Propovijed na temu: Ne budimo licemjerni, na temelju Mt 15,1-20
Ne budimo licemjerni
Jedna od karakteristika svijeta u kojem živimo jeste da je to svijet koji je vrlo svjestan slika odnosno izvanjskog izgleda. Ljudi danas troše puno vremena i novca kako bi stvorili dojmljiv vanjski izgled kao da je to jedino što je važno u životu. Možda kod kuće posjedujemo ormar pun markirane odjeće i dizajnerskih cipela, možda idemo na fitnes, kozmetičke tretmane, idemo na tretman mršavljenja, promijenimo svoje izvanjsko ponašanje, ali sve to ne može promijeniti naš karakter. Možda možemo prevariti ljude da smo se promijenili; danas se ponašamo drugačije pa ljudi misle da smo danas bolji i drugačiji.
Jednoga ne možemo prevariti, a to je Svemogući Bog. On zna da smo i dalje isti kao prije jer je ovakva promjena samo površna promjena vanjštine, a Bog vidi dalje od površnog vanjskog izgleda. Bog također vidi dalje od svih naših vanjskih djela pobožnosti i našeg vanjskog izgleda kršćanske ‘čistoće’. On zna pravu istinu o svakome od nas.
U odlomku iz Svetog pisma koji smo čuli vidimo Isusa kako se suočava s pismoznancima i farizejima koji su Isusu došli čak iz Jeruzalema. Zašto su se oni potrudili prijeći više od 100 km dug put sve do Galileje? Jesu li došli sa željom da uče od Isusa, da ga slušaju ili da ga priznaju kao Sina Božjeg? Nimalo.
Vidi i ovo: Zašto da budem kršćanin kada su vjernici licemjeri?
Oni su ga htjeli napasti, prokazati da je on lažni učitelj. Lokalni farizeji i pismoznanci u Galileji to nisu uspjeli. Stoga su pozvali svoje nadređene u Jeruzalemu da pošalju pojačanje.
Što se dogodilo? Oni su htjeli prokazati Isusa, a Isus je prokazao njih. Ispostavilo se da su njihove vlastite pogreške i grijesi bili izloženi svima. Isus ukazuje njima na ono što su griješili, zašto oni proglašavaju zakone kojih se oni ne drže.
Pismoznanci i farizeji su naravno bili jako ljuti zbog toga, ali mu nisu mogli odgovoriti niti opovrgnuti nijednu stvar koju je rekao o njima. To je zato što je Gospodin Isus govorio istinu o njima s Božjim autoritetom. A onda je s tim istim autoritetom Isus predvidio duhovnu propast prema kojoj su išli.
„Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: “Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ? On im odgovori: Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Mt 15, 12-14) Duhovno su slijepi. Ako duhovni slijepac vodi drugog duhovnog slijepca, zajedno će pasti u jamu, zajedno će pasti u propast.
Shvatimo da ovo predviđanje duhovne propasti nije usmjereno samo za pismoznance i farizeje tada. Moramo se i mi zapitati jesmo li i mi postupali na taj način. Je li nama to intenzivno traženje vanjskih djela i privida pobožnosti važnije od unutarnje pobožnosti i pristupa Bogu. Možda smo i mi nesvjesno učinili i ovu pogrešku, te također idemo prema duhovnoj propasti.
Važno je zamijetiti da vanjski izričaji vjere nisu a priori loši i da je sve što se događa uz crkve, vjeru, kršćanstvo loše te da trebamo živjeti u nekom imaginarnom svijetu vjere. Naravno da ne trebamo tako gledati, ali to nije Božja zapovijed koja nam je dana kroz Božju Riječ.
Primjerice, kada se molimo obično zatvorimo oči i sklopimo ruke, kleknemo, stojimo, sjedimo. Ali to nije propisano u Bibliji. To je nešto što učimo slijedeći primjer drugih kršćana. Kad dođemo u crkvu, vidimo da se koristi više vanjskih izričaja – zvonjava zvona kada služba započinje, korištenje pjesmarica za pjevanje, ponašanje u crkvi, liturgijski red, forma molitve, uređenost prostora, svijeće, cvijeće i sl. Sve to proizlazi iz tradicije crkve nastale kroz vrijeme i nije Božja zapovijed. U Biblijskom odlomku koji smo čitali spominje se ‘tradicija starih’. Ove su se tradicije prenosile usmenom predajom sve dok iste nisu zapisane u knjigu zvanu Mišna (oko 200. godine), koja je židovski zbornik vjerskih propisa iz usmene predaje, nastalih na temelju tumačenja, dopune i prilagodbe Mojsijeva pisanoga zakona. Sadržavala je molitve i blagoslove za korištenje u različitim prilikama te detaljna pravila ponašanja i tjelesne čistoće.
