Molitva je srce svakog istinskog kršćanskog života. No što zapravo znači moliti? Je li to tek niz izrečenih molbi ili nešto dublje – susret s živim Bogom? Abrahamova molitva je prva cjelovita molitva u Bibliji. Promišljajući o njoj, ulazimo u sveti prostor između Abrahama i Boga. Promatrajući kako Abraham moli – s hrabrošću, ali i dubokom poniznošću – otkrivamo da molitva nije samo traženje odgovora, već i put u srce Božje volje. Ovo promišljanje poziva nas da preispitamo vlastiti odnos s Bogom i da ponovno otkrijemo snagu molitve koja izrasta iz povjerenja, bliskosti i vjernosti Božjoj pravednosti.
U one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.«
Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.« Post 18, 20-32
Abrahamova molitva
Kada razmišljamo o molitvi, ovaj odlomak iz Postanka 18 izuzetno je važan, jer predstavlja prvu cjelovitu molitvu zabilježenu u Svetome pismu. Abraham je ujedno izvrstan primjer čovjeka koji je rastao u odnosu s Bogom kroz vlastite slabosti i pogreške – nešto s čime se, vjerujem, mnogi od nas mogu poistovjetiti.
Ova velika molitva smještena je u kontekst priče o Sodomi i Gomori – poznate biblijske epizode na koju se ovdje nećemo posebno zadržavati jer nije u središtu našega razmišljanja. Umjesto toga, usredotočit ćemo se na susret između Abrahama i Boga kako bismo otkrili što nas on može naučiti o molitvi.
Radi se o izuzetno zanimljivom dijalogu u kojem Abraham „pregovara“ s Bogom, gotovo kao da pokušava navesti Boga da promijeni mišljenje o jednoj važnoj stvari. Budimo iskreni – nije li to često i naš pristup molitvi? Ako Boga dovoljno dugo salijevamo molbama i obećanjima – kako ćemo čitati Bibliju svaki dan, biti ljubazni prema svima – samo da bi on uslišao našu želju, da intervenira i učini ono što tražimo…
Ali je li to doista smisao molitve? Je li molitva pokušaj da Boga nagovorimo da učini ono što mi želimo?
Naravno da nije – jer ovaj biblijski tekst, koji možete pratiti sa mnom u knjigama u klupama na stranici 15, u Starom zavjetu, otkriva dublju, bogatiju stvarnost.
Priroda molitve
Promotrimo najprije samu narav molitve. Ako se osvrnemo na svoj život, prepoznajemo da nas oblikuju odnosi – oni najdublji, najintimniji odnosi u kojima smo drugima otkrivali svoje misli, osjećaje, uspomene i slabosti. Upravo ta razina povjerenja i otvorenosti može poslužiti kao slika istinske molitve. Abraham nam to pokazuje u 22. retku: „oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom .“
Nastupila je tišina. Abraham je ostao sam s Bogom – samo njih dvojica. U tišini, na judejskim brežuljcima s pogledom prema Mrtvome moru. Samoća, tišina i blizina Boga. Poput prizora iz Edena kada su Adam i Eva hodili s Gospodinom.
Ti trenuci tihe bliskosti su neprocjenjivi. Sjećam se kako smo jednom stajali s obitelji na rubu Grand Canyona – Jo i Scott, Lee i Rebekah – dok je sunce izlazilo, a tama ustupala mjesto nevjerojatnome krajoliku. Svi smo šutjeli, uronjeni u trenutak – iskustvo obiteljske bliskosti…
Tako i ovaj Abrahamov trenutak s Bogom bio je tih i snažan. U toj tišini Abraham izlijeva svoje srce pred Boga; izgovara ono što bi pred drugima bilo teško ili nemoguće reći.
Kada mi molimo, Bog nam daje privilegij da stupimo pred njegovo sveto lice – sami, srce pred srcem. Psalmist piše: „Još mi ni riječ na jeziku nije bila, a ti, Gospode, sve si znao.“ (Ps 139,4) Kakva nevjerojatna istina: u molitvi postajemo sjedinjeni s Bogom, tako bliski da nas ništa ne može razdvojiti. I nije važno ako su nam riječi nespretne. Netko je rekao: „Ne boj se jer ti je molitva mucava, riječi slabe, a jezik siromašan. Isus te razumije.“
Stav molitve: hrabrost i poniznost
U ovom tekstu uočavamo i važnu ravnotežu koju Abraham postiže. Molitva je poput hodanja po užetu – potrebno je održati ravnotežu između dvaju stavova, jer ako pretegnemo na jednu stranu, past ćemo.
