Opravdanje vjerom moguće je jedino zbog žrtve Kristove. Vjerom u Kristovo djelo kršćanin se opravdava pred Bogom.
Prvi dio pročitajte ovdje
Drugi dio pročitajte ovdje
ŽIVOT, SMRT I USKRSNUĆE ISUSA KRISTA
Ispunjenje Zakona
Od pada muškarca i žene u grijeh, čitava povijest iščekivala je ispunjenje obećanja o otkupljenju. U prvome stoljeću došlo je vrijeme da Bog ispuni to obećanje. Evanđelja nam opisuju Kristovu službu, ali ta služba je bila utemeljena na Starom zavjetu. Naznake toga vidimo u Evanđelju po Mateju u kojemu ga genealogijom Matej povezuje s Abrahamom, a Luka s Adamom (Mt 1,1; Lk 3,23-38). Te su veze, prikazane genealogijom, iznimno bitne jer na fizički, organski način povezuju Isusa s obećanjima iz Postanka 3,15 i 15,18 – sjeme ženino i sjeme Abrahamovo. Isus je po tome jedinstven jer ga autori evanđelja prepoznaju kao ispunjenje proročanstva o otkupljenju. Isusova genealogija, međutim, nije jedino što ga je činilo jedinstvenim.
U Lukinu evanđelju Luka, liječnik/teolog, Isusovu genealogiju smješta između izvješća o Njegovu krštenju i boravka u divljini. Događaji koji se u tom trenutku odvijaju u Kristovu životu podsjećaju na povijest Izraela. Izraelski narod bio je čudesno oslobođen iz egipatskog ropstva, prošavši kroz Crveno more i došavši u pustinju, odakle je krenuo prema Obećanoj zemlji. Povezanost povijesti Izraela i Isusova krštenja postaje jasnijom kada se sjetimo da je Bog smatrao Izrael svojim «prvorođencem» (Izl 4,22), da je Pavao njihov prolazak kroz Crveno more nazvao krštenjem (I Kor 10,1-2), da ih je kroz pustinju oblak vodio danju , a stup od vatre noću, što je Izaija prepoznao kao Duha Svetoga (Iz 63,10-13; Hag 2,5). Vidimo Isusa koji kao istinski Sin Božji izlazi iz vode krštenja, na Njega silazi Duh Sveti i vodi ga u pustinju, baš kao nekoć Izrael. Naravno, velika je razlika između Isusa i Izraela. Izraelski narod Staroga zavjeta bio je buntovnički, zajedljiv, nevjeran te iznad svega neposlušan. Isus je, za razliku od Adama, Noe i Izraela, bio poslušan, vjeran i podložan Sin. On je bio ljubljeni Sin kojime je Bog bio zadovoljan (Lk 3,22). Kristova se pravednost očituje u kušnji u pustinji. Izraelci su lutali pustinjom 40 godina radi svoje neposlušnosti. Isus je lutao pustinjom 40 dana , ali kada je došlo vrijeme kušnje, bio je poslušan.
U dobro poznatom odlomku iz Poslanice Filipljanima 2,5-11 apostol Pavao uzdiže Kristovu poslušnost. Međutim, ono što je manje poznato jest da to čini tako da diskretno uspoređuje Isusa s Adamom. Pavao piše da iako je Isus «trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom», time nas vraća na Adama koji se htio dokopati jednakosti s Bogom kada je jeo zabranjeni plod (Fil 2,6). Pavao nam govori kako je Isus, umjesto da se držao jednakosti s Bogom, «sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu» (Fil 2,7-8). Pavao naglašava Kristovu poslušnost i daje naslutiti usporedbu između Mesije i Adama, no u druga dva odlomka Pavao povlači jasnu razliku između Isusa i Adama.
U Poslanici Rimljanima 5 Pavao uspoređuje Adamova i Isusova djela. Počinje objašnjenjem što se dogodilo Adamovim padom u grijeh: «… po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…» (Rim 5,12). Nadalje, objašnjava rezultat Adamova grijeha i Kristove poslušnosti do smrti: «Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu» (Rim 5,16). Važno je primijetiti da je Adamov grijeh donio osudu na sve ljude, a kao suprotnost tomu Kristova poslušnost donosi opravdanje:
«Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici» (Rim 5,17-1).
