U svojem tumačenju druge Božje zapovijedi Jean Calvin naglašava da Boga trebamo štovati onako kako se sam objavio i kako je odredio u svojoj riječi. Zapovijed „Ne pravi sebi lika“ upozorava na opasnost svođenja neshvatljivoga Boga na ljudske predodžbe i zamjenjivanja istinskoga štovanja idolopoklonstvom. Calvin pritom govori o Božjoj ljubomori kao zahtjevu za vjernošću njegovu savezu te ističe bogatstvo Božjega milosrđa prema onima koji ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. Izlazak 20, 4-6
Tumačenje prve Božje zapovijedi vidi ovde.
Tumačenje druge Božje zapovijedi
17. Kao što u prvoj zapovijedi Gospodin objavljuje da je jedan i da se osim njega nikakvi drugi bogovi ne smiju ni štovati ni zamišljati, tako ovdje jasnije objavljuje kakva je njegova narav i kakvim ga štovanjem valja častiti, kako se ne bismo usudili oblikovati ikakvu tjelesnu predodžbu o njemu. Smisao je, dakle, ove zapovijedi da on ne želi da se njegovo istinsko štovanje oskvrnjuje praznovjernim obredima. Stoga nas općenito odvraća od tjelesnih i ispraznih običaja koje naš nerazumni um ima naviku izmišljati nakon što oblikuje neku grubu predodžbu o božanskoj naravi. Istodobno nas poučava ispravnom štovanju, odnosno duhovnom štovanju koje je sam odredio.
Najgrublji prijestup koji se ovdje zabranjuje jest izvanjsko idolopoklonstvo. Ova se zapovijed sastoji od dva dijela. Prvi obuzdava neobuzdanu drskost kojom bi se neshvatljivoga Boga podvrgnulo našim osjetilima ili prikazalo u bilo kakvu vidljivom obliku. Drugi zabranjuje štovanje likova pod bilo kakvim vjerskim izgovorom.
Uz to slijedi kratak popis svih oblika kojima su poganski i praznovjerni narodi obično prikazivali božanstvo. Pod riječima „bilo čega što je gore na nebu“ razumiju se sunce, mjesec i zvijezde, a možda i ptice, jer se u Ponovljenom zakonu, gdje se objašnjava smisao tih riječi, uz zvijezde spominju i ptice (Pnz 4,15 i dalje). Ne bih to ni napomenuo da nisam vidio kako neki te riječi nerazumno primjenjuju na anđele. Ostale pojedinosti preskačem jer ne zahtijevaju objašnjenje.
Već smo dovoljno jasno pokazali (knjiga I., poglavlja 11. i 12.) da je svaki vidljivi oblik božanstva koji čovjek izmisli potpuno suprotan božanskoj naravi. Stoga se, čim se pojave idoli, istinska vjera kvari i izopačuje.
18. Prijetnja koja slijedi trebala bi nas snažno potaknuti da odbacimo svoju duhovnu tromost. Ona glasi:
JA, GOSPODIN, BOG TVOJ, BOG SAM LJUBOMORAN, KOJI KAŽNJAVA GRIJEH OTACA NA DJECI DO TREĆEGA I ČETVRTOGA KOLJENA ONIH KOJI ME MRZE, A ISKAZUJE MILOSRĐE TISUĆAMA ONIH KOJI ME LJUBE I ČUVAJU MOJE ZAPOVIJEDI.
Smisao je isti kao da je rekao kako je naša dužnost prianjati jedino uz njega. Da bi nas na to potaknuo, objavljuje svoju vlast, koju neće dopustiti nekažnjeno umanjivati ili prezirati. Istina, ovdje se upotrebljava riječ El, koja znači Bog; ali budući da je izvedena iz riječi koja označava snagu, nisam oklijevao, radi potpunijeg izražavanja njezina smisla, tako je prevesti u rubnoj bilješci.
Drugo, naziva sebe ljubomornim jer ne može podnijeti suparnika. Treće, objavljuje da će obraniti svoje veličanstvo i slavu ako ih netko prenese na stvorenja ili izrađene likove. To neće učiniti samo kratkotrajnom kaznom, nego kaznom koja se proteže do trećega i četvrtoga koljena onih koji oponašaju bezbožnost svojih predaka. Jednako tako objavljuje svoje trajno milosrđe i dobrotu prema dalekim potomcima onih koji ga ljube i čuvaju njegov Zakon.
