Donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02) 2002. godine prestao je vrijediti dotadašnji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica koji je bio na snazi još od 1978. godine (NN 14/78), odnosno iz vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Novi Zakon donio je niz promjena u pravnom uređenju položaja vjerskih zajednica, među kojima je bilo i osnivanje Evidencije vjerskih zajednica Republike Hrvatske. Nakon donošenja Pravilnika o obrascima i načinu vođenja Evidencije 2003. godine započeo je postupak evidentiranja svih vjerskih zajednica koje su na dan stupanja Zakona na snagu već imale pravnu osobnost.
U prethodnim nastavcima ovoga serijala prikazali smo osamostaljenje Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj od Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji 30. siječnja 1993. godine, njezinu evidenciju pri Državnom zavodu za statistiku 24. veljače iste godine, događaje koji su doveli do raskola 1998. i 1999. godine te nastavak djelovanja Crkve pod novim nazivom Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj. Također smo prikazali nastanak nove vjerske zajednice pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, koju je nakon raskola predvodio Endre Langh.
Prethodni članci:
Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od osamostaljenja 1993. do Sinode u Lugu 1998. (Dostupno na mađarskom jeziku ovdje)
Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od Sinode u Lugu 1998. do raskola 1999.
Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj od treće Sinode, 1999. godine do 2002. godine
Donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 2002. godine otvoreno je novo poglavlje u odnosima između države i vjerskih zajednica. Zakon je prvi put predvidio vođenje službene Evidencije vjerskih zajednica Republike Hrvatske te sklapanje ugovora između Vlade Republike Hrvatske i pojedinih vjerskih zajednica o pitanjima od zajedničkog interesa. Upravo će primjena toga Zakona imati dalekosežne posljedice za dvije reformirane zajednice koje su tada djelovale u Republici Hrvatskoj.
Pravni položaj vjerskih zajednica prije 2002. godine
Republika Hrvatska nakon osamostaljenja preuzela je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine. Sukladno tom Zakonu vjerske zajednice imale su svojstvo građanske pravne osobe, ali nije postojala službena evidencija niti registar vjerskih zajednica. Jedino državno tijelo koje je izdavalo javnu ispravu o njihovoj pravnoj osobnosti bio je Državni zavod za statistiku.
Na temelju odluke o osamostaljenju donesene 30. siječnja 1993. godine, Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj evidentirana je pri Državnom zavodu za statistiku 24. veljače 1993. godine, kada joj je dodijeljen matični broj 0245453. Taj matični broj ostao je nepromijenjen tijekom svih kasnijih promjena naziva, čime je potvrđen kontinuitet iste pravne osobe.
Nakon Treće sinode održane u Kopačevu 12. lipnja 1999. godine Crkva je promijenila naziv u Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj, a Državni zavod za statistiku evidentirao je promjenu naziva bez promjene matičnog broja. Time je potvrđeno da nije riječ o osnivanju nove pravne osobe, nego o istoj vjerskoj zajednici koja nastavlja svoje djelovanje pod novim nazivom.
S druge strane, zajednica okupljena oko Endrea Langha nakon raskola evidentirana je kao nova pravna osoba pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, kojoj je dodijeljen novi matični broj. Od toga trenutka u Republici Hrvatskoj djeluju dvije različite reformirane vjerske zajednice, svaka sa svojim pravnim identitetom.
Novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica
Hrvatski sabor je 4. srpnja 2002. godine donio novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02).
Tim je Zakonom prvi put uspostavljena Evidencija vjerskih zajednica Republike Hrvatske. Propisano je da se postojeće vjerske zajednice evidentiraju na temelju već stečene pravne osobnosti, dok nove zajednice pravnu osobnost mogu steći tek nakon ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta.
Na dan stupanja Zakona na snagu među postojećim reformiranim zajednicama djelovale su:
- Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj, koja je nastavila pravni kontinuitet Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj osnovane 1993. godine;
- Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, evidentirana kao zasebna pravna osoba 1999. godine.
Osim navedenih djelovala je i Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj o kojoj će biti više riječi u nastavku serijala.
Ugovor s Vladom Republike Hrvatske
Prije završetka postupka evidentiranja svih vjerskih zajednica Vlada Republike Hrvatske započela je sklapanje Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s pojedinim vjerskim zajednicama.
Dana 4. srpnja 2003. godine takav je Ugovor potpisan s Evangeličkom crkvom u Hrvatskoj i zajednicom koja je u tekstu Ugovora navedena pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj. U ime Vlade Republike Hrvatske Ugovor je potpisao predsjednik Vlade Ivica Račan, a u ime Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj Endre Langh.
Sklapanje toga Ugovora bilo je od iznimne važnosti jer je omogućavalo ostvarivanje pojedinih prava predviđenih Zakonom, poput izvođenja vjeronauka u javnim školama, sklapanja brakova s građanskim učincima te financiranja određenih djelatnosti iz državnog proračuna.
Pitanje pravnog kontinuiteta
U trenutku sklapanja Ugovora postavljalo se pitanje koja od dviju reformiranih zajednica predstavlja pravnog sljednika Reformirane kršćanske crkve koja se osamostalila 30. siječnja 1993. godine.