Na drugome mjestu, u Poslanici Korinćanima, Pavao ističe suprotnosti koje povezuju Krista i Adama: «Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni» (I Kor 15,22). Krist je bio pravedan i poslušan Bogu, ono što je Bog zahtijevao od čovjeka, i stoga je Kristov život potreban za naše opravdanje. Ovo je dobra prilika da se opet prisjetimo riječi Horatiusa Bonara: «Tvoja djela, ne moja, o Kriste, srcu ovom’ milo poje, govore mi, gotovo je: i strahove tjeraju moje.»
Plaćanje kazne Zakona
Krist je svome Nebeskom Ocu bio savršeno poslušan, što nitko drugi nije bio u stanju, kako prije tako i nakon pada u grijeh. Međutim, moramo shvatiti da kazna za neposlušnost Božjoj zapovijedi u vrtu još uvijek visi iznad glave svakoga čovjeka. Prisjetimo se što je Pavao napisao o grijehu prvoga čovjeka: «… po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… » (Rim 5,12). Svim ljudima je uračunat, tj. imputiran, Adamov grijeh, a to sa sobom nosi krivnju i zagađenost grijehom. To znači da smo odgovorni kako za Adamov grijeh tako i za svoj osobni grijeh.
Upravo je taj dug Isus došao platiti, ukloniti prokletstvo Zakona koje je visjelo nad glavama onih koji su prekršili Božji Zakon – bilo da je to Adam u Edenu, ili Noa nakon potopa, ili Izraelci u sinajskoj pustinju i kasnije u obećanoj zemlji. U vezi s tim Pavao je vrlo jasan: «Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja» (Rim 3,23). Također je važno zapamtiti da je Bog bio taj koji je prošao između životinjskih polovica i obvezao se na sebe uzeti prokletstvo Saveza.
U Poslanici Galaćanima Pavao objašnjava važnost Kristova križa u odnosu prema našem opravdanju: «Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri» (Gal 3,13-14). Ovdje Pavao povezuje prokletstvo Saveza onoga koji visi na drvetu (Ponovljeni zakon 21,23) s Kristovim raspećem. Isus je bio taj koji je na sebi ponio Božje prokletstvo; Isus je bio taj koji je otrpio Božji gnjev umjesto nas kako bismo mi mogli živjeti.
On je otrpio uvrede i odbacivanje Svojega naroda, bio je lažno optužen za grijeh i bogohuljenje i živio isposničkim životom. Sve je ovo Isus otrpio zbog Adamova grijeha, ali sve ovo je otrpio, a naročito na križu, okrutnoj napravi za mučenje i pogubljenje, kako bi svi oni koji pogledaju na Krista s vjerom izbjegli kaznu Božjega gnjeva. Krist je na križu ispio kalež Božjega gnjeva umjesto svoje nevjeste, Crkve (Mk 14,36; usporedi: Otkrivenje 16,19). Jasno je, stoga,da je Kristovo raspeće potrebno za naše opravdanje. Upravo zato Bonar piše: «Tvoje patnje ,a ne moje, Kriste, na tom sramotnom drvetu platile su punu cijenu i kupile mire za mene.»
Uskrsnuo radi našega opravdanja – opravdanje vjerom
Život i smrt Isusa Krista temelj su nauka o opravdanju, ali mnogi često ne shvaćaju kako je i uskrsnuće od jednake važnosti i isto tako nužno. Uskrsnuće je potrebno iz nekoliko razloga. Prvo, da je smrt uspjela zadržati Isusa u svojim okovima, to bi značilo da je Isus bio grješan. Pavao nam to objašnjava u Poslanici Rimljanima 6,23: «Jer plaća je grijeha, smrt.» Stoga, da je Isus ostao u grobu, to bi značilo da je njegovo raspeće bilo pravedno. Drugo, da Krist nije uskrsnuo od mrtvih, to bi značilo da sila grijeha i smrti nije pobijeđena i slomljena. Treće, da Isus nije uskrsnuo, to bi također značilo da Bog nije prihvatio Njegovu žrtvu koju je ponudio umjesto Svojega naroda. Pavao to objašnjava u I Kor 15,17: «A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.» Upravo zbog svih ovih razloga Pavao tijesno povezuje nauk o opravdanju s Kristovim uskrsnućem.
