Nakon Druge sinode Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, održane u Lugu 7. studenoga 1998. godine, Crkva je nastavila djelovati u skladu s odlukama koje je Sinoda donijela. Sukladno tim odlukama upravljanje Crkvom preuzeo je sedmeročlani Provedbeni odbor, kojemu je povjereno vođenje Crkve do sazivanja Treće sinode i izbora novoga biskupa. U ovome članku razmatramo kako je Reformirana kršćanska crkva djelovala od sinode u Lugu 1998. do raskola 1999. kada je osnovana nova vjerska zajednica.

Prethodni članak: Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od osamostaljenja 1993. do Sinode u Lugu 1998.

Endre Lángh prihvatio je odluke Sinode. Na samoj je Sinodi glasovao za njihovo usvajanje, nakon čega se u službenoj korespondenciji potpisivao kao počasni biskup, kako je i odlučila Sinoda. Istodobno je bio izabran za jednoga od sedam članova Provedbenoga odbora te je sudjelovao u njegovu radu.

Prva sjednica Provedbenoga odbora, koji je ujedno predstavljao predsjedništvo Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, održana je 26. studenoga 1998. godine u prostorijama Evangeličke crkve u Osijeku. Sjednici je nazočio i Endre Lángh te je aktivno sudjelovao u raspravi i donošenju odluka.

Za predsjedavajućega Provedbenoga odbora, kako smo u prethodnom članku naveli, izabran je župnik Đuro Varga, a njegov izbor podržao je i sam Lángh. Odlučeno je također da “počasni biskup” može u skladu sa svojom počasnom titulom predstavljati Crkvu kada su takve potrebe (razni prijemi i sl.) do izbora novoga biskupa, ali je također donijeta odluka da isti “… ne može ništa odlučivati, potpisivati i sl. bez odobrenja predsjedništva (Provedbenog odbora).”

Endre Lángh osporava odluke Druge sinode

Već tijekom prosinca 1998. godine postalo je jasno da Endre Lángh više ne prihvaća odluke Druge sinode.

Najava osporavanja odnosno poništenja odluka Sinode

U dopisu koji je iz Engleske uputio župniku u Tordincima navodi kako ozbiljno razmišlja o poništenju Sinode održane 7. studenoga 1998. godine. Kao razloge navodi nepripremljenost Sinode, način izbora delegata, tijek rasprave, navodnu marginalizaciju hrvatskih i čeških delegata, odnos prema gostima te tvrdnju da novoizabrano vodstvo nema uporište u Ustavu Crkve.

Iz toga je dopisa razvidno da je Lángh već tada razmatrao mogućnost osporavanja odluka Sinode, premda ih je na samoj Sinodi prihvatio i za njih glasovao. Iz korespondencije također proizlazi da je pokušavao pridobiti dio župnika i predstavnika crkvenih općina kako bi podržali njegov prijedlog osporavanja sinodalnih odluka.

Isto tako iz sadržaja dopisa razvidno je da Endre Lángh nije nastojao samo osporiti odluke Druge sinode, nego i izazvati nepovjerenje prema sedmeročlanom Provedbenom odboru koji je preuzeo upravljanje Crkvom. Posebno se pritom koristi pitanjem financiranja, navodeći da Provedbeni odbor od župa traži doprinos u visini deset posto njihovih prihoda te uspoređujući financijsko stanje manjih i većih župa. Takvim formulacijama pokušava se stvoriti dojam da novo vodstvo djeluje vođeno vlastitim interesima i da nepravedno opterećuje pojedine crkvene općine. Istodobno iz dopisa proizlazi namjera da se ti prigovori iskoriste kao sredstvo pridobivanja župnika i prezbitera protiv Provedbenoga odbora, pri čemu se čak predlaže da se pravi razlog sazivanja sastanaka unaprijed ne otkriva kako se plan ne bi pročuo. Time financijsko pitanje nije predstavljeno samo kao predmet legitimne rasprave, nego i kao sredstvo organiziranja otpora prema zakonito izabranom crkvenom vodstvu.

