Tumačenje desete Božje zapovijedi, „Ne poželi“, Jeana Calvina usmjerava pozornost na čovjekovo srce. Bog od nas zahtijeva ne samo da se suzdržavamo od nepravde nego i da naše misli i želje budu prožete ljubavlju prema bližnjemu. Zato ova zapovijed razotkriva i onu požudu koja još nije prerasla u svjesnu odluku ili vanjsko djelo.
U nastavku Calvin zaključuje svoje izlaganje Deset zapovijedi razmatranjem svrhe cijeloga Zakona: ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Posebno naglašava da kršćanska ljubav obuhvaća i neprijatelje te da oproštenje grijeha počiva na Božjemu milosrđu, a ne na tome što bismo neke prijestupe mogli smatrati beznačajnima.
Tumačenje desete Božje zapovijedi
Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! Izlazak 20,17
49. Smisao je ove zapovijedi sljedeći: budući da Gospodin želi da cijela duša bude prožeta ljubavlju, iz svojega uma moramo odagnati svaki osjećaj koji joj je protivan. Njezin je sažetak, dakle, da ne smijemo dopustiti nijednoj misli da se uvuče u naš um i ispuni ga štetnom požudom koja bi našemu bližnjemu nanosila gubitak. Tome odgovara i pozitivan zahtjev: sve što mislimo, razmatramo, želimo ili namjeravamo treba biti povezano s dobrom i korišću našega bližnjega.
No ovdje se, čini se, susrećemo s velikom i zamršenom teškoćom. Ako smo prethodno ispravno rekli da su riječima „preljub“ i „krađa“ zabranjene i požuda te nakana da drugomu naudimo ili ga prevarimo, moglo bi se činiti suvišnim da se poslije posebnom zapovijedi zabranjuje požudna želja za dobrima našega bližnjega. Teškoću ćemo lako ukloniti razlikujemo li nakanu od požude. Nakana o kojoj smo govorili u prethodnim zapovijedima jest promišljen pristanak volje nakon što je strast zavladala umom. Požuda može postojati i bez takva promišljanja i pristanka, kada je um samo potaknut i dražen ispraznim i izopačenim predmetima želje.
Kao što je, dakle, Gospodin prethodno zapovjedio da ljubav upravlja našim željama, nastojanjima i djelima, tako sada zapovijeda da na isti način uređujemo i svoje misli, kako nijedna od njih ne bi bila iskvarena i izopačena te um usmjerila u suprotnome pravcu. Nakon što nam je zabranio da svoj um okrećemo i priklanjamo gnjevu, mržnji, preljubu, krađi i laži, sada nam zabranjuje da u istome smjeru usmjeravamo i svoje misli.
50. Takva se ispravnost ne zahtijeva bez razloga. Jer tko može poreći da je primjereno sve sposobnosti uma ispuniti ljubavlju? Ako um prestane težiti ljubavi, tko može sumnjati da je obolio? Odakle to da u tvoj um ulazi toliko želja koje mogu nauditi tvojemu bratu, ako ne upravo otuda što, zanemarujući njega, misliš samo na sebe? Kada bi tvoj um bio potpuno prožet ljubavlju, u njemu ne bi ostalo mjesta za ulazak takvih misli. Prema tome, koliko je um lišen ljubavi, toliko je nužno pod utjecajem požude.
Netko će prigovoriti da se predodžbe koje slučajno nastanu u umu i odmah nestanu ne mogu s pravom osuditi kao požude koje imaju svoje sjedište u srcu. Odgovaram da je ovdje riječ o onim predodžbama koje, dok se pojavljuju u našim mislima, istodobno utiskuju u um požudnu želju i potiču ga na nju. Jer um nikada ne razmišlja o odabiru nečega a da se srce pritom ne pokrene i ne počne tome težiti.
Bog, dakle, zapovijeda snažnu i žarku ljubav, koju ne smije ometati ni najmanji dio požude. Zahtijeva um tako skladno uređen da ni u najmanjoj mjeri ne bude potaknut na nešto protivno zakonu ljubavi. Da ne bi pomislio kako ovo shvaćanje nema potporu ozbiljnoga autoriteta, mogu spomenuti da mi je na njega prvi pozornost skrenuo Augustin.
