Ljubav prema Bogu i bližnjemu srž je kršćanskoga života. U ovom razmišljanju o Matejevu evanđelju 22,34–46 anglikanski biskup J. C. Ryle pokazuje da istinska ljubav izvire iz vjere u Krista i srca obnovljenoga Duhom Svetim. Pritom nas suočava s osobnim pitanjem: „Što mislimo o Kristu?“
Razmišljanje o Matejevu evanđelju 22,34–46
Na početku ovoga odlomka nalazimo našega Gospodina kako odgovara na pitanje nekoga zakonoznanca koji ga je upitao koja je „najveća zapovijed u Zakonu“. Pitanje nije bilo postavljeno u prijateljskom duhu, ali ipak imamo razloga biti zahvalni što je uopće postavljeno. Potaknulo je našega Gospodina na odgovor pun dragocjene pouke. Tako vidimo kako i iz zla može proizići dobro.
Zapazimo kako izvrstan sažetak naših dužnosti prema Bogu i bližnjemu sadrže ovi redci. Isus kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“ Zatim govori: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“, te dodaje: „O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“
Kako su jednostavna ta dva pravila, a ipak kako sveobuhvatna! Kako se brzo mogu izgovoriti, a koliko toga sadrže! Kako nas ponizuju i razotkrivaju našu krivnju! Kako jasno pokazuju našu svakodnevnu potrebu za milosrđem i dragocjenom krvlju pomirenja! Koliko bi svijet bio sretniji kada bi ta pravila bila poznatija i kada bi se više provodila u život!
Ljubav je velika tajna istinske poslušnosti Bogu. Kada prema njemu osjećamo ono što djeca osjećaju prema dragomu ocu, radovat ćemo se izvršavanju njegove volje. Njegove nam zapovijedi neće biti teške niti ćemo za njega raditi poput robova u strahu od biča. Uživat ćemo nastojeći držati njegove zakone i žalostiti se kada ih prekršimo. Nitko ne radi tako dobro kao oni koji rade iz ljubavi. Strah od kazne ili želja za nagradom mnogo su slabiji poticaji. Božju volju najbolje izvršavaju oni koji je izvršavaju od srca. Želimo li ispravno odgajati djecu? Učimo ih ljubiti Boga.
Ljubav je velika tajna ispravnoga ponašanja prema drugim ljudima. Onaj tko ljubi svojega bližnjega odbacit će svaku pomisao da mu namjerno naudi, bilo njegovoj osobi, imovini ili ugledu. Ali neće se zaustaviti na tome. Željet će mu na svaki način činiti dobro. Nastojat će pridonijeti njegovu blagostanju i sreći u svakom pogledu. Trudit će se ublažiti njegove žalosti i umnožiti njegove radosti.
Kada nas netko ljubi, imamo povjerenja u njega. Znamo da nam nikada neće namjerno nauditi i da će nam u svakoj nevolji biti prijatelj. Želimo li djecu naučiti ispravnom ponašanju prema drugima? Učimo ih da „svakoga ljube kao sebe same i da drugima čine ono što žele da drugi čine njima“.
Ali kako ćemo zadobiti tu ljubav prema Bogu? Ona nije osjećaj koji nam je prirođen. „Rođeni smo u grijehu“ i kao grešnici bojimo se Boga. Kako ga onda možemo ljubiti? Nikada ga ne možemo istinski ljubiti dok se po Kristu ne pomirimo s njim. Kada spoznamo da su nam grijesi oprošteni i da smo pomireni sa svojim svetim Stvoriteljem, tada ćemo ga, i tek tada, ljubiti i imati Duha posinstva. Vjera u Krista pravi je izvor ljubavi prema Bogu. Najviše ljube oni koji najdublje osjećaju koliko im je oprošteno. „Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi“ (1 Iv 4,19).
A kako ćemo zadobiti tu ljubav prema bližnjemu? Ni ona nam nije prirođena. Rađamo se sebični, mrski i ispunjeni mržnjom jedni prema drugima (Tit 3,3). Nikada nećemo ispravno ljubiti druge ljude dok Duh Sveti ne promijeni naša srca. Moramo se nanovo roditi. Moramo svući staroga čovjeka, obući novoga i usvojiti misli i stavove koji su bili u Kristu Isusu. Tada će, i tek tada, naša hladna srca upoznati istinsku ljubav prema svima, ljubav nalik Božjoj. „Plod je Duha ljubav“ (Gal 5,22).
Neka se te istine duboko usade u naša srca. U ovo se vrijeme mnogo neodređeno govori o „ljubavi“ i „dobrotvornosti“. Ljudi tvrde da im se dive i žele da ih bude više, a ipak mrze načela koja ih jedina mogu proizvesti.
Ostanimo čvrsto na starim putovima. Ne možemo imati plodove i cvjetove bez korijenja. Ne možemo imati ljubav prema Bogu i čovjeku bez vjere u Krista i bez novoga rođenja. Put širenja istinske ljubavi u svijetu jest naviještati Kristovo djelo pomirenja i djelovanje Duha Svetoga.
Završni dio ovoga odlomka sadrži pitanje koje je naš Gospodin postavio farizejima. Nakon što je savršenom mudrošću odgovorio na pitanja svojih protivnika, naposljetku ih pita: „Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?“ Oni odmah odgovaraju: „Davidov.“
Tada ih pita kako to da ga David u Psalmima naziva „Gospodinom“ (Ps 110,1): „Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?“ Njegovi su neprijatelji odmah zašutjeli: „Nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi.“
Pismoznanci i farizeji nedvojbeno su poznavali psalam koji je naveo, ali nisu mogli objasniti kako se odnosi na Mesiju. To se moglo objasniti jedino priznavanjem Mesijina postojanja prije njegova zemaljskog rođenja i njegova božanstva. Farizeji to nisu htjeli priznati. Njihova jedina predodžba o Mesiji bila je da će on biti čovjek poput njih samih.
Tako su istodobno bili razotkriveni njihovo nepoznavanje Pisma, za koje su se pretvarali da ga poznaju bolje od drugih, i njihovo prizemno, tjelesno shvaćanje Kristove prave naravi. S pravom Matej, po Duhu Svetomu, kaže: „I od toga dana nitko se više ne usudi upitati ga.“
Nemojmo napustiti ove retke a da na sebe ne primijenimo ozbiljno pitanje našega Gospodina: „Što mislite o Kristu?“
Što mislimo o njegovoj osobi i njegovim službama? Što mislimo o njegovu životu i njegovoj smrti za nas na križu? Što mislimo o njegovu uskrsnuću, uzašašću i zagovoru zdesna Bogu? Jesmo li okusili njegovu dobrotu? Jesmo li ga prihvatili vjerom? Jesmo li osobno iskusili koliko je dragocjen našim dušama? Možemo li iskreno reći: „On je moj Otkupitelj i moj Spasitelj, moj Pastir i moj Prijatelj“?
To su ozbiljna pitanja. Ne dajmo si mira dok na njih ne budemo mogli zadovoljavajuće odgovoriti! Neće nam koristiti čitanje o Kristu ako s njim nismo sjedinjeni živom vjerom. Zato još jednom ispitajmo svoju vjeru ovim pitanjem: „Što mislimo o Kristu?“
Autor: J. C. Ryle