Odluka od 11. siječnja 1999.

Dana 11. siječnja 1999. godine, dva mjeseca nakon Druge sinode, Endre Lángh izdaje dokument naslovljen kao odluka Biskupskog ureda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, kojim proglašava da se Sinoda održana 7. studenoga 1998. poništava te da su sve njezine odluke nevaljane.

Dokument su, uz njega, potpisali Jaroslav Mahaček u ime Sinodalnog vijeća te Andel Károly i Čati Sabo Lajoš u ime Župničkoga kolegija.

Već sam naziv donositelja odluke otvara ozbiljno ustavno i kanonsko pitanje. Dokument je, naime, donesen u ime Biskupskog ureda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Međutim, Biskupski ured nije bio tijelo koje je upravljalo Crkvom. Prema tada važećem Ustavu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, najviše zakonodavno i upravno tijelo bila je Sinoda, dok je između njezinih zasjedanja Crkvom upravljalo Sinodalno vijeće. Biskupski ured predstavljao je isključivo administrativni ured biskupa, zadužen za obavljanje administrativnih i tehničkih poslova, pri čemu kao takav nije bio ni predviđen Ustavom Crkve kao posebno tijelo s vlastitim ovlastima.

Nakon Druge sinode, održane 7. studenoga 1998. godine, ni takav administrativni ured više nije mogao djelovati u dotadašnjem obliku. Sinoda je upravljanje Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj povjerila sedmeročlanom Provedbenom odboru, koji je preuzeo sve upravne ovlasti do sazivanja nove Sinode. Endre Lángh razriješen je upravljanja Crkvom te je zadržao isključivo naslov počasnog biskupa, bez prava samostalnog donošenja odluka u ime Crkve.

Slijedom toga, dokument od 11. siječnja 1999. godine donesen je u ime tijela koje nije bilo ustavno tijelo upravljanja ni prije Druge sinode, a nakon nje više nije ni postojalo kao administrativni ured ovlašten za djelovanje u ime Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

No čak i kada bi se zanemarile sve navedene okolnosti, ostaje odlučujuće pitanje nadležnosti. U sinodalno-prezbiterijalnom ustroju Reformirane crkve nijedan biskup, nijedan administrativni ured niti bilo koje drugo tijelo ne može ukinuti ili poništiti odluke Sinode. Sinoda je najviše zakonodavno tijelo Crkve, pa njezine odluke može izmijeniti ili staviti izvan snage isključivo nova, zakonito sazvana Sinoda. Zbog toga odluka od 11. siječnja 1999. godine nije mogla proizvesti kanonske ni pravne učinke u pogledu poništenja odluka Druge sinode.

Preambula odluke

Odluka započinje tvrdnjom da je donesena:

“na temelju pomnog sagledavanja stanja u RKCH nakon Sinode održane u Lugu 7. 11. 1998., na zahtjev nekoliko crkvenih općina, kao i po preporuci Svjetskog saveza i nekih bratskih crkvenih voditelja…”

Takva formulacija otvara niz pitanja.

Prije svega, u dokumentu nije navedeno tko je izvršio navedeno “pomno sagledavanje stanja”, niti je obrazloženo na temelju kojih je činjenica donesena odluka.

Nadalje, ne navodi se koje su to crkvene općine navodno zatražile poništenje Sinode. Uz odluku nije priložen nijedan njihov zahtjev niti je navedeno o kojim je župama riječ.

Jednako tako, ne navodi se na koji se Svjetski savez dokument poziva. Može se pretpostaviti da je riječ o Svjetskom savezu reformiranih crkava, no uz odluku nije priložen nikakav dokument koji bi potvrđivao postojanje takve preporuke.

Štoviše, iz ranije korespondencije samoga Endrea Lángha proizlazi da je glavni tajnik Svjetskog saveza reformiranih crkava, dr. Milan Opočenský, bio obaviješten o održavanju Sinode te da je prihvatio njezino održavanje kao unutarnje pitanje samostalne Zemaljske crkve.

