O krštenju nam govori Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Sve članke vidi ovdje.
AUGSBURŠKO VJEROISPOVIJEDANJE O KRŠTENJU
ČLANAK 9
Naše crkve naučavaju da je krštenje neophodno za spasenje, da je po krštenju ponuđena milost Božja te da se i djeca trebaju krstiti jer se po krštenju predaju Bogu i on ih prima u njegovu milost.
Naše crkve osuđuju anabaptiste koji odbijaju krštenje djece te tvrde da se djeca mogu spasiti bez krštenja.
KRATKO RAZMATRANJE
Krštenje je inicijalni znak Božje milosti nad onima koji se primaju u Crkvu, odnosno Božju obitelj. Krštenje samo po sebi ne spašava, ali je po njemu udjeljen znak Božjega prihvaćanja, odnosno Božje milosti koja djeluje u čovjeku. Dakako da krštenik treba živjeti svoje kršćanstvo i zalijevati sjeme vjere koje mu je kršenjem usađeno u srce, a o kojem je govorio Martin Luther.
Krštenje djece, dakako krštenih, odnosno vjerujućih roditelja ima svoj temelj ne samo u tradiciji crkve već i u svetopisamskoj objavi. Djela apostolska govore o cijelim obiteljima koji su se krstili. U Starom zavjetu i djeca su, obrezanjem bila uključena u narod saveza. Novi savez također je namijenjen i “za djecu vašu” kako je to navijestio u svojoj propovijedi apostol Petar u Djelima 2.
Anabaptisti koji su nastali uporedo s reformacijskim gibanjima u Europi, nijekali su sakramente. Stoga je krštenje djece za njih bilo nevaljalo jer nije podrazumijevalo odluku i vjeru pojedinca koji se krštava, te su krštene ponovno krštavali kao odrasle. Otuda naziv anabaptist (ponovno kršten).
Sam naziv je kontradiktoran jer nitko ne može biti ponovno kršten, jer je krštenje samo jedno (“Vjerujem u jedno krštenje za oproštenje grijeha”). Zato su kasniji pokreti izbacili ovo “ana” – ponovno, jer su smatrali da krštenje djece i nije krštenje. No, nastavili su s praksom prekrštavanja onih koji su već kršteni. Tu tradiciju su preuzele zajednice koje same sebe u Hrvatskoj nazivaju Crkve reformacijske baštine (baptisti, pentekostalci, Kristove Crkve, Crkva Božja i sl.). Negdje se ove zajednice nazivaju i neoprotestantske crkve, no većini je zajedničko da ne priznaju krštenje djece (odnosno beba – dojenčadi).
Kako se navedene crkve nerijetko predstavljaju kao protestantske crkve, to se nekada stvara dojam u javnosti kako protestanti ne krste djecu. No, to nije točno. Sve izvorne protestantske crkve (evangeličke, reformirane, anglikanske) smatraju da je krštenje temeljni kršćanski sakrament te da ga ne treba uskratiti djeci vjerujućih. Više o tome možete pročitati na sljedećem linku: Krste li protestanti djecu?
Dakako, postoje opravdani razlozi ove prakse o kojima možete više vidjeti na sljedećem linku: 7 činjenica za krštenje djece.
Pitanje krštenja je važno u ekumenskom dijalogu odnosno suradnji kršćanskih crkava. Ako neka crkva niječe krštenje djece i insistira na ponovnom krštenju u tim zajednicama, to znači da ona niječe da su oni koji su kao djeca kršteni doista i kršćani.
Zanimljivo je, u tome kontekstu pozivanje takvih zajednica na protestantsku reformaciju, odnosno na Luthera, Calvina, Johna Wesleya i sl. jer svi su oni kršteni kao bebe i živjeli svoje krštenje. Ukoliko se negira krštenje djece, onda se treba negirati i njima pa u tome kontekstu za one koji insistiraju samo na krštenju odraslih odnosno vjerujućih, ovi velikani reformacije nisu zapravi niti bili kršćani.
Vidi više:
Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
Nastavit će se…
Naslovna fotografija: Pexels
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.