Ozdravljenje uzetoga nas uči nekoliko važnih lekcija – o gledanju prema gore, zagovorničkoj molitvi, ljubavi prema bližnjem, oproštenju grijeha i sl.
I ušavši u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu: »Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!« A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: »Ovaj huli!« Prozrevši njihove misli, Isus reče: »Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi’? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!« I on usta te ode kući. Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima. Matej 9, 1-8
Ozdravljenje uzetoga
O Iscijeljenju, odnosno ozdravljenju uzetoga govori nam se u Mateju 9,1-8 i Marku 2,1–12, koje opširnije govori o ovome događaju.
Stanovnici gerazenskog kraja, nakon što su čuli kako je Krist oslobodio opsjednute od zloduha i što se dogodilo sa svinjama u koje su demoni ušli, zamolili su Krista da ode iz njihova kraja. Imali su privilegiju da je Gospodin bio među njima, ali su Ga odbacili. Krist se ne nameće. Ušao je u lađu i vratio se u svoj grad, Kafarnaum. Kada Ga jedni odbace, Krist ide dalje, „da potraži i spasi izgubljeno“ (Lk 19,10).
Evanđelist Marko naglašava da su prijatelji uzetoga, odnosno paraliziranog čovjeka, spustili kroz otvor na krovu kuće pred Krista, kako bi ga on izliječio. Njih je pred kućom u kojoj se nalazio Krist dočekala prepreka. Od mnoštva nisu mogli doći do Krista. Koliko puta se i pred nama nađu prepreke koje nas uvjeravaju da nema rješenja, da ne možemo doći do oslobođenja od naših nevolja. Ali rješenje uvijek postoji.
Uzdignimo pogled gore
Budući da zbog gužve nisu mogli ući u kuću, popeli su se vanjskim stubama do ravnog krova kuće, razmaknuli grede i slamu, te spustili bolesnika pred Krista. Taj čin i nama je pouka da se trebamo uzdići iznad prepreka, iznad gužve. Kada se uzdignemo molitvom prema Božjem prijestolju, prepreke ostaju ispod nas. Zato smo u Euharistiji pozvani da uzdignemo gore svoja srca. Kako kaže psalmist: „Uzdižem oči svoje prema gorama: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospoda, Stvoritelja neba i zemlje“ (Psalam 121, 1–2).
Zagovorna molitva
Na taj su način pokazali da im je stalo do njihova prijatelja, da su spremni učiniti sve kako bi on ozdravio, i da su imali vjeru u Kristovu moć. Na određeni način, Krist nas ovdje uči i o važnosti zagovorne molitve. Uzeti je čovjek potpuno ovisio o drugima. Iako iz evanđelja ne vidimo da su molili Krista da izliječi njihova prijatelja, iz Kristove reakcije to možemo pretpostaviti.
Primjećujemo da Krist ovdje vidi njihovu vjeru, dakle vjeru četvorice, a ne vjeru uzetoga. Krist je znao pohvaliti nečiju vjeru prilikom ozdravljenja. Slijepome, kojemu je Krist vratio vid, rekao je da ga je njegova, osobna vjera spasila (Lk 18,42). Pohvalio je vjeru žene Kanaanke (Mt 15,28). Ali ovdje Gospod gleda na vjeru onih koji su donijeli uzetoga Kristu. To ne znači da i uzeti nije imao vjeru. Vjera je sve što mu je ostalo, jer liječnici mu više nisu mogli pomoći. Ali se vjera njegovih prijatelja s razlogom ovdje naglašava. Oni su konkretno pomogli uzetome i molili za njegovo ozdravljenje.
Ljubav prema bližnjem
Krist nas je ovdje također poučio o ljubavi prema bližnjemu, posebno onima koji su na određeni način ovisni o nama. Koliko smo mi spremni pomoći drugima molitvom? Božja je volja da molimo jedni za druge i da na taj način svjedočimo međusobnu ljubav. Kada je netko bolestan, potrebno je pozvati prezbitere Crkve da mole za bolesnog. Takva molitva, koja je prožeta vjerom, kaže Jakov, spasit će bolesnoga, i grijesi će mu biti oprošteni (Jak 5,15). Jakov također naglašava da su, osim prezbitera (svećenika), i svi kršćani dužni moliti jedni za druge: „Molite se Bogu jedni za druge da ozdravite“ (Jak 5,16).
Nije dovoljno samo da molimo, već i da konkretno pomognemo čovjeku u potrebi. Uzeti je imao četvoricu prijatelja bez kojih ne bi mogao doći do Krista. Jesmo li mi pri ruci našim bližnjima kada treba za njih moliti, ili kada trebaju svećenika za molitvu a sami nisu u stanju da ga pozovu, ili onima koji ne mogu doći u crkvu, a kojima možemo pomoći u tome, npr. da ih odvezemo na bogoslužje? Postoje brojni načini kako i mi možemo biti ljudi vjere za druge.
Grijeh – ozbiljnija uzetost od bolesti
Za razliku od Markova evanđelja koje donosi opširniji opis ovoga događaja, evanđelist Matej daje naglasak na oproštenje grijeha. Krist uzetome nije najprije rekao „budi zdrav“ nego: „Oprošteni su ti grijesi tvoji“.
Grijeh je puno ozbiljnija uzetost od tjelesne uzetosti. Grijeh nam oduzima zajedništvo s Bogom, oduzima nam Božji lik na koji smo stvoreni, oduzima nam dostojanstven život na zemlji i život u vječnosti. U duhovnom smislu, kako kaže sveti Ivan Kronštatski, svi smo mi uzeti. Krist je došao da nas od te, duhovne uzetosti, izliječi.