Gospodin nam se vrlo često obraća kao suprug. Zajedništvo kojim nas povezuje sa sobom, kada nas prima u krilo Crkve, nalikuje svetoj bračnoj zajednici jer se temelji na uzajamnoj vjernosti. Kao što on ispunjava sve dužnosti pravoga i vjernoga supruga, tako od nas zahtijeva ljubav i bračnu čistoću, odnosno da svoje duše ne predajemo Sotoni kako bi bile oskvrnute nečistim tjelesnim požudama.
Zato, kada Židove kori zbog njihova otpadništva, prigovara im da su odbacili čistoću i okaljali se preljubom. Kao što je, dakle, suprug to teže povrijeđen kada vidi svoju ženu kako se priklanja suparniku što je on sam čišći i vjerniji, tako Gospodin, koji nas je u istini zaručio sa sobom, objavljuje da gori najžarčom ljubomorom kad god, zanemarujući čistoću svojega svetog braka, sebe oskvrnjujemo odvratnim požudama.
To osobito vrijedi kada se štovanje njegova božanstva, koje je trebalo najbrižnije sačuvati neokrnjenim, prenosi na nekoga drugog ili se izopačuje nekim praznovjerjem. Time ne kršimo samo obećanu vjernost nego i oskvrnjujemo bračnu postelju dopuštajući pristup preljubnicima.
19. U ovoj prijetnji moramo obratiti pozornost na značenje Božje izjave da će kažnjavati grijeh otaca na djeci do trećega i četvrtoga koljena. Čini se protivnim pravednosti Božjega postupanja kažnjavati nedužne zbog tuđe krivnje. I sam Gospodin objavljuje da „sin neće snositi očev grijeh“ (Ez 18,20).
Ipak, više puta susrećemo izjavu da se kazna za grijehe otaca odgađa do budućih naraštaja. Tako Mojsije Gospodina više puta opisuje kao onoga koji „kažnjava grijeh otaca na djeci do trećega i četvrtoga koljena“ (Br 14,18). Slično govori Jeremija: „Iskazuješ milosrđe tisućama i vraćaš grijeh otaca u krilo njihove djece nakon njih“ (Jr 32,18).
Neki, veoma zbunjeni pitanjem kako riješiti ovu poteškoću, smatraju da se to odnosi samo na vremenite kazne. Kažu da ih djeca mogu opravdano snositi zbog grijeha svojih roditelja jer se često izriču za njihovo vlastito dobro. To je doista istinito: Izaija je Ezekiji objavio da će njegova djeca biti lišena kraljevstva i odvedena u ropstvo zbog grijeha koji je on počinio (Iz 39,7); a faraonovo i Abimelekovo kućanstvo trpjeli su zbog nepravde učinjene Abrahamu (Post 12,17; 20,3–18).
Međutim, pokušaj da se pitanje riješi na taj način više je izbjegavanje problema nego istinsko tumačenje. Kazna koja se naviješta ovdje i u sličnim odlomcima prevelika je da bi se ograničila na sadašnji život. Stoga te riječi moramo razumjeti tako da Gospodinovo prokletstvo pravedno pada ne samo na glavu krivoga pojedinca nego i na cijelo njegovo potomstvo.
Kada ono padne, što se drugo može očekivati nego da će otac, lišen Božjega Duha, živjeti krajnje opako; da će sin, kojega je Gospodin također napustio zbog očeve nepravednosti, krenuti istim putem u propast; te da će ga slijediti budući naraštaji, tvoreći potomstvo zločinaca?
20. Najprije razmotrimo je li takva kazna protivna Božjoj pravednosti. Ako je ljudska narav u svojoj cjelini pod osudom, oni kojima Gospodin ne udijeli svoju milost nužno su osuđeni na propast. Ipak, oni propadaju zbog vlastite nepravednosti, a ne zbog nepravedne mržnje s Božje strane. Nema mjesta prigovaranju i pitanju zašto Božja milost ne ostvaruje njihovo spasenje kao što ostvaruje spasenje drugih.
