Pregled pravovjernog kršćanskog nauka o Bogu kao Trojstvu, prema Augsburškom vjeroispovijedanju, utemeljenom na Nicejskom saboru. Odbacivanje arijanstva, manihejstva, islamizma i drugih hereza kroz povijesni i teološki kontekst.
Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu. Više vidi ovdje.
Članak 1 – O BOGU
Sukladno Nicejskom koncilu, naše crkve jednoglasno naučavaju da postoji jedno jedino božansko biće koje mi nazivamo vječnim Bogom i koje jest istiniti Bog, ali ipak u ovom jednom božanskom biću jesu tri osobe, svako iste moći i jednake vječnosti: Bog Otac, Bog Sin i Bog Dug Sveti. Sva tri su jedno božansko biće: vječno, bestjelesno, nedjeljivo, neograničeno, neizmjerne sile, mudrosti i dobrote; Jedan Stvoritelj i obdržavatelj svega vidljivog i nevidljivog. Pod pojmom “osoba” ne podrazumijevamo neki dio ili neku odliku u drugome nego nešto što je samo po sebi samostalno, onako kako su crkveni oci koristili ovaj pojam.
Stoga odbacujemo sve hereze koje su u suprotnosti s ovim člankom , kao što je manihejska koja je prihvatila dva počela, jedan dobar a drugi zao, kao i valentijance, arijance, eunomijance, muhamedance te druge slične njima.
Također odbacujemo pristalice Samosate, stare i nove koji priznaju samo jednu osobu Božju , a za druge dvije, naime za Riječ i za Duha Svetoga zastupaju izmišljeno gledište po kojem to nisu osobe koje podliježu razlikovanju nego “Riječ” znači samo izgovorenu riječ odnosno glas, a Duh Sveti je jedan stvoreni podsticaj u stvorenju.
Komentar
Augsburška konfesija u svom prvom članku jasno i nedvosmisleno ispovijeda vjeru u jednoga Boga u trima osobama – Oca, Sina i Duha Svetoga – kako ju je Crkva kroz stoljeća sačuvala u Nicejskom i Atanazijevom vjerovanju. Ova trojstvena vjera nije filozofska spekulacija, nego srž kršćanske objave.
U Trojstvu ne nalazimo tri odvojena bića, niti tri božanstva, već tri osobe istog božanskog bića. Otac, Sin i Duh Sveti ne žive na račun jedan drugoga, već savršeno postoje u međusobnom zajedništvu, jedinstvu i vječnoj ljubavi. Takvo razumijevanje isključuje svako umanjivanje, podređivanje ili razdvajanje u Bogu.
Nažalost, hereze koje poriču ovu trojstvenu vjeru i danas se pojavljuju unutar šireg vidljivog kršćanstva. To je duboko zabrinjavajuće. Ako Crkva izgubi trojstvenu vjeru, gubi i evanđelje, jer evanđelje počiva na djelu trojedinog Boga: Oca koji šalje, Sina koji otkupljuje, i Duha koji obnavlja.
Maniheizam
Maniheizam je sinkretička religija koju je u 3. stoljeću osnovao Mani. Kombinirao je gnostičke, zoroastrijske i kršćanske elemente, no na poguban način. U njegovu učenju, carstvo svjetla i carstvo tame postoje oduvijek u neprekidnoj borbi, što negira biblijsko učenje o Bogu kao jedinom i svemogućem Stvoritelju. Mladi Augustin bio je privučen ovom religijom, prije nego što je milošću Božjom upoznao istinu u Kristu.
Valentinijanizam
Ova gnostička sekta, nazvana po Valetinu iz 2. stoljeća, stvarala je kompleksnu strukturu „emanacija“ iz apstraktnog Božanstva. U toj mitologiji nalazimo pojmove poput „Tišine“, „Istine“ i niza duhovnih bića, daleko od biblijske jednostavnosti. Bog Otac, Isus Krist i Duh Sveti svedeni su na simbole ili među-faze u kozmičkom razvoju. Time se negira Božje osobno očitovanje u Kristu.
Arijanizam
Arius, prezbiter iz Aleksandrije, tvrdio je da je Krist božansko biće, ali stvoreno, ni po čemu jednako Ocu. Izjavljivao je da je Otac „drugačije naravi“ od Sina. Ovo je heretično učenje osudilo Nicejsko vijeće 325. godine, potvrdivši da je Krist „jednobitan s Ocem“. No arijanska kriza nije nestala odmah – njezine posljedice su se osjećale stoljećima. Danas se ta hereza javlja u novim oblicima, pod prividno „biblijskim“ okvirom.
Eunomijanizam
Još ekstremniji od Arija bio je Eunomije, koji je tvrdio da Bog nije mogao Sinu prenijeti ništa od svoje prave božanske biti. Smatrao je Sina „stvorenim, ali iznad svih drugih stvorenja“. Ovu hladnu logiku pobili su kapadočanski oci – Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise – koji su pokazali da je Bog veći od naših racionalnih okvira, te da je Sin istinski Bog od Boga.
Islam
Muslimani, sljedbenici Muhameda, jasno odbacuju trojstveno učenje. Njihova vjera izričito poriče da je Bog Otac ili da ima Sina. Kur’an upozorava da se ne smije reći „Trojstvo“ ni „Tri“, a Božja objava u Isusu Kristu svedena je na status proroka. Iako islam dijeli s kršćanstvom vjeru u jednoga Boga, njegovo poricanje Božjeg utjelovljenja i osobnog očitovanja u Sinu duboko je suprotno evanđelju.
Samosatenci i „novi Samosatenci“
Pavao iz Samosate, biskup Antiohije, naučavao je da je Krist bio samo čovjek kojem je Bog dao „božansku funkciju“. Ovo se naziva dinamički monarhijanizam – Bog je samo jedan, i sve drugo je stvoreno. U 16. stoljeću, Melanchthon je pod nazivom „novi Samosatenci“ označio tadašnje spiritualiste koji su nijekali božanstvo Duha Svetoga i vječnost Sina. Johannes Campanus, nekoć predavač u Wittenbergu, istupio je s ovim stavovima i time upao u raskol s reformatorima. Današnji svjedoci Jehovini slijede gotovo istu teologiju, nijekući Trojstvo i vječnost Krista.
Prvi članak Augsburgške konfesije ne ostavlja mjesta dvosmislenosti: kršćanska vjera je trojstvena ili nije vjera uopće. Svi pokušaji da se ta tajna racionalizira, pojednostavi ili odbaci završavaju u herezi. Trojstvo nije ljudska izmišljotina – to je ime samoga Boga, kako nam se objavio u Kristu i po Duhu Svetom. Kao što je zapisao Atanazije u Atanazijevom vjerovanju: „Tko hoće biti spašen, mora držati katoličku (tj. sveopću) vjeru. A ta je vjera da častimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu.“
Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Ostale članke i komentare Augsburške konfesije vidi ovdje.
Izvor: redbrickparsonage
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.