Imaju li grijesi predaka utjecaj na naš život? Ovo se pitanje često pojavljuje u psihološkim i duhovnim razgovorima s vjernicima. Jasno nam je da osobni grijesi – posebno oni koje ne želimo priznati i za koje se ne kajemo – ostavljaju posljedice na našu dušu, tijelo i odnose. No, postavlja se dublje pitanje: prenosi li se duhovna šteta i na djecu? Odjekuje li još uvijek ona starozavjetna izreka: „Oci su jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi“ (Ez 18,2)?
Drugim riječima, može li ono što su činili naši roditelji, bake i djedovi – posebno ako je riječ o teškim grijesima poput pobačaja, samoubojstva, vračanja, spiritizma i drugih oblika okultizma – ostaviti tragove na našem životu danas? Mogu li ti grijesi biti izvor današnjih psihičkih, tjelesnih ili duhovnih tegoba?
Slično tome, pitamo se i: ostavljaju li posljedice i naši vlastiti grijesi – bilo da su priznati i oprošteni, bilo da smo ih samo „arhivirali“ i zaboravili – na život, zdravlje i duhovnu dobrobit naše djece?
Kako Bog zapravo gleda na takve stvari? Kažnjava li On djecu zbog grijeha njihovih roditelja – i ako da, kada i zašto?
Na ta teška, ali duboko osobna pitanja odgovara ruski pravoslavni svećenik Georgij Maksimov. Prema njegovu tumačenju, ključno je jedno: sudjelujemo li mi osobno – svojim ponašanjem, navikama i odbacivanjem života u Kristu – u grijesima svojih predaka? Ako svjesno ili nesvjesno nastavljamo isti put neposluha i udaljavanja od Boga, tada sami otvaramo vrata posljedicama koje nisu samo duhovne, nego mogu biti i psihološke i tjelesne.
U nastavku donosimo temeljitiji prikaz ovog pitanja: kako razumjeti Božju pravednost, što Biblija uistinu kaže o prijenosu krivnje, i kako se osloboditi iz krugova generacijskih tereta u svjetlu Evanđelja i sakramentalnog života Crkve.
Urednik stranice „Ima nade“
Kažnjava li Bog djecu zbog grijeha roditelja – na koji način grijesi predaka utječu na nas?
Ponekad se može čuti mišljenje da djeca tobože nose kaznu od Boga radi grijeha roditelja ili grijeha predaka, uopće, radi grijeha prethodnih pokoljenja.
Ovo mišljenje može biti praćeno pozivanjem na Pismo Starog Zavjeta gdje se, na primjer, u Knjizi Brojeva Bog opisuje riječima ‘ali krivca ne ostavlja nekažnjena, nego opačinu otaca kažnjava na djeci do trećega i četvrtog koljena’ (Br 14, 18).
Međutim, kako objašnjava Efrem Sirski, ovo se tiče onih slučajeva kada djeca i potomci osobno sudjeluju, dobrovoljno sudjeluju u grijehu predaka, ponavljajući ga.
On piše: ‘Bog, po Svojoj velikoj strpljivosti, trpi čovjeka zlog i sina njegovog i unuka njegovog, ali ako se oni ne pokaju, šalje kaznu na glavu četvrtog, čim bude u zlu svom sličan ocima svojim’.
To jest, bezakonje otaca koje se nastavlja u djeci, kažnjava se time što se takav rod presijeca.
I u drugoj knjizi Starog Zavjeta je napisano: ‘Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena‘ (Izl 20, 5).
To jest, ako u nekom rodu četiri pokoljenja zaredom mrze Boga, onda taj rod dobiva ozbiljnu kaznu.
Blaženi Teodoret Cirski govori: ‘Nije slučajno dodano ‘onih koji mrze na Mene’, to jest, strpljiv sam Ja prema ocima koji su učinili grijeh, veoma strpljiv i prema sinovima, ali ako unuci i praunuci revnuju u zlu otaca i predaka, onda ću poslati kaznu’.
Židovi su s vremenom počeli nepravilno shvaćati ove riječi, smatrajući da tobože Bog kažnjava čak pravednog, pobožnog čovjeka zbog grijeha njegovog oca ili djeda, pradjeda koga čak nije ni vidio svojim očima.