Na isti način ostaje nepoznato na koje se “bratske crkvene voditelje” odluka poziva, budući da nijedno ime niti jedan pisani dokument nisu navedeni.

Obrazloženje odluke

Većina primjedbi koje se navode u obrazloženju odnosila se na način vođenja Sinode i njezine odluke.

Međutim, takve su primjedbe trebale biti iznesene tijekom samoga zasjedanja Sinode, kada su delegati mogli o njima raspravljati i odlučivati. Endre Lángh nije ih iznio ni tijekom rasprave ni prije glasovanja, nego je sudjelovao u donošenju svih odluka te za njih glasovao.

Činjenica da pojedine odluke možda nisu bile prihvatljive svim delegatima ili svim župama ne dovodi u pitanje njihovu pravnu valjanost. U sinodalno-prezbiterijalnom sustavu odluke se donose većinom glasova, a obvezuju i one koji su bili protiv ili su ostali u manjini.

Posebno važan dio odluke

Iako je iz prethodno navedenih razloga ova odluka bila bez kanonske i pravne valjanosti, ona ipak sadrži jednu iznimno važnu tvrdnju koja će kasnije imati značajnu dokaznu vrijednost u sudskim postupcima.

Na kraju dokumenta navodi se:

„Ako neka župa ne želi ostati u sastavu RKCH te želi promijeniti svoje ime (ili je to već učinila), treba u roku od deset dana po primitku ovoga dopisa obavijestiti Biskupski ured kako bi se znalo koje su župe ostale u RKCH, a koje su odlučile iz nje istupiti.“

Ova je izjava od posebnog značaja jer pokazuje kako je sam Endre Lángh početkom 1999. godine polazio od pretpostavke da reformirane crkvene općine (župe) imaju pravo samostalno odlučivati o svome statusu. Iz nje jasno proizlazi da je smatrao kako pojedina župa može odlučiti ostaje li u sastavu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj ili iz nje istupa te može promijeniti svoje ime. Drugim riječima, polazio je od činjenice da su župe samostalni nositelji prava i obveza, odnosno pravne osobe koje mogu donositi vlastite odluke.

Upravo će to stajalište nekoliko godina kasnije u potpunosti promijeniti. U brojnim sudskim postupcima Endre Lángh, a potom i Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj, zastupali su suprotno pravno shvaćanje, tvrdeći da reformirane župe nemaju pravnu osobnost niti pravnu sposobnost te da ne mogu samostalno odlučivati o svome statusu, pripadnosti određenoj crkvenoj zajednici ili raspolaganju svojom imovinom.

Stoga je, neovisno o pravnoj nevaljanosti same odluke od 11. siječnja 1999. godine, ovaj njezin dio od iznimne važnosti. On predstavlja pisani dokaz da je neposredno nakon raskola i sam Endre Lángh priznavao pravnu samostalnost reformiranih župa, što je u očitoj suprotnosti s pravnim stajalištem koje će kasnije zauzimati u sudskim sporovima oko pravnog sljedništva i vlasništva nad crkvenom imovinom.

Svjedočenje Pétera Szenna 2025. godine

Zanimljivo je da je gotovo dvadeset i sedam godina nakon događaja u Lugu ključne činjenice o Drugoj sinodi potvrdio i Péter Szenn, biskup Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj, vjerske zajednice koja je nastala nakon raskola 1999. godine.

