono što je Ilija sada postao bila je potpuna suprotnost Iliji od prethodnoga dana. Ovdje vidimo nekoliko negativnih obilježja.

Ilija se boji za svoj život

Ilija se boji za svoj život, a do tada se borio protiv nevjere i nije se uplašio nijedne jedine prijetnje. Vjerujem da se upravo zato što se počeo bojati za vlastiti život doista našao u opasnosti.

To je ona nepokolebljiva istina koju je Isus izrekao:

„Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Mt 16,25)

Ilija je iscrpljen i želi umrijeti

Ilija je otišao u Beer Šebu i, vjerojatno dok je putovao, mnogo razmišljao o svojem stanju. Zaključio je da se umorio i da mu je svega dosta. Kaže:

„Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4)

Svakako, odgovorno je i opasno analizirati život ljudi koji su živjeli u drugim vremenima i drukčijim okolnostima. Ipak, možemo reći da je Ilija osjetio iscrpljenost. Možda je sada zbrojio sve godine koje je proveo u službi, a nije ih bilo malo. Jednostavno je shvatio da za sve daljnje napore nema snage.

Mislim da nikome od nas nije teško razumjeti Iliju. Dobro znamo što je umor, što su uzaludni pokušaji i što znači ostati bez nade i očekivanja.

Ilija počinje sažalijevati samoga sebe

Bježeći od Izebele i promatrajući svoje stanje, Ilija zaključuje da se bori sam. Stalno ponavlja da se revno borio, a oni za koje se borio, umjesto da ga podupru, traže njegovu smrt.

Razmišljajući o tome, počeo je sažalijevati samoga sebe.

To samosažalijevanje veliki je neprijatelj svakoga rada i ozbiljno se protivi Božjim namjerama s nama. I ovdje potpuno razumijemo Iliju. Znamo za dane i razdoblja krize kada su svi drugi bili krivi, a mi sami i sami se borili.

Samosažalijevanje nas obara češće od nekih drugih neprijatelja.

3. Kada se susretnu Bog i čovjek

U tim danima krize Ilija se želio susresti s Bogom, onim Bogom kojemu je toliko godina služio.

Taj se susret razlikuje od svih prethodnih, jer se Bog prema Iliji ponašao kao prema žrtveniku i žrtvi, ali tako da je Ilija mogao naučiti nešto posve novo.

Ilija je očekivao najmoćnijega Boga, a znao je da se takav Bog objavio na Sinaju, na Horebu. Zato je odlučio otputovati četrdeset dana. U Izlasku 19 prikazana je teofanija, Božja objava, u gromovima, munjama, oblaku i dimu. Ilija je priželjkivao susret s takvim Bogom.

I ovdje možemo razumjeti Iliju. Onaj „svakodnevni” Bog, Bog kojemu se molimo i kojemu služimo, kao da nam ponekad postaje nedovoljno zanimljiv. Objave u kojima smo uživali jer su bile punina koja nas je mogla ponijeti gube svoju vrijednost, a mi osjećamo potrebu za nečim nesvakidašnjim.

A Bog? Je li spriječio Iliju ili mu objasnio da je na pogrešnom putu? Nije, i to nas zbunjuje.

Ilija je zaspao pod smrekom. Zapravo, bio je to mali grm u čijoj je sjeni jedva mogao zakloniti glavu. Kada se malo odmorio, Božji ga anđeo budi, hrani i napaja. Kada je Ilija ponovno zaspao, anđeo ga opet budi i požuruje:

„Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” (1 Kr 19,7)

Bog ga ohrabruje i opskrbljuje potrebnim kako bi mogao stići onamo kamo je naumio.

Kada znamo da Ilija nije dobio ono što je želio, to nas zbunjuje. Zašto mu je Bog dopustio da ode? Zašto ga je ohrabrio kada je znao da će Ilija ostati „kratkih rukava”?

U ovom trenutku Bog pokazuje mnogo razumijevanja za svojega umornog i ranjenog „generala”. Kada je već poželio otići i vidjeti nešto što je sam zamislio, Bog ga nije spriječio na putu niti mu je nametnuo svoje rješenje.

I ovdje se lako poistovjećujemo s Ilijom, a Bog u svakom našem slučaju pokazuje toliko razumijevanja da mu se doista možemo diviti.

Biblijski izvještaj kaže da je Ilija došao na goru Horeb, ušao u neku špilju i ondje prenoćio. Sigurno je jutro dočekao uzbuđen. Napokon će se ostvariti ono za čim je toliko težio: vidjet će Božju slavu, veličinu i veličanstvo.

Pročitajmo biblijski izvještaj:

„Ondje je ušao u neku spilju i prenoćio u njoj. I gle, eto k njemu riječi Jahvine: ‘Što ćeš ti ovdje, Ilija?’” (1 Kr 19,9)

To je bio pravi šok. Bog zna zašto je Ilija došao. On mu je pomogao da stigne onamo. Hranio ga je, napajao, budio i požurivao.

A zašto sada ovakvo pitanje?

Doista, zbog čega je Bog u tom trenutku bio tako nemilosrdan? Teško je reći bilo što određeno, ali Ilija je vjerojatno toliko bio obuzet željom za životom i toliko se prepustio samosažalijevanju da mu je samo ovako grub pristup mogao pomoći.

Ilija je trebao shvatiti, makar i na najgrublji način, da njegovo mjesto nije ovdje. On je bjegunac, dezerter, kukavica, mekušac.