Odatle su slijedila dva lažna zaključka. Prvi, da je Bog nepravedan. A drugi lažni zaključak, da ako je neka kazna došla na mene, to onda nije zbog toga što sam ja učinio grijeh, ne zato što sa mnom nešto nije kako treba, već ja to naprosto trpim i stradam za grijeh svojih predaka. Ja kao da sam nevina žrtva u ovoj situaciji.
Kako piše sv. Ćiril Aleksandrijski: ‘Židovski narod je nepravilno shvaćao ovo i mislio je da je Bog toliko surov i neumoljiv, da tako dugo čuva gnjev da krivicu otaca šalje na djecu njihove djece. Objavljujući to, oni su govorili: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi’.’ To jest, oni su smislili takvu izreku.
I ispravljajući takvu zabludu, Bog ustima proroka Ezekiela govori: ‘Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!’ Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu; jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti… Ali vi kažete: ‘Zašto da sin ne snosi očev grijeh?’ Zato što sin vrši zakon i pravdu, čuva i vrši sve moje naredbe, živjet će. Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega. Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova… ja ću suditi svakome po njegovim putovima« – riječ je Jahve Gospoda.’ (Ez 18, 2-30)
A kroz proroka Jeremiju, On je rekao: ‘U one dane neće se više govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.’ Nego će svatko umrijeti zbog vlastite krivice. I onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti’. (Jr 31, 29-30)
To jest, čovjek nije odgovoran pred Bogom za grijehe predaka.
I kako sv. Ćiril Aleksandrijski objašnjava: ‘Pa i kako bi Gospodin bio strpljiv i veoma milostiv, kada ne bi praštao grijehe i ne bi čistio krivca, već prostirao svoje negodovanje na treće i četvrto pokoljenje? Dakle, kakav je tu smisao? Bog je beskonačno strpljiv i ne podvrgava istog trenutka kazni one koji su učinili grijeh, već odlaže i do drugog pokoljenja da bi bilo moguće da se kajanje pojavi u njemu, koje bi presjeklo Njegov gnjev. Međutim, ako se to ne dogodi, i treće i četvrto pokoljenje koja su nastala iz prvog, budu predani tim istim ili čak i gorim porocima, pokažu se kao nasljedovatelji bezbožnosti predaka, onda tada i jedino tada, Bog na kraju šalje kaznu, pokazujući tom rodu već dovoljno strpljenja za prethodna bezakonja.’
Treba se sjetiti mjesta iz Evanđelja kada su apostoli vidjeli na ulici čovjeka slijepog od rođenja i pitali Gospodina je li se zbog svojih grijeha ili grijeha predaka on rodio takvim. I Gospodin je rekao: ne, ni za svoje grijehe, ni za grijehe predaka, već da se na njemu objavi slava Božja, a zatim ga je iscijelio (Iv 9, 2-3).
Tako da je gore spomenuto mišljenje pogrešno, nije suglasno s crkvenim učenjem. Bog je pravedan i svakog kažnjava za njegov vlastiti grijeh.
Ali naravno, to ne ukida neke prirodne stvari kada govorimo ne o kazni za djecu od Boga zbog grijeha predaka, već o posljedicama donesenih odluka od strane predaka na njihove potomke.
Na primjer, jedan čovjek je recimo živio u metropoli, oženio se, a zatim je zajedno sa ženom donio odluku da prijeđe na selo i tamo su se na selu rodila njihova djeca. Ova djeca nose posljedice odluke svojih roditelja. Upravo u tome što su se rodila ne u gradu, već na selu. Međutim, to nije kazna od Boga, iako im se možda, recimo i ne sviđa kada porastu, možda će zbog toga biti nezadovoljni, ali to nije kazna od Boga, već posljedica odluka koje su donijeli njihovi roditelji. I posljedice ovih odluka, između ostalog i negativne, mogu naravno utjecati na djecu, međutim, ovo su potpuno jasne i očigledne stvari.
Ako govorimo o onome što se upravo s duhovne strane smatra kaznom, onda se tu kazna nevinog za tuđe grijehe ne događa. Bog ne šalje na nas krivicu drugih ljudi. Svatko odgovara za svoj grijeh pred Bogom.
Izvor: orthodoxhr.wordpress.com