No premda je Božja namjera bila zabraniti svaku vrstu izopačene želje, on nam kao primjere iznosi ono što ljudi općenito smatraju najprivlačnijim. Tako, zabranjujući ono u čemu požuda osobito uživa i čemu se rado prepušta, ne ostavlja mjesta nijednoj njezinoj vrsti.
Takva je, dakle, druga ploča Zakona, u kojoj smo dovoljno poučeni o dužnostima koje dugujemo čovjeku radi Boga, na čijoj se naravi temelji cijeli poredak ljubavi. Stoga bi bilo uzaludno naglašavati različite dužnosti koje ova ploča naučava ako se pouka ne bi postavila na pravi temelj — strah pred Bogom i poštovanje prema njemu.
Razboritomu čitatelju ne trebam posebno govoriti da oni koji od zabrane požude čine dvije zapovijedi nepravilno dijele jednu cjelinu na dva dijela. Ponavljanje riječi „Ne poželi“ ne daje osnovu za to. Najprije se navodi „kuća“, a zatim se nabrajaju različiti dijelovi kućanstva, počevši od „žene“. Zato je jasno da sve treba čitati kao povezanu cjelinu, kako to ispravno čine Židovi. Sažetak je cijele zapovijedi, dakle, da sve što pojedinac posjeduje ostane netaknuto i sigurno ne samo od štete ili želje da mu se naudi nego i od najmanjega osjećaja požude koji se može pojaviti u umu.
51. Sada neće biti teško utvrditi opću svrhu cijeloga Zakona: ispunjenje pravednosti, kako bi čovjek svoj život oblikovao prema uzoru Božje čistoće. Bog je, naime, u Zakonu tako ocrtao vlastitu narav da bi svatko tko bi djelima očitovao ono što je zapovjeđeno u određenoj mjeri pokazivao živu sliku Boga.
Zato je Mojsije, želeći u pamćenje Izraelaca usaditi sažetak svega, rekao: „A sada, Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj, nego da se bojiš Gospodina, Boga svojega, da hodiš svim njegovim putovima, da ga ljubiš i da služiš Gospodinu, Bogu svojemu, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Gospodnje zapovijedi i njegove odredbe koje ti danas zapovijedam za tvoje dobro?“ (Ponovljeni zakon 10,12–13). I nije prestajao ponavljati isto kad god bi imao prigodu govoriti o svrsi Zakona.
Nauk Zakona toliko je usmjeren na to da čovjeka svetošću života povezuje s njegovim Bogom i čini da prione uz njega, kako to Mojsije drugdje izražava (Ponovljeni zakon 6,5; 11,13). Ta je svetost života obuhvaćena dvjema već spomenutim zapovijedima: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom, a bližnjega svojega kao samoga sebe.“
Najprije naš um mora biti potpuno ispunjen ljubavlju prema Bogu, a zatim se ta ljubav odmah mora izlijevati prema bližnjemu. To apostol pokazuje kada kaže: „Svrha je zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i neprijetvorne vjere“ (1 Timoteju 1,5). Vidiš da su savjest i neprijetvorna vjera stavljene na prvo mjesto, odnosno istinska pobožnost, te da iz njih proizlazi ljubav.
Pogrešno je, dakle, pretpostavljati da su u Zakonu izloženi samo počeci i osnovna načela pravednosti, kao neka vrsta uvoda u dobra djela, a ne vodstvo prema njihovu potpunom izvršavanju. Za potpunu savršenost ne može se zahtijevati ništa više od onoga što je izraženo u ovim Mojsijevim i Pavlovim riječima. Dokle bi, pitam, htio ići onaj komu nije dovoljna pouka koja čovjeka upućuje na strah Božji, duhovno bogoštovlje, djelatnu poslušnost te, naposljetku, na čistu savjest, neprijetvornu vjeru i ljubav?
To potvrđuje ono tumačenje Zakona koje u njegovim zapovijedima istražuje i pronalazi sve dužnosti pobožnosti i ljubavi. Oni koji u njemu traže samo suhe i oskudne osnove, kao da Božju volju naučava tek napola, nipošto ne razumiju njegovu svrhu, kako svjedoči apostol.
