Isus hrani 5000 ljudi

U Evanđelju po Mateju 14, 13-21 čitamo kako Isus hrani 5000 ljudi, osim žena i djece, s pet kruhova i dvije ribe.

Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. Mt 14,13-21

Isus hrani 5000 ljudi

Car Herod zapovjedio je da se pogubi sveti Ivan Krstitelj. Nakon pogubljenja, učenici Ivana Krstitelja uzeli su njegovo tijelo i dostojno ga pokopali. O svemu što se dogodilo obavijestili su i Krista. Kada je to čuo, Krist se povukao „na samotno mjesto“ (Mt 14,13).

Krist je zasigurno bio duboko pogođen smrću svojega Preteče i rođaka. Trebao mu je mir i odmor. Evanđelja na više mjesta govore kako se Krist povlačio u samoću kako bi se odmorio, ali i kako bi se molio svome nebeskom Ocu. Protivnici učenja o Kristovu božanstvu često postavljaju pitanje: „Ako je Krist Bog, komu se molio i zašto se molio?“ Krist jest utjelovljeni Bog, ali je ujedno i čovjek. On je Bogočovjek – pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek daje nam primjer, između ostaloga, i kako trebamo moliti. Ako je Kristu bila potrebna molitva, nama je potrebna još više.

Pročulo se gdje se Krist nalazi. Mnogi su iz različitih gradova pješice krenuli prema tom mjestu, kako nam evanđelist Luka kaže, u blizini grada Betsaide (Lk 9,10), kako bi slušali Božju riječ i primili potrebno čudo od Gospodina. Kada je Krist ugledao mnoštvo koje je došlo k njemu, sažalio se nad njima. Prešli su dug put, bili su umorni, gladni i u raznim potrebama. Krist suosjeća s njihovim brigama, problemima i bolestima. Kada nam evanđelist kaže da se Krist sažalio, naglašava njegovu ljudsku i osjećajnu stranu. Krist, kao pravi čovjek, pokazivao je suosjećanje i ljubav prema ljudima u potrebi. On to čini i danas. U molitvi mu se obraćamo kao mnogomilosrdnom i mnogosamilosnom da nas izbavi od „svake žalosti, zla i boli“ (Molitva u svako doba dana). Krist od nas očekuje da ga slijedimo u suosjećanju i ljubavi prema onima koji su bolesni, ranjeni, odbačeni, izgubljeni ili bez vjere. Traži od nas da ljubimo druge kao što on ljubi nas. Naš odnos prema drugima jedan je od najvažnijih dokaza naše kristolikosti.

Krist je izliječio mnoge bolesnike. Osim što je ozdravljajući pokazivao suosjećanje prema bolesnima, Krist nam otkriva i narav Kraljevstva Božjega u kojemu više neće biti ni bolesti ni smrti (Otk 21,4). Predvečer su učenici rekli Kristu da otpusti mnoštvo kako bi otišli u sela kupiti hrane. Učenici su postupili razumno. Pokazali su brigu za veliko mnoštvo koje je bilo umorno i gladno. No Krist im upućuje snažne riječi: „Ne trebaju ići; dajte im vi jesti.“ Tim riječima Krist šalje duboku duhovnu poruku. Ne želi da narod ode. Učenici trebaju biti pastiri koji okupljaju, a ne raspuštaju stado. Oni trebaju narodu pružiti potrebnu hranu. Oni će biti oni koji će „pasti stado“. Ta riječ upućena je i svima koje je Gospodin danas postavio za duhovne pastire. Evanđelist Matej na drugome mjestu kaže da se Krist sažalio nad mnoštvom jer su bili „izmučeni i odbačeni kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36). Koliko je danas onih koji u svojim potrebama traže rješenja izvan Crkve i izvan Krista samo zato što neki duhovni pastiri nemaju vremena ni suosjećanja za njih. Umjesto da im daju duhovnu hranu, šalju ih da je traže na drugim mjestima.

Učenici se opravdavaju riječima: „Nemamo ovdje osim pet kruhova i dvije ribe.“ Evanđelist Ivan kaže da je to imao jedan dječak kojemu je to vjerojatno bio cjelodnevni obrok (Iv 6,9). U materijalnom smislu učenici tim nisu mogli nahraniti tako veliko mnoštvo. Istina je da ni mi kao pojedinci, pa ni kao Crkva, ne možemo materijalno nahraniti sve gladne niti odgovoriti na sve potrebe onih koji se nalaze u raznim nevoljama. Nažalost, mnogi Crkvu doživljavaju samo kao humanitarnu ustanovu. Crkva čini što može, ali nema dovoljno sredstava da zadovolji svačije potrebe. Koliko god socijalni i humanitarni aspekt bio važan i koliko god Crkva trebala djelovati i na tome području, to ipak nije njezina glavna zadaća. Pogrešno je, kako neki predlažu, ove Kristove riječi razumjeti isključivo u tom smislu. Krist ovim čudom nije ustanovio humanitarnu ili karitativnu djelatnost Crkve, nego je ukazao na mnogo važniju hranu.

