Što nas pustinjski oci uče o postojanosti

U vremenu nemira i stalnih promjena, pustinjski oci nude zaboravljeni put kršćanske postojanosti, molitve i nutarnje budnosti. Ovaj članak donosi duhovne uvide iz predaje Apophthegmata Patrum, mudrost svetih poput Abbe Antuna, Makarija i Pahomija, te pokazuje kako nas njihova poruka – „Ostani u svojoj ćeliji“ – može preobraziti i danas. U svjetlu korizmenog vremena i izazova suvremenog života, pustinja postaje škola strpljivosti, vjernosti i duboke unutarnje slobode pred Bogom.

Kao anglikanski svećenik iz Hrvatske (doista rijetka pojava), provodim mnogo vremena u Egiptu proučavajući pustinjske oce i majke te posjećujući koptske samostane. U tišini pustinje susrećem duhovnost koja se protivi današnjoj kulturi neprestanih promjena. Ondje koptski redovnici žive temeljne kršćanske vrijednosti stabilnosti i vjernosti, kao protutežu nemirnom ritmu suvremenoga svijeta.

Pustinjski oci i majke bili su među prvim kršćanskim monasima. Živjeli su u četvrtom i petom stoljeću u Palestini i Siriji, ali osobito su bili poznati i brojni u Egiptu. Često potječući iz bogatih i uglednih obitelji, ti mistici nisu ostali u udobnosti svojih domova. Povukli su se u pustinju tražeći život molitve, jednostavnosti i nutarnje sabranosti. Među najpoznatijima su Abba Antun (sv. Antun Veliki), Abba Makarije, Abba Pahomije i drugi. Živjeli su u malim ćelijama, pleli i prodavali košare kako bi se uzdržavali, molili i pružali duhovno vodstvo. Redovnici, nekoć i danas, utjelovljuju cjeloživotnu predanost budnoj molitvi, asketskoj stezi i zajedničkoj poslušnosti, čuvajući drevnu pustinjsku predaju budnosti (nepsis) kao živi put preobrazbe i služenja čovječanstvu.

Pustinjski oci i majke poznati su po svojim kratkim izrekama. S vremenom su one sabrane u djelu Apophthegmata Patrum, zbirci mudrosti iz četvrtoga i petoga stoljeća koja nudi smjernice za svako doba. Jedna od mojih omiljenih pripada majci Sinkletici, koja kaže:
„U početku dolazi borba i mnogo truda za one koji se približavaju Bogu. No poslije dolazi neizreciva radost. To je poput loženja vatre: isprva ima dima i oči suze, ali kasnije se postigne željeni učinak. Tako i mi trebamo zapaliti božansku vatru u sebi suzama i trudom.“

„Ostani u svojoj ćeliji“

S pustinjskim monaštvom prvi sam se put susreo tijekom studija u sjemeništu. Oduševila me Sveta Tradicija i nauk svetih otaca Crkve, čiji nam spisi nude znanje, mistiku i mudrost potrebnu čovječanstvu u svakom povijesnom razdoblju. Za svaku apostolsku Crkvu, poput Rimokatoličke, Pravoslavne ili Anglikanske, sveci drevnine svjetionici su u našem svakodnevnom životu. Egipatski oci nisu toliko poznati koliko zaslužuju, a toliko im dugujemo. Postali su prvi kršćanski pustinjaci i napisali prva pravila monaškoga života. Korijeni poznatih redova, poput benediktinaca ili bazilijanaca, nalaze se u ćelijama sv. Pahomija u egipatskoj pustinji. I premda postoje prevedene knjige njihovih izreka, istinsko iskustvo pustinjskih redovnika moguće je steći tek posjetom tim mjestima. U Wadi Natrunu, Al-Fayyoumu i pustinjama uz Crveno more, stojeći među samostanima u kojima molitva traje više od petnaest stoljeća, počeo sam razumijevati njihov svijet.

„Ostani u svojoj ćeliji i ona će te svemu naučiti“ stara je izreka iz Apophthegmata Patrum. Abba Mojsije, jedan od pustinjskih otaca, savjetovao je nemirnom mladom redovniku da se vrati u svoju ćeliju i obećao mu da će ondje pronaći sve odgovore. Bog često dolazi u tišini i miru, razotkrivajući naše iluzije i jačajući vjeru. Stoga redovnička ćelija nije tek fizički prostor. Ona je duhovna stvarnost koja predstavlja nutarnji svijet srca — mjesto gdje se suočavamo s vlastitim demonima, strahovima i željom za bijegom. U pustinjskim samostanima zidovi odražavaju našu nestalnost i pozivaju nas na pomirenje s Bogom.

Ostati na mjestu često je teže, ali i preobražavajuće, nego pobjeći. Zamislite sebe u takvoj ćeliji, s tisuću misli koje vas obasipaju, s brojnim željama koje ispunjaju um i snažnim porivom da pobjegnete što brže i što dalje. No udobnost nije ono što redovnici traže. Tišina, kažu, skida iluzije. Pokazuje koliko smo slabi i koliko ovisimo o Božjem milosrđu. Redovnici nisu izolirani — kako svijet često misli. Oni su radikalno prisutni, svjesno ostajući ondje gdje ih je Bog postavio. Ne bježe od svijeta u zaborav, nego ga nose u molitvi, pretvarajući samoću u trajni susret s Kristom. Kakav izazov za suvremeni život!

Učiti od redovnika

Život tih redovnika nimalo nije lak. Podnose surov, suh krajolik, užarene dane i ledene noći. Sumnja i duhovna suhoća ustraju. Neke noći Bog se čini nedostižno dalekim. Ipak, oni ostaju postojani. Svjesni su ratova, sukoba i društvenih previranja. „Ne napuštamo svijet“, kaže mi jedan stariji redovnik. „Donosimo ga pred Boga u svojim ćelijama, ali nemamo iluziju kontrole. To je oslobođenje.“

Suvremeni kršćani suočavaju se s mnogim pitanjima, ali pustinjski oci i majke pokazuju da se pravi identitet nalazi u postojanom stajanju pred Bogom. Današnja užurbanost sve čini privremenim i potiče potragu za alternativama. Pustinja, međutim, ne nudi bijeg. Redovnici ostaju unatoč nelagodi, razbijajući iluziju da izbjegavanje odgovornosti znači slobodu. Njihov nas primjer potiče da dublje kopamo na jednom mjestu kako bismo izgradili trajnu snagu.

Korizma kao poziv na ostajanje

„Ostati na mjestu“ znači njegovati strpljivost, jer žurba je loša navika. Strpljivost, dar Duha Svetoga, oblikuje nas kroz vrijeme i donosi nutarnju slobodu bez bijega. U strpljivosti nalazimo povezanost s Bogom i slobodu od straha. Oluje su dobrodošle. Ali zapamtimo: duhovni rast nalik je stablu koje raste u pustinji — spor, ali trajan.

Korizma nam daje četrdeset dana da se vratimo svojoj nutarnjoj ćeliji — vrijeme šutnje i budnosti, odlaganja rastresenosti kako bismo čuli Boga. Poput redovnika koji mole noću, Korizma nas poziva da ostanemo uz ono što je teško, da budemo prisutni sa svojim slabostima i pitanjima. Pustinjski oci i majke nude nam jasan primjer. Neka nas ova Korizma pozove da se vratimo svojoj nutarnjoj ćeliji kao daru i vremenu rasta.

Izvor: bustedhalo.com