Iz prethodno prikazane dokumentacije proizlazi da je zajednica koja je 1993. godine evidentirana pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od 1999. godine djelovala pod nazivom Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj, zadržavajući isti matični broj i pravni kontinuitet.
Istodobno je zajednica koju je predstavljao Endre Langh, premda je kao pravna osoba prvi put evidentirana 1999. godine pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, u postupku sklapanja Ugovora nastupala pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj. Upravo će ta okolnost kasnije postati jednim od središnjih pitanja brojnih sudskih postupaka.
Posebno je zanimljivo da sama Komisija za odnose s vjerskim zajednicama u svojim kasnijim službenim očitovanjima potvrđuje kako je Vlada Republike Hrvatske namjeravala sklopiti Ugovor s reformiranom crkvom koja djeluje u kontinuitetu od vremena Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, SFR Jugoslavije pa sve do osamostaljenja Republike Hrvatske.
Tako Komisija u dopisu broj 563-08-125/1-05 od 24. ožujka 2005. godine navodi:
„Vlada Republike Hrvatske sklopila je s predmetnom Crkvom Ugovor (NN 163/03) kao jedinom Crkvom koja je djelovala na području Republike Hrvatske kontinuirano od Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ te osamostaljenja i osnivanja Republike Hrvatske.“
Nadalje, u očitovanju od 14. srpnja 2005. godine ista Komisija potvrđuje da se upravo ta Reformirana crkva osamostalila u Republici Hrvatskoj 30. siječnja 1993. godine.
Ta su očitovanja osobito značajna jer potvrđuju povijesni kontinuitet Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, ali istodobno otvaraju pitanje kako je Ugovor iz 2003. godine potpisan sa zajednicom koja je u pravnom prometu nastupala pod istim nazivom, premda je pravna osoba koja se tim nazivom koristila od 1993. godine već nekoliko godina djelovala pod drugim službenim nazivom.
Zaključak Vlade Republike Hrvatske iz 2004. godine
Nakon što je Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj u više navrata upozoravala nadležna državna tijela na okolnosti sklapanja Ugovora s Vladom Republike Hrvatske te ukazivala na kontinuitet svoje pravne osobnosti od 1993. godine, nije došlo do promjene stajališta državnih tijela. Pitanja pravnog kontinuiteta dviju reformiranih zajednica ostat će neriješena sve do kasnijih sudskih postupaka, u kojima će se o njima odlučivati.
Unatoč tome, Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj iskazala je spremnost da i sama sklopi Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa s Vladom Republike Hrvatske, ne dovodeći u pitanje već sklopljeni ugovor, nego nastojeći ostvariti prava koja joj pripadaju prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica.
Međutim, Vlada Republike Hrvatske 23. prosinca 2004. godine donijela je Zaključak kojim je zauzela stajalište da se vjerska zajednica koja nastane odvajanjem od postojeće smatra novom vjerskom zajednicom. Prema tom stajalištu, takve zajednice u pravilu ne bi ispunjavale uvjete za sklapanje ugovora s Vladom Republike Hrvatske, osim ako ispunjavaju dodatne zakonske kriterije, među kojima je bio i odgovarajući broj vjernika.
Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je ovaj Zaključak nakon što je već sklopila ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa s više vjerskih zajednica. Da su kriteriji sadržani u ovom Zaključku bili primjenjivani i prije sklapanja tih ugovora, pojedine od tadašnjih ugovornih zajednica ne bi ispunjavale uvjete propisane ovim aktom. Zbog toga se nameće pitanje je li Zaključak prvenstveno bio usmjeren na uređivanje budućih odnosa s vjerskim zajednicama ili je njegova praktična svrha bila ograničiti mogućnost sklapanja novih ugovora s vjerskim zajednicama koje su u međuvremenu zatražile isti pravni položaj.
Primjenom toga Zaključka zahtjev Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj za sklapanje Ugovora nije prihvaćen, budući da su nadležna tijela polazila od stajališta da je riječ o novoosnovanoj vjerskoj zajednici. Time je zajednici uskraćena mogućnost ostvarivanja prava koja proizlaze iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, dok je istodobno zajednica koja je već imala sklopljen Ugovor zadržala sva prava koja iz njega proizlaze.
Takvo tumačenje dodatno dobiva na važnosti kada se uzmu u obzir kasniji događaji. Nekoliko vjerskih zajednica kojima je, pozivajući se upravo na ovakve kriterije, bilo odbijeno sklapanje ugovora s Vladom Republike Hrvatske, iscrpile su domaća pravna sredstva te se obratile Europskom sudu za ljudska prava. Sud je utvrdio povredu njihovih prava te je Republika Hrvatska nakon pravomoćne presude bila obvezna izmijeniti svoj pristup. Kao posljedica toga, s tim su vjerskim zajednicama 2014. godine naknadno sklopljeni ugovori o pitanjima od zajedničkog interesa, čime je potvrđeno da ranija praksa nije bila u skladu sa standardima zaštite prava zajamčenima Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Posebnu važnost ovaj Zaključak dobio je u kasnijem razdoblju. Naime, nakon što su sudovi u pravomoćnim odlukama zauzeli stajalište o pravnom kontinuitetu reformiranih zajednica, otvorilo se i pitanje jesu li razlozi na kojima se temeljio Zaključak Vlade iz 2004. godine i dalje mogli opstati te kakve su pravne posljedice iz toga proizlazile za već sklopljeni Ugovor. Budući da ta pitanja izlaze iz okvira ovoga poglavlja, njima ćemo se detaljno baviti u nastavcima koji obrađuju pravomoćne sudske presude i kasnije sklapanje Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj.
