U tumačenju sedme Božje zapovijedi, „Ne učini preljuba“, Jean Calvin ističe da Bog poziva čovjeka na čistoću cijeloga života: djela, misli, želja i odnosa prema bližnjima. Zapovijed stoga obuhvaća više od zabrane bračne nevjere. Ona nas poziva da čuvamo vlastitu čestitost i čestitost drugih, a brak poštujemo kao zajednicu koju je Bog ustanovio i blagoslovio.
Calvin također razmatra odnos braka i celibata, naglašavajući da je sposobnost života u spolnoj uzdržljivosti poseban Božji dar koji nije dan svima. Istodobno podsjeća da i bračni život zahtijeva umjerenost, dostojanstvo i međusobno poštovanje. U nastavku donosimo njegovo tumačenje sedme zapovijedi, u kojem povezuje bračnu vjernost s čistoćom srca i odgovornošću pred Bogom.
Tumačenje sedme Božje zapovijedi
“Ne učini preljuba!” Izlazak 20, 14
41. Smisao je ove zapovijedi da se trebamo čuvati svake nečistoće, budući da Bog ljubi čednost i čistoću. Bit je zapovijedi, dakle, da se ne smijemo oskvrnjivati nikakvom nečistoćom ni razuzdanim zadovoljavanjem požude. Tome odgovara i njezin pozitivan zahtjev: svaki dio svojega ponašanja trebamo uređivati čedno i uzdržljivo.
Izričito je zabranjen preljub, kojemu požuda po svojoj naravi teži, kako bi nas njegova odvratnost — budući da se očituje u grubljem i opipljivijem obliku te ostavlja ljagu čak i na tijelu — navela da se gnušamo svakoga oblika požude. Prema poretku u kojem je čovjek stvoren, nije trebao živjeti sam, nego uživati pomoć njemu prikladne družice. A otkako je potpao pod prokletstvo, potreba za takvim načinom života još se povećala. Zato se Gospodin pobrinuo za naše potrebe ustanovivši brak, koji je, kada se sklapa pod njegovim autoritetom, posvetio i svojim blagoslovom.
Iz toga je jasno da je svaki oblik spolnoga zajedništva izvan braka proklet u njegovim očima te da je bračni odnos ustanovljen kao potrebno sredstvo koje nas čuva od prepuštanja neobuzdanoj požudi. Čuvajmo se, dakle, popuštanja razuzdanosti, jer nam je jasno rečeno da Božje prokletstvo počiva na svakome muškarcu i ženi koji žive u spolnom zajedništvu bez braka.
42. Budući da prirodni nagoni i strasti koje je pad učinio neobuzdanima čine bračnu vezu dvostruko potrebnom, osim za one koje je Bog posebnom milošću izuzeo, neka svatko razmotri vlastito stanje. Priznajem da je djevičanstvo vrlina koju ne treba prezirati. No budući da nekima nije dano, a drugima je darovano samo za određeno vrijeme, oni koje napada spolna neuzdržljivost i koji joj se ne mogu uspješno oduprijeti trebaju pribjeći lijeku braka te tako njegovati čistoću u skladu sa svojim pozivom.
Oni koji nisu sposobni za uzdržljivost, a ne pribjegavaju lijeku koji je dopušten i predviđen za neobuzdanost, ratuju protiv Boga i protive se njegovu poretku. I neka mi nitko ne govori, kao što danas mnogi čine, da uz Božju pomoć može sve! Božja je pomoć prisutna samo uz one koji hode njegovim putovima (Psalam 91,14), odnosno žive u skladu s njegovim pozivom. Od njega se udaljuju svi koji zanemaruju sredstva što ih je Bog osigurao te se uzaludno i preuzetno pokušavaju boriti protiv svojih prirodnih nagona i nadvladati ih.
Da je uzdržljivost poseban Božji dar, koji se ne daje bez razlike cijelomu tijelu Crkve, nego samo nekim njezinim članovima, potvrđuje naš Gospodin (Matej 19,12). Najprije opisuje određene ljude koji su se sami učinili eunusima radi kraljevstva nebeskoga, odnosno kako bi se mogli slobodnije i s manje zapreka posvetiti nebeskim stvarima. No da netko ne bi pomislio kako je takva žrtva u moći svakoga čovjeka, malo prije pokazao je da to ne mogu svi, nego samo oni kojima je to posebno dano odozgor. Zato zaključuje: „Tko može prihvatiti, neka prihvati.“
Pavao isto tvrdi još jasnije kada kaže: „Svatko ima svoj dar od Boga, jedan ovako, drugi onako“ (1 Korinćanima 7,7).