Na ročištu održanom 12. lipnja 2025. godine u predmetu brisovne tužbe koja se odnosila na nekretnine Reformatske crkvene općine Suza, Péter Szenn izjavio je:

„U studenome 1998. godine sazvana je Sinoda koju je sazvao biskup Langh u dogovoru sa svećenicima i župama. Istoj sinodi nazočio je i Janos Kettos te još oko 150 ljudi. Na toj Sinodi, na prijedlog Janosa Kettosa i Šandora Jakaba, provedeno je glasanje i temeljem tog glasanja biskup Endre Langh više nije bio biskup Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.“

Ova je izjava od osobite važnosti jer dolazi upravo od predstavnika Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj. Njome je potvrđena ključna činjenica ovoga povijesnog slijeda događaja – da je Druga sinoda 7. studenoga 1998. godine donijela odluku kojom Endre Lángh više nije bio biskup Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

Péter Szenn na istom je ročištu izjavio i sljedeće:

„Obzirom na događanja na Sinodi u studenom 1998. biskup Langh se savjetovao sa svjetskom organizacijom Reformiranih crkava te mu je rečeno da po crkvenim zakonima Sinodu može proglasiti nevažećom samo nova Sinoda.“

Ako je ovo svjedočenje točno, tada proizlazi da je i Svjetski savez reformiranih crkava zauzeo stajalište koje je u skladu sa sinodalno-prezbiterijalnim ustrojem Reformirane crkve. Naime, odluke zakonito održane Sinode ne može poništiti biskup niti bilo koje drugo crkveno tijelo, nego isključivo nova, zakonito sazvana Sinoda.

Međutim, upravo se ovdje pojavljuje bitno kanonsko i pravno pitanje. Nakon Druge sinode ovlast za sazivanje sljedeće Sinode nije imao Endre Lángh, nego Provedbeni odbor, kojemu je Sinoda povjerila upravljanje Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj do izbora novoga biskupa. Budući da je i sam Péter Szenn potvrdio kako Endre Lángh nakon 7. studenoga 1998. više nije bio biskup Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, postavlja se pitanje na temelju koje je ovlasti mogao sazivati novu Sinodu u ime Crkve.

Péter Szenn nadalje navodi:

„Stoga biskup Langh u veljači 1999. godine saziva novu Sinodu. Na toj Sinodi donesena je odluka da se poništava Sinoda u Lugu održana u studenom 1998. godine.“

Upravo ovaj dio iskaza otvara očitu pravnu i kanonsku nedosljednost. Ako je, kako sam svjedok potvrđuje, Endre Lángh odlukom Druge sinode prestao biti biskup Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, tada nije mogao, u ime te iste Crkve, sazvati novu Sinodu niti joj predsjedati. Prema tada važećem Ustavu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, tu je ovlast imao isključivo Provedbeni odbor, odnosno tijelo koje je Druga sinoda izabrala za upravljanje Crkvom do održavanja sljedeće Sinode.

Time svjedočenje Pétera Szenna, premda je dano s namjerom obrazlaganja događaja iz 1999. godine, istodobno potvrđuje dvije ključne činjenice: prvo, da je Endre Lángh 7. studenoga 1998. razriješen biskupske službe u Reformiranoj kršćanskoj crkvi u Hrvatskoj, i drugo, da je prema crkvenom pravu odluke Druge sinode mogla izmijeniti ili staviti izvan snage jedino nova, zakonito sazvana Sinoda.

Raskol u Reformiranoj kršćanskoj crkvi u Hrvatskoj

Jednostrano proglašenje nevažećima odluka Druge sinode održane u Lugu 7. studenoga 1998. godine označilo je početak raskola unutar Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

Dok je Provedbeni odbor, izabran odlukom Sinode, nastavio obavljati svoju dužnost i pripremati Treću sinodu, planiranu za svibanj 1999. godine, dio reformiranih župa i njihovih svećenika odlučio je slijediti Endrea Lángha i djelovati izvan okvira odluka zakonito održane Sinode i tijela koje je ona izabrala za upravljanje Crkvom.

Time su se zapravo oblikovale dvije skupine. Prvu su činile župe koje su nastavile djelovati u okviru Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, priznajući odluke Druge sinode i autoritet Provedbenoga odbora. Drugu su činili Endre Lángh i župe koje su prihvatile njegovo tumačenje događaja te nastavile djelovati neovisno o odlukama Sinode.