52. Budući da Krist i apostoli, sažimajući Zakon, katkad izostavljaju prvu ploču, mnogi griješe pretpostavljajući da se njihove riječi odnose na obje ploče. U Matejevu evanđelju Krist „pravednost, milosrđe i vjernost“ naziva „najvažnijim u Zakonu“. Smatram jasnim da se pod vjernošću ovdje misli na istinoljubivost prema ljudima. No kako bi te riječi proširili na cijeli Zakon, neki ih shvaćaju kao pobožnost prema Bogu. To je doista nepotrebno. Jer Krist govori o djelima kojima čovjek treba pokazati da je pravedan.
Obratimo li pozornost na to, prestat ćemo se čuditi zašto drugdje, kada ga mladić pita: „Koje dobro trebam činiti da imam život vječni?“, jednostavno odgovara da treba držati zapovijedi: „Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!“ (Matej 19,16.18–19).
Naime, poslušnost prvoj ploči gotovo se u cijelosti sastojala ili u unutarnjem raspoloženju srca ili u obredima. Raspoloženje srca nije bilo vidljivo, a licemjeri su bili revni u izvršavanju obreda. No djela ljubavi bila su takve naravi da su pružala pouzdano svjedočanstvo pravednosti.
Isto se kod proroka pojavljuje toliko često da mora biti poznato svakomu tko ih barem donekle poznaje. Gotovo svaki put kada ljude pozivaju na pokajanje, izostavljaju prvu ploču i naglašavaju vjernost, pravdu, milosrđe i pravičnost. Time ipak ne izostavljaju strah Božji. Samo zahtijevaju ozbiljan dokaz njegove prisutnosti, vidljiv u njegovim znakovima. Dobro je poznato da, kada govore o Zakonu, uglavnom naglašavaju drugu ploču, jer se u njoj najbolje očituje njegovanje pravednosti i čestitosti. Nema potrebe navoditi pojedine odlomke. Svatko lako može sam uvidjeti istinitost ovoga zapažanja.
53. Upitat ćeš: znači li to da je čestit život među ljudima potpuniji sažetak pravednosti od pobožnoga života pred Bogom? Nipošto. No budući da nitko ne njeguje ljubav u svakome pogledu ako se istinski ne boji Boga, takvo je postupanje ujedno dokaz pobožnosti.
Tomu možemo dodati da Gospodin, dobro znajući kako nijedno naše dobro djelo ne može doprijeti do njega, kako izjavljuje psalmist (Psalam 16,2), od nas ne traži usluge za sebe, nego nas vježba u dobrim djelima prema bližnjemu. Zato apostol s razlogom svu savršenost svetih smješta u ljubav (Efežanima 3,19; Kološanima 3,14). Na drugome je mjestu s pravom naziva „ispunjenjem Zakona“, dodajući da je „onaj koji ljubi drugoga ispunio Zakon“ (Rimljanima 13,8). I opet: „Sav je Zakon ispunjen u ovoj jednoj riječi: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ (Galaćanima 5,14).
Upravo to naučava i sam Krist kada kaže: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Matej 7,12). Sigurno je da u Zakonu i Prorocima prvo mjesto zauzimaju vjera i sve što pripada ispravnomu štovanju Boga te da je ljubav prema bližnjemu tome podređena. No naš Gospodin želi reći da je Zakon propisao pravedno i pravično postupanje prema ljudima kao način na koji trebamo posvjedočiti pobožan strah pred Bogom, ako ga doista imamo.
54. Držimo, dakle, da će naš život biti najbolje usklađen s Božjom voljom i zahtjevima njegova Zakona kada u svakome pogledu bude najkorisniji našoj braći. Ali u cijelome Zakonu nema ni jednoga slova koje bi određivalo što čovjek treba činiti ili izbjegavati radi koristi svoje tjelesne naravi.
Budući da su ljudi po naravi skloni pretjeranoj ljubavi prema sebi, koju uvijek zadržavaju koliko god daleko odlutali od istine, nije ni bilo potrebe za zakonom koji bi raspirivao ljubav što već postoji u prekomjernoj mjeri. Zato je posve jasno da se izvršavanje zapovijedi ne sastoji u ljubavi prema sebi, nego u ljubavi prema Bogu i bližnjemu; da najbolji i najsvetiji život vodi onaj koji što manje misli na sebe i živi za sebe; te da nitko ne živi gore i nepravednije od onoga koji misli i živi samo za sebe, tražeći i razmatrajući jedino vlastitu korist.
