Jobova vjera u oluji: Kako se nadati usred patnje

Jobova vjera je oduvijek bila nadahnuće kršćanima da ustraju u vjernosti Bogu bez obzira na životne oluje koje ih zadese. O tome progovara ovaj članak.

Govorio sam na više konferencija nego što mogu i zapamtiti, a jedan od istaknutih momenata na tim događanjima je potpisivanje knjiga, kada slušatelji dolaze do govornika konferencije, a oni im potpisuju svoje knjige. Ta potpisivanja doista su privilegija jer omogućuju predavaču da uhvati djelić utjecaja koji su njegove riječi imale na ljude. Razgovarao sam s profesorima, bakama, biznismenima… gotovo sa svakim koga možete zamisliti na tim potpisivanjima. Ponekad bi mi čak i djeca darovala svoje crteže na kojima sam ja prikazan.

Koliko god ta potpisivanja bila divna, postoji jedan fenomen na koji se nikako ne mogu u potpunosti naviknuti – zahtjev da potpišem knjigu koju nisam osobno napisao: Bibliju. Rado to činim, ali ljudi koji žele da im potpišem njihovu Bibliju često me pitaju koji je moj životni stih iz nje. Prvi put kad me netko pitao za takav stih, bio sam iznenađen. Pitao sam: „A što je to životni stih?“ Nikada prije nisam čuo za tu tradiciju u kojoj ljudi uzimaju jedan stih iz Biblije na kojem temelje svoj život. U svakom slučaju, odabrao sam Rimljanima 12,12 prvi put kad su me pitali za „životni stih“ tijekom potpisivanja knjige. Taj stih karakterizira jedan od Pavlovih glavnih sažetaka kršćanskog života:
„U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“

Kada razmišljam o tome što znači biti strpljiv u nevolji, postojan u molitvi i radovati se u nadi onoga što tek dolazi, pada mi na pamet jedna osoba koja utjelovljuje ovu trijadu vrlina više nego itko u povijesti. Govorim o najpoznatijem „pacijentu“ svih vremena – Jobu. Ako je itko bio pozvan čvrsto se držati svoje vjere i biti odan Bogu usred teških okolnosti, bio je to on.

Jobova vjera

Siguran sam da svi jako dobro znamo priču o Jobu. Počinje tako da nam daje kratak uvid u Nebo. Sotona provocira Boga i tvrdi, s nekom uvrnutom razdraganošću, da je ljudska rasa ustala protiv svog Stvoritelja i da više nije na Njegovoj strani. Gospodin odgovara Sotoni dajući za primjer Joba, čovjeka koji ga još voli i nastavlja mu služiti. No Sotona daje protutvrdnju – da Job služi Gospodinu samo zbog onoga što može dobiti iz toga služenja, dakle iz koristoljublja. Gospodin odlučuje iskušati Joba kako bi dokazao da je tužitelj (Sotona) u krivu. Ono što slijedi jest da je Sotona napao Joba više nego bilo kojeg čovjeka u povijesti – osim Isusa. Da stvar bude gora, Job se mora suočiti s trojicom prijatelja koji mu govore da pati zbog vlastitih grijeha. Ipak, Job strpljivo i opetovano tvrdi da je nevin, zahtijevajući da se zna razlog njegove velike patnje jer je bio pravedan čovjek koji nikada nije učinio ništa loše da bi zaslužio toliku bol.

Job nije bio strpljiv u smislu da je mogao nabaciti plastični osmijeh na lice i fićukajući proći kroz svu svoju bijedu i bolest. Bio je strpljiv jer je imao dvije stvari: ustrajnost i odbijanje da proklinje Boga. Glasno se bunio i postavljao Bogu mnoga pitanja. No, za razliku od svojih „prijatelja“, Job je uvijek govorio pravedno o Bogu (Job 42,8). Štoviše, usred svoje patnje, Job je izrekao ono što vjerujem da je jedna od najherojskijih izjava koje je čovjek ikada izgovorio:
„On me ubit` može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.“ (Job 13,15)

Pismo kaže da će pravednik živjeti od vjere – što ne znači vjerovati u nešto u što nismo sigurni je li ispravno. To znači da će pravednik živjeti uzdajući se u Boga. Pavao sažima bit kršćanskog života kada kaže:
„Radujte se u svojoj nadi“, jer je naša nada pouzdanje u budućnost koju Bog obećava svom narodu. Naša radost kao stranaca i došljaka u ovoj suznoj dolini proizlazi iz činjenice da je Bog pripremio mjesto za nas – bolji svijet koji će biti usavršen kada Krist ponovno dođe.

Pavlova upotreba riječi „nada“ stoga nije istovjetna današnjoj, kada govorimo o nesigurnim stvarima. On i drugi biblijski pisci govore o nadi koja je sigurna, koja nas nikada neće posramiti ni razočarati (Rim 5,5). Novi zavjet govori o nadi kao sidru duše (Heb 6,13–20). Zašto? Što je čini sigurnom? Odgovor leži u Božjim čvrstim obećanjima i demonstraciji Njegove vjernosti – u povijesti Izraela, u životima apostola i najjasnije: u osobi i djelu Isusa Krista.

Job je imao malo radosti, ali još uvijek je postojao dio njegova duha koji se radovao usred sve te patnje. Na drugom mjestu kaže: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“
Znao je dakle da postoji Onaj koji će opravdati njegove molitve, tko bi ga obnovio jednoga dana… Točno opravdanje koje je Job imao na umu ostaje predmet nagađanja, jer je on živio mnogo prije punine Božje objave u Isusu Kristu.

Ono što doista znamo jest da je Job bio siguran u jedno: Bog neće dopustiti da njegova patnja bude njegovo posljednje poglavlje. Gunđao je u sadašnjosti, ali nikada nije izgubio povjerenje u budućnost.

Autor: R.C. Sproul

Izvor: ligonier.org

Naslovna fotografija: Pexels

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.