Skup održan 20. veljače 1999. godine

Dopisom od 1. veljače 1999. godine, Endre Lángh, predstavljajući se ponovno kao biskup, sazvao je za 20. veljače 1999. godine izvanrednu Sinodu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

Skup je održan u Osijeku (Retfala), a prema zapisniku nazočni su bili predstavnici petnaest crkvenih općina.

Međutim, već analiza zapisnika pokazuje određene nedoumice. Dio navedenih zajednica nisu bile samostalne reformirane crkvene općine, nego filijale s manjim brojem vjernika, poput Beloga Manastira, Pleternice, Brekinske, Vinkovaca i Osijeka. Iz zapisnika također nije moguće utvrditi jesu li sve navedene zajednice bile predstavljene svojim zakonito izabranim delegatima ili se njihova zastupljenost temeljila isključivo na nazočnosti pojedinih župnika.

Na tom je skupu Endre Lángh izabran za biskupa, izabrano je novo Sinodalno vijeće sa šest članova te su ustrojena dva seniorata – Osječki i Baranjski.

Sudionici su također prihvatili prijedlog da se ponište odluke Druge sinode održane u Lugu 7. studenoga 1998. godine.

Kanonska i ustavna pitanja

S kanonskog i ustavnopravnog gledišta postavlja se pitanje valjanosti ovoga skupa.

Prema članku 48. Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj iz 1993. godine, Sinodu je moglo sazvati isključivo Predsjedništvo Crkve. Nakon odluka Druge sinode tu je funkciju privremeno obavljao Provedbeni odbor, kojemu je Sinoda povjerila upravljanje Crkvom do izbora novoga biskupa.

Endre Lángh, koji je odlukom Druge sinode razriješen upravljanja Crkvom te je zadržao samo naslov počasnoga biskupa, nije imao ovlasti sazivati Sinodu niti predstavljati Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj, osim u protokolarnim prigodama kada bi ga za to ovlastio Provedbeni odbor.

Dodatno pitanje predstavlja i sam izbor biskupa.

Naime, prema članku 57. Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, biskupa nisu birali sinodalni delegati, nego odbori crkvenih općina. Na isti su način birani i glavni staratelj, misijski referent i tajnik Sinode, što je bilo propisano člancima 60. i 61. Ustava.

Stoga izbor Endrea Lángha na samome zasjedanju nije bio proveden na način predviđen tada važećim Ustavom Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.

Promatra li se cijeli postupak u svjetlu tadašnjega crkvenog prava, ovaj se skup ne može smatrati zakonito sazvanom Sinodom Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. On je, međutim, imao veliko povijesno značenje jer je označio početak organiziranoga djelovanja skupine koja će ubrzo nastupiti kao zasebna crkvena zajednica.

Evidentiranje nove vjerske zajednice

Nepunih dva tjedna nakon održanoga skupa Endre Lángh poduzima i sljedeći pravni korak.

Dana 4. ožujka 1999. godine pri Državnom zavodu za statistiku evidentirana je nova pravna osoba pod nazivom „Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured“, sa sjedištem u Vinkovcima, Vladimira Nazora 32.

Novoj je vjerskoj zajednici dodijeljen matični broj 1427814, čime je stekla vlastitu pravnu osobnost i mogla samostalno sudjelovati u pravnom prometu.

Istodobno je Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, koju je vodio Provedbeni odbor, nastavila djelovati na temelju prvoga upisa od 24. veljače 1993. godine pod matičnim brojem 0245453.

Ova činjenica ima iznimnu pravnu važnost. Od ožujka 1999. godine u Republici Hrvatskoj postoje dvije vjerske zajednice odnosno dvije različite pravne osobe, svaka sa svojim matičnim brojem i zasebnim pravnim identitetom.

Prva je bila Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, osnovana 1993. godine, koja je nastavila djelovati u kontinuitetu poštujući odluke Druge sinode i pod vodstvom Provedbenoga odbora pripremala novu izbornu Sinodu.

Druga je bila novoevidentirana Reformirana kršćanska crkva u RH – Biskupski ured, koju je predvodio Endre Lángh (danas Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj).