Štoviše, kako bi bolje izrazio koliko snažno trebamo biti usmjereni prema ljubavi prema bližnjemu, Gospodin je ljubav prema sebi učinio svojevrsnim mjerilom, budući da u našoj naravi nema snažnijega ni silovitijega osjećaja. Snagu toga izraza treba pažljivo odvagnuti. Jer on ne daje, kako su neki sofisti nerazumno zamišljali, prvo mjesto ljubavi prema sebi, a drugo ljubavi prema bližnjemu. Naprotiv, ljubav koju po naravi osjećamo prema sebi prenosi na druge. Zato apostol izjavljuje da ljubav „ne traži svoje“ (1 Korinćanima 13,5).
Nimalo ne vrijedi ni prigovor da ono što se mjeri uvijek mora biti niže od mjerila. Gospodin nije ljubav prema sebi postavio kao pravilo u smislu da joj ljubav prema drugima bude podređena. Naprotiv, budući da se zbog prirođene pokvarenosti ljubav obično zadržava na nama samima, on pokazuje da se treba širiti u drugome smjeru: trebamo biti spremni činiti dobro svojemu bližnjemu s jednakom spremnošću, žarom i brigom kao samima sebi.
55. Budući da je naš Spasitelj u prispodobi o Samarijancu pokazao da pojam bližnjega obuhvaća i najudaljenijega stranca (Luka 10,36), nema razloga da zapovijed ljubavi ograničavamo na ljude s kojima smo povezani. Ne poričem da, što je odnos bliži, naša dobročinstva trebaju biti češća. Jer ljudski život zahtijeva više uzajamnih dužnosti među onima koji su tješnje povezani srodstvom, prijateljstvom ili susjedstvom. Time se Boga nimalo ne vrijeđa, jer nas njegova providnost na neki način i potiče na takvo postupanje.
No tvrdim da cijeli ljudski rod, bez iznimke, treba obuhvatiti istim osjećajem ljubavi. Ovdje nema razlike između Grka i barbara, dostojnoga i nedostojnoga, prijatelja i neprijatelja, jer sve trebamo promatrati ne same po sebi, nego u Bogu. Odvratimo li se od takva pogleda, nije čudno što se zaplećemo u zablude.
Stoga, ako želimo slijediti pravi put ljubavi, naš prvi korak mora biti usmjeriti pogled ne na čovjeka, čiji bi izgled ili ponašanje češće mogli pobuditi mržnju nego ljubav, nego na Boga, koji zahtijeva da se ljubav koju imamo prema njemu proširi na cijelo čovječanstvo. Zato naše temeljno načelo uvijek mora biti: kakav god čovjek bio, ipak ga treba ljubiti, jer ljubimo Boga.
56. Prema tome, ništa nije moglo biti pogubnije od neznanja ili pokvarenosti skolastičkih teologa koji su zapovijedi o osveti i ljubavi prema neprijateljima — zapovijedi nekoć dane svim Židovima, a zatim općenito svim kršćanima — pretvorili u savjete koje je slobodno poslušati ili ne poslušati. Obvezno izvršavanje tih zapovijedi ograničili su na redovnike, koje su smatrali pravednijima od običnih kršćana već samim time što su se dragovoljno obvezali slijediti savjete.
Kao razlog zbog kojega ih ne prihvaćaju kao zakone navode to da se čine preteškima i previše opterećujućima, osobito za kršćane koji su pod zakonom milosti. Zar se doista usuđuju preoblikovati vječni Božji zakon o ljubavi prema bližnjemu? Postoji li ijedna stranica Zakona na kojoj nalazimo takvu razliku? Ne susrećemo li, naprotiv, na svakoj stranici zapovijedi koje najodlučnije zahtijevaju da ljubimo svoje neprijatelje?
Što znači zapovijed da nahranimo svojega neprijatelja ako je gladan; da mu vratimo vola ili magarca ako ih zateknemo kako lutaju; ili da pomognemo životinji ako je vidimo kako leži pod svojim teretom? (Mudre izreke 25,21; Izlazak 23,4–5). Zar ćemo radi čovjeka pokazivati dobrotu prema stoci, a prema njemu samome nećemo imati dobrohotnosti?