Abraham je bio odvažan u svojoj molitvi: „Zar ćeš doista uništiti pravednoga s grešnikom?“ „Daleko bilo od tebe!“ „Zar sudac sve zemlje neće suditi pravedno?“ Pritom ne prestaje navaljivati: „Ako ih je pedeset?“ „A četrdeset?“ „Možda trideset?“ „A dvadeset? Zar ni deset pravednih nije vrijedno spasenja?“
Abraham je išao do krajnjih granica. Ali je to mogao jer je imao osoban odnos s Bogom.
Isti odnos ponuđen je i nama. U svojoj prvoj poslanici, apostol Ivan piše: „Ovo je pouzdanje koje imamo prema njemu: ako što molimo po njegovoj volji, on nas uslišava.“ (1 Iv 5,14) Ako molimo u Isusovo ime, u skladu s Božjom voljom, naša molitva je uslišana. U tome je temelj našega pouzdanja.
Ali, baš kao hodač po žici, ako se previše oslonimo na jednu stranu – u ovom slučaju samo na smionost – srušit ćemo se. Zato Abraham svoju hrabrost uravnotežuje dubokom poniznošću: „Evo se usuđujem govoriti Gospodinu, premda sam prah i pepeo.“ (r. 27)
Kad molimo, trebamo smjelo iznositi svoje molbe. No nikada ne smijemo zaboraviti pred kim stojimo. Abraham je bio blizak Bogu, ali nikada nije bio drzak ni nepristojan. Bog nije duh iz lampe kojeg treba nagovoriti. Molitva mora zrcaliti Abrahamov duh.
Cilj molitve: tražiti Božje srce
Na kraju se postavlja pitanje: za što točno Abraham moli? Na prvi pogled, čini se da se brine samo za stanovnike Sodome. No, ako pažljivije promotrimo tekst, uvidjet ćemo da je pravi predmet Abrahamove molitve – sam Bog.
U 25. retku čitamo: „Daleko bilo od tebe da pogubiš pravednika s grešnikom, da jednako stradaju! Daleko bilo! Zar sudac sve zemlje neće suditi pravedno?“ Abraham zapravo moli da Bog ostane vjeran svojoj naravi – da bude onaj koji jest.
Abraham se ne poziva na neko apstraktno milosrđe, nego na Božju pravednost. On zna da Bog ne može biti nepravedan – jer tada ne bi bio Bog. Bog ne može osuditi pravedne zajedno s grešnima – to bi bilo protiv njegove biti.
Zato je temelj Abrahamove molitve traženje Božje pravednosti. I tu pronalazimo duboku povezanost s našim vlastitim spasenjem. Jer znamo koliko smo grešni, koliko smo puta pali. Ali Pavao nas u 2 Korinćanima 5 podsjeća: „Ako je tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo… Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom i nije im uračunao grijehe… da bismo u njemu postali pravednost Božja.“
Kao kršćani, sudjelujemo u Božjoj pravednosti. Kada nas Bog gleda, ne vidi našu krivnju – vidi vlastitu sliku u nama, vlastitu pravednost.
Stoga, kada molimo za oproštenje, ne činimo to kao da Boga moramo „uvjeriti“ da bude milostiv. Bog ne oprašta jer je „dobar dečko“, već zato što je to – po naravi – On. Bog oprašta jer je pravedan. „Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ (1 Iv 1,9)
Zaključak
Abraham nas u ovom tekstu uči trima velikim istinama o molitvi:
- Priroda molitve je duboko osobna i intimna.
- Stav molitve traži ravnotežu između hrabrosti i poniznosti.
- Cilj molitve nije manipulacija, nego spoznaja Boga i usklađivanje s njegovom voljom.
Ne trebamo se bojati ako mislimo da naše molitve nisu dovoljno dobre. Charles Spurgeon jednom je rekao: „Kad molimo, što su nam molitve jednostavnije, to su bolje. Najjednostavniji, najskromniji jezik koji izražava ono što želimo – to je najbolje.“ Nitko nikada nije diplomirao iz „škole molitve“. Ali ako nastavimo moliti u jednostavnosti, smjelo, ponizno, iskreno – tražeći Božje lice – nastavit ćemo rasti u svojem odnosu s Bogom i biti oruđe u njegovim rukama, baš kao Abraham.
Molitva je srce našeg odnosa s Bogom. Bez obzira koliko bile slabe ili nesigurne, naše molitve će biti uslišane – jer Bog odgovara prema svojoj volji i svojoj naravi.
I zato s pouzdanjem dolazimo pred prijestolje milosti – i zahvaljujemo mu za tu predivnu istinu.
Izvor: standrewsenfield.com
Vidi i ovo: Sodoma i Gomora – zbog kojeg su grijeha uništeni?