U Poslanici Rimljanima 4,25 Pavao piše kako je Isus «predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja». Svojim raspećem Isus plaća kaznu za kršenje zakona, ali uskrsnućem Otac objavljuje svijetu kako je Njegov Sin pravedan i nije počinio nikakvo zlodjelo. Isus lomi okove grijeha i smrti, a Otac objavljuje svijetu da je savršena žrtva Njegova Sina prihvaćena.
Upravo u Kristovu uskrsnuću vidimo razliku između Adama i Isusa. U Adamu su grijeh, osuda i vječna smrt, a u Isusu su poslušnost, opravdanje i vječni život (usporedi: Dan 12,2). Štoviše, kroz Isusovo uskrsnuće Bog daje život izlijevajući Duha Svetoga na Svoj narod, Crkvu. U vezi s tim pitanjem Pavao piše: «Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni» (I Kor 15:45*). Ovdje Pavao citira Postanak 2,7 koji opisuje stvaranje prvoga čovjeka, Adama, i nasuprot tomu stavlja djelo posljednjeg Adama, Isusa, i pokazuje kako On svojim uskrsnućem donosi obnoviteljsku silu Duha Svetoga. Pavao, nadalje, objašnjava učinke Kristova uskrsnuća: «Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga» (I Kor 15,47-49).
Upravo je zbog toga Kristovo uskrsnuće potrebno radi našega opravdanja. Tijekom kasnoga 19. i ranog 20. stoljeća poznati teolog Geerhardus Vos, ugledni profesor teologije na Princetonu, kolega velikih reformatora kao što je B. B. Warfield i profesor velikanima kao što je J. Gersham Machen, piše:
«U uskrsnuću nalazimo najveću sigurnost u oproštenje i mir. Kada je Krist na uskršnje jutro ustao iz groba, za sobom je, u dubinama groba, ostavio sve naše grijehe, gdje ostaju duboko zakopani daleko od Božjih očiju i nikada, niti na Sudnji dan, neće moći ustati i svjedočiti protiv nas.» (Geerhardus Vos. Grace and Glory: Sermons Preached in the Chapel of Princeton Theological Seminary, Edinburgh: Banner of Truth Trust, 1994., 161-162. )
Sažetak Kristova djela
Sada znamo kako je svaki aspekt Kristova djela – Njegov život, smrt i uskrsnuće – važan za naše opravdanje. Svojim je životom Krist iskazao Bogu takvu poslušnost kakvu nitko do tada nije uspio, bilo prije pada u grijeh u Edenu bilo nakon. Tu je poslušnost On iskazivao tijekom čitava svog života, što je kulminiralo razapinjanjem. U smrti je Krist pretrpio kaznu za kršenje Zakona i na sebi ponio Božji gnjev umjesto Svojega naroda. U uskrsnuću Otac objavljuje da je Njegov Sin pravedan i da su grijeh i smrt pobijeđeni te da je Sinova savršena žrtva prihvaćena. Iz ovoga vidimo kako je Kristovo djelo temelj našega opravdanja. U Božjim očima nije nas opravdala naša poslušnost niti su nas opravdala dobra djela. Opravdanje dolazi samo po Kristovim djelima (solus Christus) koje primamo samo po vjeri (sola fide) i samo po milosti Božjoj (sola gratia). Isus je taj koji ispunjava prekršeni Savez djela. Isus ispunjava Postanak 1,28, i to čini kroz evanđelje (usporedi: Post 12,3 i Mt 28,18-19). I, konačno, vidimo Isusa kao posljednjeg Adama, okruženog svojim potomstvom koje je na Njegovu sliku, odjeveno u halje pravednosti i prebiva u Božjoj prisutnosti (Otk 21-22). Krist zemlju ispunjava slikom Božjom kroz svoja djela, ne naša.
Nastavak čitajte ovdje
Autor: J.V. Fesko
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link
Lajkajte i pratite nas na facebooku
