Sveti Ćiril i Metod, poštovani kao „apostoli Slavena“, bili su braća rođena u Solunu početkom 9. stoljeća. Ćiril, izvorno nazvan Konstantin, rođen je oko 827.–828. godine, dok je Metod, rođen kao Mihajlo, došao na svijet između 815. i 820. godine. Njihov otac Lav bio je vojni časnik u Bizantskom Carstvu, a majka Marija bila je slavenskoga podrijetla, što je braći pružilo višekulturni odgoj koji će se pokazati neprocjenjivim u njihovu budućem misionarskom radu.
Braća su stekla izvrsno obrazovanje u Carigradu, pri čemu je Ćiril studirao pod vodstvom znamenitog učenjaka Fotija na carskom sveučilištu. Njegova intelektualna nadarenost priskrbila mu je nadimak „Filozof“, dok je Metod u početku započeo karijeru u državnoj upravi, upravljajući slavenskom pokrajinom Carstva. Ipak, obojica su naposljetku osjetila poziv na redovnički život: Metod je postao redovnik, a potom i opat u samostanu Polihron.
Godine 862. knez Rastislav Velikomoravski zatražio je od bizantskog cara Mihajla III. misionare koji bi njegovu narodu naviještali kršćanstvo na njihovu materinskom jeziku. Car je, prepoznavši jezične sposobnosti braće i njihovo prethodno misionarsko iskustvo, povjerio tu važnu zadaću upravo Ćirilu i Metodu.
Prije polaska na misiju, Ćiril je poduzeo monumentalni pothvat stvaranja slavenskoga pisma – glagoljice – kako bi se slavenski jezik mogao zapisivati. Ova je inovacija omogućila braći da prevedu dijelove Svetoga pisma i bogoslužne tekstove na staroslavenski jezik, čime je kršćanska vjera postala pristupačnija slavenskim narodima.
Njihov misionarski rad u Moravskoj isprva je bio uspješan, ali su se suočili s protivljenjem njemačkoga klera koji je inzistirao na uporabi latinskoga jezika u bogoslužju. Tražeći potporu za svoju misiju i slavensko bogoslužje, Ćiril i Metod otputovali su u Rim 867. godine. Papa Hadrijan II. primio ih je srdačno, odobrio uporabu slavenskoga jezika u liturgiji te zaredio Metoda za svećenika.
Nažalost, Ćiril se tijekom boravka u Rimu razbolio te je, sluteći skoru smrt, primio redovničke zavjete i uzeo ime Ćiril. Preminuo je 14. veljače 869. godine u dobi od 42 godine.
Nakon Ćirilove smrti, Metod se vratio u Moravsku kao papinski legat i nadbiskup Sirmija, nastavljajući njihovo djelo među Slavenima. Unatoč stalnim poteškoćama s njemačkim biskupima, Metod je ustrajao u evangelizaciji, proširivši svoje djelovanje i na Češku te dijelove Poljske. Jedno je vrijeme bio i utamničen, ali je na Papinu zapovijed oslobođen.
Posljednje godine života Metod je posvetio prevođenju Staroga zavjeta i drugih crkvenih tekstova na slavenski jezik, dovršavajući djelo koje je započeo sa svojim bratom. Preminuo je 6. travnja 885. godine, nakon što je čitav svoj život posvetio širenju kršćanstva među slavenskim narodima.
Nasljeđe Ćirila i Metoda nadilazi njihova vremena. Stvaranje slavenskoga pisma i prijevod svetih tekstova postavili su temelje slavenske književnosti i kulture. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je 1980. godine suzaštitnicima Europe, priznajući njihov golem doprinos kršćanskoj baštini kontinenta. Danas se Ćiril i Metod časte u istočnim i zapadnim kršćanskim tradicijama kao sveci koji su premostili kulturne i jezične razlike kako bi slavenskim narodima donijeli Evanđelje.
Drvo Perunovo: Priča iz života Ćirila i Metoda
U zemlji Slavena stajao je drevni hrast, golem i čvornat, čije su se grane pružale prema nebu. Narod je to drvo štovao kao sveto Perunu, svome bogu groma. Okupljali su se pod njegovom širokom krošnjom, prinoseći žrtve i moleći se, vjerujući da ono posjeduje božansku moć.
Kada su Ćiril i Metod došli propovijedati Evanđelje, zatekli su seljane koji su se čvrsto držali svojih poganskih običaja. Ćiril je, uvidjevši središnje mjesto hrasta u njihovu bogoslužju, znao da se mora izravno suočiti s tim lažnim idolom.
Jednoga svježeg jutra, dok se magla još zadržavala nad zemljom, Ćiril je prišao velikom hrastu sa sjekirom u ruci. Seljani su se okupili, zabrinuto mrmljajući dok su promatrali. S molitvom na usnama, Ćiril je zamahnuo sjekirom, a oštrica se duboko zabila u deblo.
„Braćo i sestre,“ povikao je jasnim glasom, „postoji samo jedan pravi Bog, Stvoritelj svega, pa i ovoga stabla. Ne smijemo štovati stvorenje, nego Stvoritelja!“
Narod je uzdahnuo, očekujući da će božanska kazna pogoditi Ćirila. No dok je moćni hrast škrgutao i stenjao, naposljetku se srušivši uz snažan prasak, nije se pojavila nikakva munja. Nikakva kazna nije snašla misionara.
Umjesto toga, iste večeri nadvili su se tamni oblaci i počela je padati kiša – blaga, plodonosna kiša koja je natopila isušena polja. Zadivljeni seljani vidjeli su u tome znak. Pohrlili su Ćirilu i Metodu, željni upoznati Boga koji pokazuje milosrđe, a ne gnjev, koji daje vodu života umjesto razornoga ognja.
Od toga dana braća su među slavenskim narodom nalazila otvorena srca, spremna primiti Evanđelje Kristovo. Srušeni hrast postao je simbol ne poraza, nego novoga života i prave vjere koja je pustila korijen u slavenskoj zemlji.
Izvor: dailyoffice2019.com
Rimokatolička crkva nakon reforme kalendara obilježava blagdan Sv. Ćirila i Metoda 5. srpnja Pravoslavna crkva ga obilježava 11. svibnja po Julijanskom odnosno 24. svibnja po Gregorijanskom kalendaru. Pojedine luteranske crkve sjećaju se Ćirila i Metoda 11. svibnja (npr. luteranska crkva u Americi) a druge 5. srpnja (kao npr. Slovačka evangelička crkva). Episkopalne odnosno anglikanske crkve drže se stare tradicije te ovaj blagdan obilježavaju 14. veljače na dan smrti sv. Ćirila.
Molitva dana (kolekta)
Svemogući i vječni Bože, ti si pozvao svoje sluge Ćirila i Metoda da propovijedaju Evanđelje: podigni u ovoj i u svakoj zemlji evangelizatore i glasnike svoga Kraljevstva, da tvoja Crkva naviješta nedokučiva bogatstva našega Spasitelja Isusa Krista; koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i uvijeke. Amen.