Što onda? Nije li Gospodnja riječ vječno istinita: „Moja je osveta, ja ću uzvratiti“ (Ponovljeni zakon 32,35)? Drugdje je to još izričitije rečeno: „Ne osvećuj se i ne gaji srdžbe prema sinovima svojega naroda“ (Levitski zakonik 19,18). Neka ili izbrišu te odlomke iz Zakona ili priznaju Gospodina kao Zakonodavca, umjesto da ga lažno prikazuju tek kao savjetnika.
57. A što, pitam, znači sljedeći odlomak, koji su se usudili obeščastiti ovim besmislenim tumačenjem? „Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i progone, da budete sinovi svojega Oca koji je na nebesima“ (Matej 5,44–45).
Tko se ovdje neće složiti sa Zlatoustovim obrazloženjem da sama narav navedenoga razloga jasno pokazuje kako to nisu savjeti, nego zapovijedi? Jer što nam ostaje ako smo isključeni iz broja Božje djece? Prema skolastičkim teolozima, samo će redovnici biti djeca našega Oca na nebesima; samo će se redovnici usuditi zazivati Boga kao svojega Oca.
A kako će u međuvremenu biti s Crkvom? Prema istome pravilu, ona će biti svedena na pogane i carinike. Jer naš Spasitelj kaže: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakva vam je plaća? Ne čine li to isto i carinici?“ Doista će nam biti dobro ako nam ostane samo ime kršćana, dok smo lišeni baštine kraljevstva nebeskoga!
Ni Augustinov argument nije manje snažan: „Kada Gospodin zabranjuje preljub, zabranjuje ga jednako sa ženom neprijatelja kao i sa ženom prijatelja; kada zabranjuje krađu, ne dopušta nikakvu krađu, bilo od prijatelja bilo od neprijatelja“ (O kršćanskom nauku).
Te dvije zapovijedi, „Ne ukradi“ i „Ne čini preljuba“, Pavao podvodi pod pravilo ljubavi. Štoviše, kaže da su sažete u ovoj riječi: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ (Rimljanima 13,9). Prema tome, ili je Pavao pogrešan tumač Zakona ili nužno moramo zaključiti da smo ovom zapovijedi obvezani ljubiti svoje neprijatelje jednako kao i svoje prijatelje.
Oni, dakle, koji tako samovoljno odbacuju jaram zajednički Božjoj djeci pokazuju da su uistinu djeca Sotone. Može se dvojiti jesu li iznoseći taj nauk pokazali veću nerazumnost ili drskost. Nema staroga pisca koji ne smatra sigurnim da su to prave zapovijedi. U to se nije sumnjalo ni u Grgurovo doba, kako je jasno iz njegove odlučne tvrdnje: on smatra neospornim da su to zapovijedi.
A kako samo nerazumno obrazlažu! Kažu da bi taj teret kršćanima bio pretežak za nošenje! Kao da se može zamisliti išta teže od toga da Gospodina ljubimo svim srcem, svom dušom i svom snagom. U usporedbi s tom zapovijedi, svaka druga može izgledati laka, bilo da je riječ o ljubavi prema neprijatelju bilo o uklanjanju svake želje za osvetom iz našega uma.
Našoj je slabosti doista sve teško i naporno, čak i najmanji zahtjev Zakona. U Gospodinu imamo snagu. Na njemu je da daruje ono što zapovijeda i da zapovijeda što hoće.
To što su kršćani pod zakonom milosti ne znači da smiju neobuzdano lutati bez zakona, nego da su ucijepljeni u Krista, čijom su milošću oslobođeni prokletstva Zakona i čijim im je Duhom Zakon upisan u srca. Pavao je tu milost nazvao zakonom, premda ne u pravome smislu te riječi, aludirajući na Božji zakon s kojim ju je uspoređivao. Skolastički teolozi hvataju se za riječ „zakon“ i od nje čine temelj svojih ispraznih nagađanja.
58. Isto treba reći o tome kako izraz „laki grijeh“ primjenjuju i na skrivenu bezbožnost koja krši prvu ploču i na izravno kršenje posljednje zapovijedi druge ploče. Laki grijeh određuju kao želju koju ne prati promišljen pristanak i koja se ne zadržava dugo u srcu. No ja tvrdim da ona u srce ne može ni ući bez nedostatka onoga što Zakon zahtijeva.