Kada, dakle, Bog kažnjava zle i opake zbog njihovih zločina tako što njihovim obiteljima kroz mnoge naraštaje uskraćuje svoju milost, tko će se usuditi optužiti ga zbog te posve pravedne odmazde?
Ali netko će reći da Gospodin, naprotiv, objavljuje kako sin neće trpjeti zbog očeva grijeha (Ez 18,20). Razmotrite svrhu toga odlomka. Izraelci su, nakon dugoga razdoblja neprekidnih nevolja, počeli izgovarati poslovicu da su njihovi očevi jeli kiselo grožđe, a djeci trnu zubi. Time su htjeli reći da oni, premda sami pravedni i nedužni, plaćaju kaznu za grijehe svojih roditelja, i to više zbog nepomirljivoga Božjeg gnjeva nego zbog njegove pravedno odmjerene strogosti.
Prorok objavljuje da nije tako: kažnjeni su zbog vlastite zloće; nije u skladu s Božjom pravednošću da pravedan sin trpi zbog nepravednosti opakoga oca; i ništa takvo nije se događalo u njihovim patnjama.
Jer ako se kažnjavanje o kojemu sada govorimo ostvaruje tako što Bog djeci opakih uskraćuje svjetlo svoje istine i druge pomoći za spasenje, onda su ona zbog zloće svojih otaca prokleta samo u tom smislu da ih Bog prepušta sljepoći i napušta te ih tako ostavlja da idu stopama svojih roditelja. Nevolje koje trpe u vremenu i propast na koju su naposljetku osuđena stoga su kazne koje Božja pravednost izriče zbog njihove vlastite nepravednosti, a ne zbog tuđih grijeha.
21. S druge strane, postoji obećanje milosrđa tisućama — obećanje koje se često spominje u Svetome pismu i čini sastavni dio svečanoga saveza sklopljenog s Crkvom: bit ću „Bog tebi i tvojemu potomstvu poslije tebe“ (Post 17,7).
Na to se odnose i Salomonove riječi: „Pravednik hodi u svojoj čestitosti: blagoslovljena su njegova djeca poslije njega“ (Izr 20,7). To nije samo posljedica vjerskog odgoja, premda on nipošto nije nevažan, nego i posljedica blagoslova obećanog u savezu: da će Božja naklonost zauvijek prebivati u obiteljima pravednih.
U tome se nalazi velika utjeha za vjernike i snažan razlog za strah kod opakih. Jer ako i nakon smrti samo sjećanje na pravednost i nepravednost toliko utječe na Božje postupanje da njegov blagoslov počiva na potomstvu pravednih, a prokletstvo na potomstvu opakih, koliko više mora počivati na samim tim pojedincima.
Unatoč tome, potomci opakih ponekad se popravljaju, dok se potomci vjernika izopačuju, jer Svemogući ovdje nije postavio nepromjenjivo pravilo koje bi ograničilo njegov slobodan izbor. Za utjehu pravednih i strah grešnika dovoljno je da sama prijetnja nije isprazna ni bez učinka, premda se ne ostvaruje uvijek.
Kao što su vremenite kazne koje pogađaju neke opake dokaz Božjega gnjeva protiv grijeha i budućega suda koji će naposljetku stići sve grešnike, premda mnogi ostaju nekažnjeni do kraja života, tako je i jedan primjer u kojemu Gospodin blagoslivlja sina zbog njegova oca, pohodeći ga milosrđem i dobrotom, dokaz njegove trajne i nepokolebljive naklonosti prema onima koji ga štuju.
S druge strane, kada u nekom pojedinačnom slučaju kažnjava očev grijeh na sinu, time daje naslutiti sud koji sve odbačene čeka zbog njihovih vlastitih nepravednosti. Upravo je sigurnost toga suda glavna pouka ovoga odlomka.
Osim toga, Gospodin usput ističe bogatstvo svojega milosrđa: proteže ga na tisuće, dok svoju odmazdu ograničava na četiri naraštaja.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Druga Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 96-98)