Oproštenje grijeha
Pismoznanci (čuvari i tumači Zakona), koji su se ondje našli, „mislili su u srcima svojim: ‘Zašto ovaj huli na Boga? Tko može opraštati grijehe osim jednoga Boga?’“ Oproštenje grijeha je u Božjoj vlasti. Time što je Krist ovdje i na drugim mjestima uzeo božanski autoritet da oprašta grijehe, jasno potvrđuje svoje božanstvo. Krist se svojim djelima očitovao kao Bog. U tome su židovski vjerski vođe vidjeli bogohuljenje. Ali, Krist će im pokazati još jednu svoju božansku osobinu: on čita njihove misli. On im daje do znanja da su mu njihove misli poznate i odgovara im da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe.
Krist ovdje prvi put sebe naziva Sinom Čovječjim. Evanđelisti o Kristu govore kao o Gospodinu, Sinu Božjem, Sinu Davidovu, Spasitelju, ali naziv Sin Čovječji isključivo koristi Krist i to uvijek za sebe. Krist ovim nazivom svjedoči da je Mesija i da je, iako božanskog porijekla, ujedno i pravi čovjek. Da je bio samo čovjek, ne bi bilo potrebe isticati i svoju ljudsku narav. Ona se kod svakog smrtnika podrazumijeva. Ali upravo zato što je bio više od čovjeka, Krist sebe naziva i Sinom Čovječjim. Krist je Bog koji je postao Emanuel – Bog s nama, u ljudskom tijelu. On je i Sin Božji i Sin Čovječji – Bogočovjek.
Krist se ovim nazivom također stavlja u kontekst proročanstva proroka Daniela:
„Gledah u noćnim viđenjima
i gle, na oblacima nebeskim dolazi
kao Sin čovječji.
On se približi Pradavnome
i dovedu ga k njemu.
Njemu bî predana vlast,
čast i kraljevstvo,
da mu služe svi narodi, plemena i jezici.
Vlast njegova vlast je vječna
i nikada neće proći,
kraljevstvo njegovo neće propasti..“ (Dan 7,13–14)
On, dakle, čija je vlast vječna i čije kraljevstvo neprolazno, govori pismoznancima da ima pravo i da oprašta grijehe.
Krist, nakon što je oprostio uzetome grijehe, izliječi ga i od njegove bolesti: „Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući svojoj“. Krist daje prednost njegovu duhovnom stanju, a tek potom ozdravlja njegovo tijelo. To je treća potvrda njegova božanstva u današnjem evanđelju. Nakon oproštenja grijeha i čitanja misli, čime pokazuje da poznaje i najdublje tajne ljudskih srdaca, Krist se potvrđuje kao onaj koji ima moć ozdravljenja.
Iscjeljenje – opet cijelo
Naša riječ „iscjeljenje“ upućuje na to da nešto što je bilo slomljeno opet postaje cjelovito – cijelo. Kada Krist ozdravlja, on zahvaća cijelo biće: i duh, i dušu, i tijelo. Oproštenje grijeha je veće iscjeljenje od tjelesnog ozdravljenja. Možemo umrijeti potpuno zdravi, ali ako naša duša nije izliječena, ako nam nisu oprošteni grijesi, ako se kroz pokajanje nismo pomirili s Bogom, otići ćemo u vječnost bez Krista. Možemo umrijeti teško bolesni, ali ako su naši grijesi oprošteni, ako smo se pomirili s Bogom, ako je naša duša iscijeljena, Krist nas čeka u nebeskoj radosti.
Činjenica je da je uzrok mnogih bolesti, fizičkih i psihičkih, kod suvremenog čovjeka isti kao i u slučaju ovoga uzetoga – neoprašteni grijesi. A neoprašteni su ne zato što ih Bog ne može oprostiti, nego zato što mnogi od Boga, kroz ispovijed grijeha, ne traže oproštenje.
Što ima vlast nad nama?
Iscijeljeni čovjek uzima svoju postelju, kako mu je Gospod rekao, i odlazi svome domu. Do tada je postelja imala vlast nad njim. Nakon što ga je Krist izliječio, ovaj čovjek više nije ovisan o postelji, već je uzima u svoje ruke. On upravlja posteljom, a ne postelja njime. Kada nas Gospod oslobodi, to znači da preuzimamo kontrolu nad onim što nas je kontroliralo i čime smo bili zarobljeni.
Iscjeljenje uzetoga izazvalo je divljenje i slavljenje Boga od strane prisutnih. Među njima se, po Kristu, očituje Kraljevstvo Božje. Krist je činio nešto novo, što prisutni nikada ranije nisu doživjeli ni vidjeli. Prepoznajemo li mi Božje djelovanje u našem životu i zahvaljujemo li Bogu za sve što čini za nas?
Krist je i naš Gospod i Bog
Krist današnjega evanđelja jest i naš Gospod i Bog. Kroz pokajanje Gospod nas iscjeljuje od naše duhovne uzetosti, od našega grijeha. Sve slomljeno u nama može i hoće ponovno učiniti cjelovitim – iscijeljenim. To iscjeljenje je značajnije od bilo kojega tjelesnog ozdravljenja. Tada naš život ima smisao i svrhu. Tada možemo živjeti puninu ovoga zemaljskoga života u cjelovitosti, i očekivati buduće Kraljevstvo Božje. Neka nam Bog u tome pomogne. Amen.
Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