43. Budući da nas izričita izjava podsjeća kako nije u moći svakoga čovjeka živjeti čisto u celibatu, premda bi mu to moglo biti najgorljivije nastojanje i cilj, te da je to posebna milost koju Gospodin daruje samo određenim pojedincima kako bi bili manje opterećeni u njegovoj službi, ne protivimo li se Bogu i naravi koju je on ustanovio ako svoj način života ne prilagodimo mjeri svojih sposobnosti?
Gospodin zabranjuje blud; prema tome, zahtijeva čistoću i čednost. Svatko ih može očuvati samo tako da procijeni vlastite sposobnosti. Neka nitko nepromišljeno ne prezire brak kao nešto što mu je beskorisno ili suvišno. Neka nitko ne žudi za celibatom ako nije sposoban živjeti bez braka. Pritom se ne treba voditi tjelesnim mirom ili udobnošću, nego isključivo željom da, oslobođen te veze, bude spremniji i pripravniji za sve dužnosti pobožnosti.
A budući da je mnogima ovaj blagoslov dan samo za određeno vrijeme, neka se svatko uzdržava od braka samo dok je sposoban podnositi celibat. Ako nema snage obuzdati svoju strast, neka razumije da ga je Gospodin obvezao na brak. Apostol to pokazuje kada nalaže: „Ali zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svojega muža“; i: „Ako se ne mogu uzdržati, neka se žene.“
Najprije daje do znanja da je velik dio ljudi podložan neuzdržljivosti, a zatim svima koji su joj podložni, bez iznimke, nalaže da pribjegnu jedinomu lijeku kojim se može spriječiti nečistoća. Prema tome, neuzdržljivi koji zanemaruju liječenje svoje slabosti tim sredstvom griješe već samim time što ne slušaju apostolovu zapovijed.
I neka se nitko ne zavarava da ga se ne može optužiti za nečistoću samo zato što se suzdržava od vanjskoga čina. Njegov um u međuvremenu može iznutra gorjeti požudom. Jer Pavao čistoću određuje kao čistoću uma povezanu s čistoćom tijela: „Neudana se brine za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom“ (1 Korinćanima 7,34). Zato, kada obrazlaže prethodnu uputu, ne kaže samo da je bolje stupiti u brak nego živjeti u bludu, nego da je bolje stupiti u brak nego izgarati.
44. Nadalje, kada supružnici postanu svjesni da je njihova zajednica blagoslovljena od Gospodina, time ih se podsjeća da se ne smiju prepuštati neumjerenom i neobuzdanom zadovoljavanju svojih želja. Jer premda častan brak prekriva sramotu neuzdržljivosti, iz toga ne slijedi da bi joj odmah trebao postati poticaj.
Stoga neka supružnici imaju na umu da im nije sve dopušteno. Neka muž bude umjeren u svojemu ponašanju prema ženi, a žena prema mužu; neka svatko postupa tako da ne čini ništa što ne priliči dostojanstvu i umjerenosti bračnoga života. Brak sklopljen u Gospodinu treba očitovati mjeru i čednost, a ne prelaziti u krajnju razuzdanost. Takvu je neumjerenost Ambrozije oštro, ali ne i nezasluženo, osudio kada je čovjeka koji u bračnom odnosu ne pokazuje čednost ni doličnost opisao kao onoga koji čini preljub s vlastitom ženom.
Naposljetku, razmotrimo tko je Zakonodavac koji tako osuđuje blud: upravo onaj koji, budući da ima pravo potpuno nas posjedovati, zahtijeva neporočnost tijela, duše i duha. Zato, dok zabranjuje blud, istodobno nam zabranjuje da zavodljivim odijevanjem, nepristojnim kretnjama i nečistim razgovorima postavljamo zamke čestitosti svojega bližnjega.
Bilo je smisla u primjedbi koju je Arhelaj uputio mladiću odjevenom ženstveno i pretjerano raskošno: nije važno u kojem se dijelu očituje njegova razuzdanost. Moramo imati na umu Boga, koji se gnuša svake nečistoće, u kojem god se dijelu duše ili tijela pojavila.
A da u tome ne bude nikakve dvojbe, prisjetimo se da Gospodin ovdje preporučuje čistoću. Ako zahtijeva čistoću, osuđuje sve što joj se protivi. Stoga, ako želiš biti poslušan, neka tvoj um iznutra ne gori zlom požudom, neka tvoje oči ne lutaju požudno za onim što te kvari i neka tvoje tijelo ne bude urešeno radi zavođenja. Neka ni tvoj jezik nečistim govorom ni tvoj tek neumjerenošću ne navode um na odgovarajuće misli. Svi su poroci te vrste poput mrlja koje čistoći oduzimaju njezinu neporočnost.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Sedma Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 108-109)