Krist je rekao da mu donesu kruhove i ribe. Kruh i riba bili su osnovna hrana u Galileji. Uzeo ih je u ruke i, na uobičajen način, blagoslovio. Krist je davao hranu učenicima, a učenici narodu koji je posjedao po travi. Hrana se umnažala tako da je bilo više nego dovoljno za svakoga. Ostalo je čak dvanaest košara. Sveti Oci to tumače tako da je Krist dao dvanaest košara apostolima, pokazujući im da oni trebaju nastaviti njegovo djelo. Njihovi nasljednici, biskupi i svećenici, također su pozvani brinuti se za potrebe povjerenoga im Božjeg naroda.

Krist je nahranio mnogo više od pet tisuća ljudi, jer nam Evanđelje kaže: „osim žena i djece.“ Dakle, moglo ih je biti još nekoliko tisuća više. Sveti Efrem Sirijski kaže da se u ovom čudu, kao i u čudu pretvaranja vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj, Krist otkriva i kao Stvoritelj:

„Gospodin je uzeo malo kruha i u tren oka ga umnožio. Ono što ljudi teškim trudom rade tijekom deset mjeseci, njegovi su prsti učinili odmah. Stavio je ruku pod kruh kao pod zemlju i poput groma progovorio nad njim. Nad njim je, poput kiše, rasuo pokret svojih usana, a topli dah njegovih usta zauzeo je mjesto sunca te je u jednom trenutku učinio ono što priroda inače čini tijekom dugoga vremena.“

Sveti Oci kažu da se u ovom čudu pokazuje ista Božja sila koja svake godine umnaža sjeme posijano u zemlju. Kao i u prvim danima stvaranja, Gospodin zapovijeda zemlji da donese svoj plod. Sjeme koje posijemo vraća nam se u snopovima. Šaka sjemena bačena u zemlju vraća se kao bogata žetva. U tome trebamo prepoznati Božje čudo i njegovu stvaralačku silu.

Ovaj evanđeoski događaj zapravo nas podsjeća na ono što će Krist učiniti na Veliki četvrtak kada će ustanoviti euharistiju. Gospodin je uzeo, blagoslovio, razlomio i dao. U lomljenju kruha Krist otkriva samoga sebe. Sjetimo se kako su dvojica učenika na putu u Emaus upravo u lomljenju kruha prepoznala Krista (Lk 24,13–35).

U Evanđelju po Ivanu, u šestom poglavlju, gdje se također govori o ovom događaju, Krist daje tumačenje toga čuda. Dio mnoštva sutradan ga je ponovno tražio. Krist im govori: „Tražite me ne zato što ste vidjeli znamenja, nego zato što ste jeli od kruha i nasitili se“ (Iv 6,26). U nastavku nekoliko puta naziva sebe kruhom života, pokazujući pravo značenje čuda iz današnjega Evanđelja. Naglasak nije na hrani za tijelo, nego na hrani za dušu. Krist sebe predstavlja kao životnu potrebu – ne samo za zemaljski, nego i za vječni život. Kaže:

„Ja sam kruh živi koji je sišao s neba; ako tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta“ (Iv 6,51).

Protojerej Aleksandar Šmeman kaže:

„Čovjek je gladno biće. Ali gladan je Boga. Svaka glad i svaka žeđ zapravo su glad i žeđ za Bogom.“

U današnjem svijetu duhovno gladnih ljudi Krist govori: „Ja sam kruh života.“ Krist, koji je stvarno prisutan u euharistiji, daje nam se kao kruh nebeski za život svijeta. Ima ga za svakoga tko je duhovno gladan i želi trajno zajedništvo s Kristom. To je i značenje naše riječi pričest (staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski pričastije, što znači zajedništvo). Euharistija nije izolirani čin koji možemo obaviti izvan zajedništva s Kristom. Ona je redovita potreba svih koji žive u Kristu.

Po euharistiji Krist nije samo među nama nego i u nama. On ispunjava cijelo naše biće i daje potrebnu snagu našem duhovnom čovjeku. Bez njega naš duhovni imunitet ne može opstati. Bez njega nema života u nama. S njime imamo život vječni. O tome sam Gospodin kaže:

„Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6,53–54).

Mnogi kojima je Krist govorio o sebi kao kruhu života nisu razumjeli njegove riječi. Htjeli su zemaljski kruh, a ne kruh nebeski. Zato su počeli odlaziti od njega. Krist je upitao svoje učenike žele li i oni otići. Na to pitanje sveti apostol Petar odgovara:

„Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68).

Bez Krista, pa makar posjedovali sva kraljevstva ovoga svijeta, nemamo ništa za vječnost. S Kristom imamo sve što nam je potrebno. Neka on bude naša hrana za život vječni.

Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Objavljeno i na ipostas.com