Je li moguće da čovjek griješi, zna da griješi i ipak nastavlja činiti što ne treba – a da pritom još uvijek bude kršćanin? Kako Isus postupa prema svetima koji griješe? To je praktično pitanje, a odgovor na njega je uzbudljiv i ohrabrujući.
Pokušajmo razraditi ovo pitanje na osnovi onoga što nalazimo u Pismu, gdje se opisuje kako je Isus postupao prema kršćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Evanđelju po Marku 9, počevši od 33. stiha:
“Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: ‘O čemu ste putem govorili?’ Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći.”
Vidim Isusa i njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kafarnaumu. Isus je bio na putu prema Jeruzalemu, a učenici su bili sigurni da će ondje uspostaviti svoje kraljevstvo – očekivali su da će to biti zemaljsko kraljevstvo. Kada se radilo o kraljevstvu, imali su još „neriješene poslove“. Još uvijek nisu dogovorili tko će biti predsjednik vlade, tko prvi ministar, tko ministar financija i tko će biti najveći. Tako su, idući prema Kafarnaumu, pokušavali razriješiti svoje nedovršene poslove. Znali su da to što se prepiru nije dobro, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kafarnaum, bili su toliko udaljeni da ih Isus nije mogao čuti, pa ih je tek u kući upitao o čemu su razgovarali putem.
Ovdje učimo nešto veoma zanimljivo o grijehu: teško je griješiti u Isusovoj prisutnosti. Jeste li to primijetili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznala bi da je teško griješiti u prisutnosti nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grješnih postupaka događa se kad nema onih koje volimo i poštujemo. Na neki način, da bismo nastavili u svjesnom, namjernom grijehu, moramo se osjećati udaljenima od Boga – udaljenima od Isusa Krista.
Zato su učenici zaostajali za Isusom, nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je zaokupljao. Kada su stigli u Kafarnaum, u kuću u kojoj su trebali odsjesti, Isus je poslao Petra na čudnu misiju – po novac s obale mora… u banku! Kakva banka, slažete li se? Riblja usta! Dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima pitanje. Očito je imao više od jednog razloga da pošalje Petra – nije želio da Petar, koji uvijek prvi odgovara, bude ondje kada će ostale „pecnuti“. Želio je da i ostali učenici imaju priliku razmisliti i odgovoriti.
Tada ih je upitao: „O čemu ste razgovarali putem do Kafarnauma?“ Počeli su šarati nogama po prašini i vrpoljiti se. Nisu htjeli odgovoriti. Evanđelist bilježi:
„A oni su šutjeli.“ (Mk 9,34)
Bilo im je lakše šutjeti!
Kad su mene pitali što se dogodilo s vrećicom božićnih slatkiša moga brata, i ja sam šutio! Ali Isus nije odustajao, već je nastavio postavljati pitanje dok napokon jedan od učenika nije promrmljao: „Pa, ovaj, hm… pitali smo se, zapravo, tko će biti najveći u kraljevstvu.“
„Dajte mi drugu dvanaestoricu!“
Isusov život bio je život poniznosti. On je „ponizio samoga sebe, uzevši obličje sluge“ (Filipljanima 2,7). Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale nebeske vojske, došao je na zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan da bismo mi, njegovim siromaštvom, mogli postati bogati:
„Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, premda je bio bogat, zbog vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2 Korinćanima 8,9)
Isus je neprestano pokušavao pomoći učenicima da shvate kako je prava veličina u poniznosti. Ali oni nisu razumjeli tu poruku.
U tom trenutku Isus je mogao reći: „Gubite mi se s očiju, vi bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu – počinjem ispočetka!“ Ali umjesto toga, pozvao ih je k sebi i rekao:
„Tko hoće da bude prvi, neka bude od svih posljednji i svima sluga.“
Tada uze dijete, postavi ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče:
„Tko jedno takvo dijete primi u moje ime, mene prima; a tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji me posla.“ (Marko 9,35-37)
Isus je iskoristio dijete da im objasni narav nebeskog kraljevstva. Bio je blag prema svojim učenicima. Bio je strpljiv. Nije ih osuđivao. Poučavao ih je, a kad nisu naučili, nastavljao ih je poučavati. Iznad svega, nastavljao je hodati s njima – jesti s njima, putovati s njima, raditi s njima, povjeravati im svoje djelo i svoj zadatak.
Morris Venden
Izvor: Biblija govori
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.