Novoosnovana zajednica tijekom će sljedećih godina tvrditi da predstavlja nastavak Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj osnovane 1993. godine. Međutim, kronološki slijed događaja, dokumentacija Državnoga zavoda za statistiku i kontinuitet djelovanja dviju zasebnih pravnih osoba upućuju na zaključak da je tijekom 1999. godine došlo do osnivanja nove vjerske zajednice, dok je Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj (danas Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj) nastavila svoje djelovanje na temelju pravne osobnosti stečene 1993. godine.

Zapisnik od 30. siječnja 1999. kao dokaz ustrojavanja nove crkvene zajednice

Dodatnu potvrdu da se početkom 1999. godine nije radilo o nastavku djelovanja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, nego o ustrojavanju nove crkvene zajednice, pruža zapisnik sjednice tzv. Sinodalnog vijeća od 30. siječnja 1999. godine. Iz sadržaja zapisnika proizlazi nekoliko značajnih činjenica.

Prije svega, odluke Druge sinode održane u Lugu 7. studenoga 1998. godine odbacuju se kao „nelegalne“, čime se otvoreno prekida kontinuitet s tadašnjim zakonitim crkvenim vodstvom. Istodobno se pristupa izboru novoga vodstva, osnivanju novih povjerenstava te imenovanju komisije za izradu novoga Statuta i novih propisnika, što su tipične radnje koje prate ustrojavanje nove organizacije, a ne redovito djelovanje već postojeće Crkve.

Posebno je značajno što zapisnik predviđa osnivanje organizacijskog oblika pod nazivom „Reformirana kršćanska crkva u R.H. – Biskupski ured“ sa sjedištem u Vinkovcima. Ubrzo nakon toga upravo je pod tim nazivom podnesena prijava Državnom zavodu za statistiku, pri čemu je u obrascu kao razlog upisa izričito navedeno „osnivanje“. Dana 4. ožujka 1999. toj je zajednici dodijeljen novi matični broj, različit od matičnog broja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj evidentirane 1993. godine.

Na kontinuitet djelovanja nove pravne osobe upućuje i činjenica da je nekretnina u Karancu, kupljena za potrebe budućeg konferencijskog centra, upisana upravo na Reformiranu kršćansku crkvu u R.H. – Biskupski ured, koji je zapravo predstavljao Zemaljsku crkvu (dakle neovisnu vjersku zajednicu) a ne na Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj koja je od 1993. godine već imala vlastitu pravnu osobnost i matični broj. Da se doista radilo o istoj pravnoj osobi, ne bi bilo potrebe za novim upisom niti za korištenjem novoga naziva i novoga matičnog broja.

Vidi više: Reformirana kršćanska kalvinska crkva priznala da je nastala iz raskola

Sve navedeno potvrđuje da je tijekom 1999. godine uspostavljena nova crkvena i pravna struktura, koja će kasnije promijeniti naziv u Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj, dok je Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj nastavila svoje djelovanje na temelju pravne osobnosti stečene 1993. godine.

U sljedećem nastavku bit će prikazano kako je Provedbeni odbor, kao jedino tijelo ovlašteno odlukom Druge sinode za upravljanje Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj, nastavio svoje djelovanje u skladu s Ustavom Crkve. Posebna će se pozornost posvetiti pripremi i održavanju valjane izborne Sinode, izboru novoga biskupa te izazovima s kojima se Crkva suočila nakon raskola. Bit će prikazano i zašto je Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj u lipnju 1999. godine promijenila naziv u Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj, odnosno kasnije u Reformatsku kršćansku crkvu Mađara u Hrvatskoj, kao i kako su se ti događaji odrazili na kasnije pravne sporove oko crkvenog identiteta, pravnog sljedništva i vlasništva nad crkvenom imovinom.

Nastavak: Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj od treće Sinode, 1999. godine do 2002. godine

Autor: dr.sc. Jasmin Milić

Više članaka na ovu temu vidi ovdje.