Evidencija vjerskih zajednica
Nakon donošenja Pravilnika o Evidenciji vjerskih zajednica započeo je postupak evidentiranja postojećih vjerskih zajednica.
Tijekom toga postupka Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave obavijestilo je Mađarsku reformatsku kršćansku crkvu u Hrvatskoj da zbog odredbi Zakona treba uskladiti svoj naziv. Sinodalno vijeće je stoga 6. listopada 2003. godine donijelo odluku o promjeni naziva u Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj, pod kojim je zajednica evidentirana 13. studenoga 2003. godine.
Kronološki redoslijed od prvoga upisa Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, izmjene naziva u Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj te sadašnjeg konačnog Reformatska kršćanska crkva mađara u Hrvatskoj. Matični broj potvrđuje da se radi o jedinstvenoh pravnoj osobi.
Istodobno je zajednica koja je do tada bila evidentirana kao Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured evidentirana pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, nazivom kojim se povijesna Reformirana crkva više nije koristila još od lipnja 1999. godine.
Vidi i ovo: Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj 1993.-1999. i Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj 1999.-2005.
Razlog dodavanja pridjeva “kalvinska” u promijeni naziva 2005. godine
Godine 2005. zajednica pod vodstvom Endrea Langha ponovno je promijenila naziv, ovoga puta u Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj, pod kojim djeluje i danas.
Ova promjena naziva uslijedila je nakon Popisa stanovništva iz 2001. godine, na kojem su se pripadnici reformirane tradicije u velikom broju izjašnjavali kao kalvini. U službenim rezultatima Državnog zavoda za statistiku navedeno je 4.053 građana koji su se izjasnili kao kalvini. Međutim, ta brojka nije obuhvaćala pripadnike samo jedne vjerske zajednice, nego vjernike svih reformiranih odnosno reformatskih denominacija koje su tada djelovale u Republici Hrvatskoj.
Najveći dio vjernika koji su se na Popisu stanovništva 2001. godine izjasnili kao kalvini pripadao je Reformatskoj kršćanskoj crkvi Mađara u Hrvatskoj, dok su u istoj statističkoj kategoriji bili obuhvaćeni i pripadnici drugih reformiranih zajednica koje su tada djelovale u Republici Hrvatskoj. Unatoč tome, prilikom provedbe Ugovora s Vladom Republike Hrvatske ukupan broj tako evidentiranih vjernika uziman je kao relevantan pokazatelj za zajednicu koja je nakon upisa u Evidenciju vjerskih zajednica djelovala pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, premda se radilo o pravnoj osobi koja je prvi put evidentirana 1999. godine pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, a ne o zajednici koja se osamostalila 1993. godine i nastavila djelovati pod nazivom Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj. Ta je zajednica 2005. godine promijenila naziv u Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj.
U tom kontekstu zanimljivo je da je upravo nekoliko godina nakon popisa stanovništva u službeni naziv te zajednice dodan pridjev „kalvinska“, čime je naziv usklađen s nazivom pod kojim je u službenoj statistici bila evidentirana većina pripadnika reformirane vjeroispovijesti.
Posebnu zanimljivost predstavlja činjenica da su Endre Langh i senior Lajoš Čati Sabo, neposredno prije Popisa stanovništva 2001. godine, uputili dopis vjernicima u kojem su ih pozvali da se ne izjašnjavaju kao kalvini. U svjetlu kasnije promjene naziva zajednice upravo dodavanjem pridjeva kalvinska, taj dokument predstavlja zanimljiv povijesni izvor koji pokazuje kako su se stavovi o uporabi toga naziva mijenjali u relativno kratkom vremenskom razdoblju.
Zaključak
Kronološki prikaz osamostaljenja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj 1993. godine, njezinih promjena naziva, registracija, matičnih brojeva, donošenja novoga Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, sklapanja Ugovora s Vladom Republike Hrvatske te evidentiranja u Evidenciji vjerskih zajednica pokazuje da su upravo pitanja pravnog kontinuiteta i uporabe naziva postala središte kasnijih upravnih i sudskih sporova.
U sljedećim nastavcima analizirat ćemo kako su se ta pitanja odrazila na sporove oko pravnog sljedništva, vlasništva nad crkvenom imovinom i položaja reformiranih crkvenih općina u Republici Hrvatskoj.
Nastavlja se…
Autor: dr.sc. Jasmin Milić