Zabranjeno nam je imati druge bogove. Kada se um pod utjecajem nepovjerenja okreće drugamo ili ga obuzme iznenadna želja da svoju sreću potraži negdje drugdje, odakle dolaze ti pokreti, koliko god prolazni bili, ako ne upravo otuda što u duši postoji neki prazan kutak koji može primiti takve napasti?
Da ne duljim raspravu, zapovjeđeno nam je ljubiti Boga svim srcem, svim umom i svom dušom. Prema tome, ako sve sposobnosti duše nisu usmjerene na ljubav prema Bogu, odstupa se od poslušnosti Zakonu. Jer ti unutarnji neprijatelji, koji ustaju protiv Božje vlasti i protive se njegovim odredbama, pokazuju da njegovo prijestolje nije čvrsto uspostavljeno u našoj savjesti.
Pokazali smo da posljednja zapovijed dopire tako daleko. Je li se u našemu umu pojavila neka nedopuštena želja? Tada smo krivi za požudu i dokazano je da smo prekršitelji Zakona. Jer Zakon nam ne zabranjuje samo razmišljati o šteti bližnjega i planirati je nego i biti potaknuti i raspaljeni požudom. A svako kršenje Zakona stavlja nas pod prokletstvo, pa ni najmanje požudne želje ne mogu biti izuzete od smrtne osude.
„Pri vaganju svojih grijeha“, kaže Augustin, „nemojmo se služiti lažnom vagom, važući prema vlastitome nahođenju što hoćemo i kako hoćemo, nazivajući ovo teškim, a ono lakim. Služimo se, naprotiv, božanskom vagom Svetoga pisma, uzetom iz Gospodnje riznice, i njome važimo svaki prijestup; zapravo, nemojmo ih toliko vagati koliko prepoznati ono što je Gospodin već odvagnuo“ (O krštenju protiv donatista, knjiga 2, poglavlje 6).
A što kaže Sveto pismo? Kada Pavao kaže da je „plaća grijeha smrt“ (Rimljanima 6,23), jasno pokazuje da nije poznavao tu pogubnu razliku. Budući da smo ionako odviše skloni licemjerju, nije nam bio potreban još i taj mamac za umirivanje naše uspavane savjesti.
59. Želio bih da razmotre što je naš Spasitelj mislio kada je rekao: „Tko god ukine jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom“ (Matej 5,19). Nisu li i oni među takvima kada se usuđuju umanjivati kršenje Zakona, kao da ono ne zaslužuje smrt?
Ispravno bi bilo razmotriti ne samo što je zapovjeđeno nego i tko zapovijeda, jer i najmanje kršenje njegova Zakona umanjuje njegov autoritet. Zar smatraju neznatnim na bilo koji način vrijeđati Božje veličanstvo?
Nadalje, budući da je Bog u Zakonu objavio svoju volju, sve što je Zakonu protivno njemu je mrsko. Hoće li zamišljati da je Božji gnjev toliko lišen snage da nakon njega neće uslijediti smrtna kazna? Jasno je izjavio — kada bi samo htjeli poslušati njegov glas umjesto da njegovu jasnu istinu zamračuju svojim ispraznim dosjetkama — „Duša koja griješi, ona će umrijeti“ (Ezekiel 18,20). I opet, u upravo navedenom odlomku: „Plaća grijeha jest smrt.“
Ono što ti ljudi priznaju kao grijeh, jer to ne mogu poreći, ipak proglašavaju nesmrtnim. Nakon što su se već predugo prepuštali toj ludosti, neka se nauče kajati. Ako pak ustraju u svojoj zaslijepljenosti, ostavimo ih po strani, a Božja djeca neka pamte da je svaki grijeh smrtonosan jer je pobuna protiv Božje volje i nužno izaziva njegov gnjev; i jer je kršenje Zakona, a nad svakim je njegovim kršenjem, bez iznimke, izrečena Božja osuda.
Prijestupi svetih doista su oprostivi, ali ne po svojoj vlastitoj naravi, nego zato što po Božjemu milosrđu dobivaju oproštenje.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Deseta Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 113)