Grub je to bio susret. Vrlo grub, ali ono najteže tek dolazi.

Podsjetimo se: Ilija je pješačio četrdeset dana i noći samo da bi na Horebu vidio Boga u munji, potresu, vjetru i moćnim prirodnim pojavama.

A događa se nešto neočekivano:

„Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi… Poslije olujnog vihora bio je potres, a poslije potresa bio je oganj…” (usp. 1 Kr 19,11–12)

Napokon! Je li Ilija dobio ono što je želio?

Nije!

Iza svake od tih pojava, iza vihora, potresa i požara, pisac uporno ponavlja:

„Ali Jahve nije bio u olujnom vihoru… Ali Jahve nije bio u potresu… Ali Jahve nije bio u ognju.”

A zatim Sveto pismo kaže:

„Poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.”

Točnije prevedeno, mogli bismo reći: „Poslije ognja šapat poput blage tišine.”

Je li to bila ironija? Ruga li se Bog Iliji? Ne, teško je to objasniti.

Znamo samo da je Bog često odgovarao posve drukčije nego što smo očekivali. Uopće nije mario za naše „recepte” koje smo mu slali. Objavljivao nam se kako je sam htio.

Ilija, taj neustrašivi Božji borac, a u ovom trenutku „ranjeni general”, trebao je saznati: Bog je uvijek jednako moćan, i kada je u munji i kada je u „šapatu blage tišine”.

Uvijek je i svuda prisutan: u Samariji, u Jizreelu, kao i na gori Horebu.

4. „Idi, vrati se istim putem…”

„Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: ‘Što ćeš ovdje, Ilija?’ On odgovori: ‘Revnovao sam veoma gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život.’” (1 Kr 19,13–14)

Ilija nema što novo reći. Kaže da sebe sažalijeva. Pretvorio je sebe u mučenika. Sit je života jer mu je svega dosta.

A Bog? Zašto ne raspravlja s njim? Zašto ga ne sažalijeva ili ga barem ne pokušava razumjeti?

Bog je ipak imao mnogo razumijevanja za toga svojega istrošenog borca.

Ne sažalijeva ga jer bi to štetno djelovalo na Iliju i još ga više omekšalo. Ne razuvjerava ga jer bi to bilo poniženje. Čuo ga je, dopustio mu da kaže sve što ima, a dulje zadržavanje na tome bilo bi višestruko štetno.

I ono što sada dolazi pomalo je tajanstveno i neobično.

Bog kaže Iliji:

„Idi, vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskoga. Pomaži Jehua, sina Nimšijeva, za kralja nad Izraelom, i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe… Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sva koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.” (1 Kr 19,15–18)

Ilija se treba vratiti istim putem!

Nema mjesta samosažalijevanju. Nema mjesta tvrdnji da traže njegov život! Nema mjesta žaljenju da je ostao sam. Onih sedam tisuća može se uzeti kao da mu Bog kaže da je već ostavio te ljude.

Ilija se treba vratiti istim putem. Hodao je zatvorenih očiju i nije sve vidio niti je učinio sve što je trebao učiniti.

Umjesto sažalijevanja ili prijekora, Bog nalazi da je za Iliju rad najbolji put obnove. Rad će ga osloboditi samosažalijevanja, uvjerit će ga da je još uvijek sposoban, da još uvijek nešto vrijedi i da bi bila šteta da već umre.

Mnogo me zaokuplja Božji zahtjev: „Idi, vrati se istim putem…”

Nisam siguran da znam odgovor, ali znam kako često i mnogo tražimo blagoslove, objave, silu, mudrost i pouku, a sve nam je to Bog već davno dao.

Mnogo nas je puta uvjerio da je s nama. Objavljivao nam se na doista čudesne načine. Puni smo znanja, a ipak ništa nije učinjeno.

Božja bi poruka odavde značila: valja stati i razmisliti o vrijednostima koje nam je dao.

Vratiti se istim putem, jer Bog kao da nam u ovom trenutku, dok smo na ovoj razini, nema više što dati od onoga što nam već nije dao – sve dok ne počnemo nešto činiti.

Zaključak: Bog nas susreće da bi nas obnovio i poslao

Ilijin susret s Bogom pokazuje nam da Božja prisutnost nije ograničena na izvanredne događaje, snažne osjećaje ili spektakularne objave. Bog je jednako prisutan u oluji i u tišini, u velikim pobjedama i u trenucima duboke iscrpljenosti.

Ilija je očekivao novo očitovanje Božje moći, ali Bog mu je dao nešto drugo: razumijevanje, okrepu i novi zadatak.

Ponekad i mi tražimo nove znakove, nova iskustva i nove potvrde Božje blizine, dok zanemarujemo ono što nam je Bog već povjerio.

Pravi susret s Bogom ne mora uvijek donijeti ono što želimo, ali donosi ono što nam je potrebno.

Bog nas ne poziva da ostanemo zarobljeni u vlastitom razočaranju, nego da ustanemo, vratimo se svojem pozivu i nastavimo služiti.

Upravo se u tome otkriva veličina Božje milosti: On ne napušta svojega umornog slugu, nego ga podiže i ponovno šalje na put.

Propovijed je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984.

Ostale propovijedi ovoga autora:

Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu

Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom

Zakašnjeli susret s Bogom

Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom

Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja