U propovijedi koja je pred nama dva su glavna naglaska: Pruži otpor napasniku i pokreni obnovu narušenoga.
Evanđelje: Mk. 1, 12–15
Ja volim priče. Volim čitati romane, novele; volim gledati filmove. U zadnje vrijeme nemam vremena za to, ali kad god mogu, to je kako volim provesti svoje slobodno vrijeme. Ako išta znate o pričama, to je barem ono što smo učili u školi o strukturi dobre priče. Osnovni elementi su zaplet, vrhunac, i rasplet. Dakle, dobru priču možemo zamisliti kao planinu: Prvo se penješ i postaje sve teže; onda dođeš do vrha, i nakon toga možeš samo nizbrdo.
Današnje evanđelje sadrži odlomak koji je prijelomna točka cijele ljudske povijesti. Naravno, to se može općenito reći za cijelo evanđelje, i sâm događaj Isusovog utjelovljenja. Na kraju krajeva, vrijeme se računa u odnosu na Kristov život — podijeljeno je na ‘prije Krista’ i ‘poslije Krista.’ No, kad detaljnije proučimo i dublje promislimo o ovom odlomku, vidimo da evanđelist Marko namjerno opisuje događaj na takav način da u našim umovima nema sumnje da se ovdje odvija nešto nakon čega svijet više neće biti isti.
Naime, nećemo pogriješiti ako cijelu Bibliju, i cijelu ljudsku povijest zamislimo kao jednu dramu, kazališnu predstavu. Nemojte me krivo shvatiti — Božja Riječ opisuje stvarne događaje koji su se odvili na stvarnim mjestima u stvarnim životima stvarnih ljudi. Ipak, Bog se odlučio čovjeku objaviti kroz priču. Bolja riječ je pripovijest. To nije izmišljena priča, nego povijest kroz priču. Neki kažu “Drama otkupljenja.”
Ova priča je započela u edenskom vrtu, gdje je đavao u obliku zmije kušao prvog čovjeka Adama dok je bio okružen stablima i zvijerima. Primjećujete li sličnosti? Naš odlomak kaže da je Božji Duh Isusa odveo u pustinju. Riječ doslovno znači bezvodno mjesto, ali to nije pješčana pustinja poput Sahare, nego divljina, nenastanjeno mjesto gdje raste korov. Gradovi i sela su nastajali tamo gdje su rijeke i potoci. Korov je posljedica pada. U divljini izgleda kao da obnova svijeta ne samo stoji, nego i nazaduje.
Kada bi danas svaki čovjek nestao s ove planete, za desetak godina bi izgledalo kao da nas nikad i nije bilo ovdje. Nekontrolirani korov koji preuzima teritorij, vizualno pokazuje prodiranje grijeha u svijet koji je stvoren tako da ga je Bog nazvao ‘vrlo dobrim.’ Naravno, kada čujemo da se ovo odvija u pustinji, još je jedan značajan događaj iz biblijske povijesti, kojeg se trebamo sjetiti.
Vidi i ovo: Iskušenje i vjera u Riječ Božju
Nakon izlaska iz egipatskog ropstva, Božji narod Izrael prolazi kroz razdijeljeno more, i provodi 40 godina u pustinji. Primjećujete li ovdje sličnosti? Isusa je Duh odveo u pustinju, kao što je Bog odveo Izraelce; Isus je odveden nakon prolaska kroz krštenje u vodi Jordana, Izrael nakon prolaska kroz more (što se u 1.Kor.10:1–2 naziva krštenjem); Isus je tamo bio 40 dana, Izrael 40 godina; Isus je bio kušan, Izrael je ne samo bio kušan, nego su oni također iskušavali Boga. Dakle, imamo tekst koji nam pokazuje da je Krist bolji Adam i da je On pravi Izrael, jer On jest ono što Izrael nije bio, a trebao je biti.
Adam je stavljen u vrt kojeg je zasadio Bog. Stvoren na sliku Božju, dobio je zadatak da na ostatak svijeta proširi taj vrt, kao mjesto u kojem Bog vlada. Od cijele planete je trebao napraviti Božje kraljevstvo. Izrael je izbavljen iz šake poganskog kralja – egipatskog faraona, koji ih je porobio i učinio svojim podanicima. Time su postali Božji podanici, s njim su sklopili savez na Sinaju, i također su dobili zadatak da budu narod koji će druge narode učiti o Jahvi, i koji će njegovo kraljevstvo proširiti na druge narode. Što su Adam i Izrael promašili, Isus je postigao.
Kakve to veze ima s nama danas, ovdje, u našim životima, našoj svakodnevici — oko 6000 g. nakon Adama, 4000 nakon Izlaska, 2000 nakon Krista? Ovaj tekst nas uči kako, kao kršćani, trebamo živjeti u Božjem kraljevstvu. Teolozi prepoznaju da Biblija o tom kraljevstvu govori i kao da već jest, ali i kao da još nije, u svojoj potpunosti. Već jest, još nije. Vjerujem da svi često razmišljamo o budućem životu u Božjem kraljevstvu, u raju na zemlji, u vječnosti s ostatkom otkupljenih iz svih naroda i svih vremenâ. Ali, danas gledamo tekst koji nam govori o tome kako sada trebamo živjeti u Božjem kraljevstvu:
I. Pruži otpor napasniku!
Prvo želim da primjetite da biti u kušnji nije grijeh. Ovdje vidimo ono što u Heb.4:15 piše da je Isus kušan u svemu poput nas, ali da nije sagriješio, i zbog toga nas može razumjeti i s nama suosjećati. Prečesto zaboravljamo da je Isus imao dvije naravi u jednoj osobi, pa smo skloni reći da on nije sagriješio jer je božanske naravi. Ali, Isus se odupro napasti i odolio kušnji kao čovjek. U ovom odlomku nam pokazuje da je moguće pružiti otpor napasniku, kao čovjek vođen Duhom i blizak Bogu.
Nadalje, želim istaknuti nešto jako važno — Isus je u pustinju otišao da bude sâm, ali nije bio sâm. Zbog toga što materijalni, opipljivi svijet nije jedina stvarnost, nikad nismo sami. Isus je pod napadom sotone i služe mu anđeli. Tako ni mi nikad nismo sami. Uvijek smo u opasnosti da upadnemo u nekakvu kušnju. Ali, zapamtite ove riječi škotskog reformatora Johna Knoxa: “Jedan čovjek s Bogom, uvijek je u većini.” Krist je bio slab u svojoj tjelesnoj naravi. Bio je gladan, umoran, pospan, tužan, itd. Sjetite se samo njegove muke u Getsemanskom vrtu. Ali, on je bio slab čovjek koji se naslonio na jakog Boga. Iako ne možemo potpuno razumjeti tu njegovu dvojnu narav, možemo naučiti od njega.
Uvijek smo u opasnosti da upadnemo u nekakvu kušnju. Ali, zapamtite ove riječi škotskog reformatora Johna Knoxa: “Jedan čovjek s Bogom, uvijek je u većini.”
Svoj tren najveće kušnje (da ne ode na križ) Isus je uspješno prevazišao tako što je rekao “ali neka ne bude moja volja, nego tvoja.” To moramo naučiti češće misliti, govoriti, i činiti. Kad si u kušnji i napasti, dođi blizu Boga u molitvi i čitanju Biblije, dođi u crkvu, ponizi se pred Bogom kao pred kraljem, i pruži otpor napasniku! Krist je već postigao pobjedu. Sotona je poražen. Kroz pokajanje i pouzdanje u Boga možemo iz kušnje izići kao što je Isus izašao, bez pada u grijeh. To nas dovodi do druge lekcije kako trebamo živjeti u Božjem kraljevstvu:
II. Pokreni obnovu narušenoga!
Pružiti otpor napasniku nije dovoljno. Isus kaže da se ispunilo vrijeme, da se približilo kraljevstvo. Kralj je došao preuzeti svoje prijestolje koje je neprijatelj uzurpirao. Isus zato propovijeda pokajanje i pouzdanje, obraćenje i vjeru. Te dvije vjerske prakse su naša svakodnevna potreba. Kao grešnici okruženi grešnicima u grešnom svijetu, uvijek smo u napasti. Ako smo siromašni, možemo krasti; ako smo bogati, mislimo da nam Bog ne treba. Jakovljeva poslanica nas uči da je sve kušnja. U svakom trenu traje ispit. Sotona želi uništiti ono dobro što je Bog stvorio. Nekad u tome uspije. Kad se to dogodi, pokajanje za grijehe i pouzdanje u Boga su jedini način kako se to narušeno može obnoviti.
Kada padnemo u kušnji i podlegnemo napasti, nismo bez nade; ne trebamo očajavati. Grijeh u naš život ulazi na razne načine, a iz njega izlazi samo na usta — priznavanjem grijeha i vjerom u Božje obećanje oproštenja,
kroz Kristovu zamjensku žrtvu za nas i umjesto nas. Narušeni odnosi, uništeni životi, propuštene prilike, propali narodi, itd. nisu izvan dosega Kristovog otkupljenja. Evanđelje je dobra vijest o tome kako Bog stvara
život tamo gdje je smrt; Bog čini procvat, tamo gdje je divljina. Dio života u Božjem kraljevstvu je obnavljanje narušenoga. Što god u tvom životu treba obnovu, nikad nije kasno. Korizma kao vrijeme pokajanja, poziva nas
da pružimo otpor napasniku i pokrenemo obnovu narušenoga.
Autor: Mario Kushner