Vidi i ovo: Licemjerje je grijeh: 5 upozorenja onima koji se pretvaraju da su pobožni
Cijeli jedan odjeljak ove tradicije bavi se pranjem ruku. Precizirao je razne molitve koji se moraju izgovarati tijekom pranja i koliko se vode mora koristiti za učinkovito obredno pročišćavanje. Svako je kućanstvo moralo spremiti mnogo vode za ove i druge rituale pranja. I to objašnjava zašto je kuća u Galileji u kojoj je Isus pretvorio vodu u vino imala šest velikih kamenih posuda za vodu (svaki oko 100 litara, Ivan 2:6 ). Budući da u to vrijeme nije bilo vodoopskrbe, ljudi su morali nekoliko puta dnevno ići do najbližeg bunara ili izvora kako bi osigurali dovoljno vode za sve te rituale. Možemo zamisliti koliko je teško bilo promatrati ih pri svakom obroku. ‘Tradicija starijih’ koju su zastupali pismoznanci i farizeji činila je život Božjem narodu vrlo teškim. Zato je Isus kasnije rekao da oni “ Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.” (Mt 23,4). I tako, kada čitamo da Isusovi učenici nisu prali ruke kad su jeli kruh, ne bismo trebali misliti da su svoj kruh držali prljavim rukama punim prljavštine. Vjerojatno su dobro oprali ruke prije nego što su dotakli hranu, baš kao i mi, radi odgovarajuće higijene. Ono što nisu radili bio je veliki ritual pranja ruku koji je bio potreban prije svakog obroka.
Kad su to vidjeli pismoznanci i farizeji, brzo su optužili Isusa da nije dobro odgojio svoje učenike govoreći Isusu: “Zašto tvoji učenici krše tradiciju starijih?” Za ove vjerske vođe ono što su Isusovi učenici učinili bilo je vrlo ozbiljan prekršaj. Možemo li zapaziti što su Židovi učinili tradiciji starijih? Podigli su ga na istu razinu autoriteta kao i Božji zakon. Ali kako se ljudska pravila mogu usporediti s Božjim zapovijedima? Izjednačiti Božje zapovijedi i ljudske zakone je veliki grijeh jer nam je Bog zapovjedio da ništa ne dodajemo Njegovim zapovijedima (Pnz 4,2). Imajmo ovo na umu kad god koristimo bilo koji vanjski oblik vjerskog izričaja – što je ono što je Bog propisao, a što je ono što su ljudi kroz tradiciju crkve usvojili u praksu. Ljudska pravila ne mogu i ne smiju biti jednaka kao Božji zakon.
Ako dođemo u situaciju da nam je to vanjsko važnije od onoga što nam je Bog dao kao svoje zapovijedi, tada smo i mi kao ovi farizeji. Ne smijemo i mi biti na toj razini da nas Bog kori zbog toga – zašto ti je važniji vanjski izričaj od onog što je u tebi, pa Bog zna što je u svakom od nas. Bogu se ne može ništa sakriti.
Isus se u tom prigovaranju farizejima i pismoznancima pozvao na Izaijino proročanstvo „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” Koliko danas ovakvih situacija ima, gdje je sve drugo važnije od onoga što nam je Bog dao u svojoj svetoj Riječi. Važno je da idemo na hodočašća, na misijska putovanja, a naša nutrina se uopće nije promijenila – baš kao farizeji u divnim haljinama, sa dugim resama, ali bez promjene nutrine.
Vanjsko štovanje ima smisla samo kada postoji unutarnja predanost Bogu. Čuli smo da Isus često upotrebljava riječ “licemjeri!” Ova riječ je izvedena iz grčke riječi hypokrisis koja znači ‘glumac’ i obično se koristila za one koji su glumili u starogrčkim dramama. Ovi glumci stavljali su različite maske kako bi prikazali različite likove. Glumci u dramama danas se više ne koriste maskama, već vlastitim glumačkim umijećem i šminkom za utjelovljenje različitih likova. Najbolji glumci su oni koji mogu prikazati likove koji su vrlo različiti od njih samih. Ali kada ih vidimo na pozornici, na TV-u, u kinu, znamo da samo glume, jer je to njegov zadatak da predstavlja nekog drugog.
Vjerski licemjeri, vjerski glumci su nešto drugo. Nitko ne može reći da glumi. Ne nose maske kao što su to činili grčki glumci. Lako je danas ljude prevariti. Koliko će ljudi danas poći za nekim propovjednicima, navjestiteljima na internetu ili zajednicama koje ne žive na Božjoj Riječi. Jesu li oni tu doista da propovijedaju Riječ Božju, da svjedoče, da budu autentični kršćani ili su oni tu da sebi zarade materijalnu korist od svojih vjernika. Isus je svoje sugovornike, farizeje često nazivao licemjerima. Zašto? On ih je morao razotkriti da su oni lašci, da oni imaju religiju forme bez suštine, biti, bez Boga. Ako nema Boga u vjeri i religiji onda je to gluma baš kao grčka drama. Ako čovjek nema Boga u sebi, ako se nimalo nije promijenio zašto onda treba Boga? Za Božje usluge: sada mi treba ovo ili ono, a inače mi ne treba i ne moram ja biti u crkvi i slušati Božju Riječ i njegove zapovijedi, slušati Boga i čuti njegov glas. Samo kad je tebe Bože trebam, onda znam gdje si ti; na nekom vjerskom događanju s puno vjernika, dati ću Bogu svoj materijalni dar i dobiti ću uslugu od Boga. Mislimo li da to stvarno tako ide? Zar Bog na taj način funkcionira? Bog zna što je u nama i ne možemo ga prevariti štogod mi mislili. Možemo doći na najsvetija mjesta ovoga planeta i reći: dati ću ti Bože dar, a ti mi riješi moj problem u životu, a u meni se nije dogodio pomak ni najmanje.
To je ono što vjersko licemjerje čini toliko opasnim. Lako prevari mnoge ljude i tjera ih da upadnu u zabludu.
Ono što trebamo učiniti jest osigurati da u našem štovanju Boga uvijek postoji unutarnja predanost Bogu. Ne smijemo dopustiti da naše riječi i djela postanu ritualne prakse. Navika je mnogih da nedjeljom dođu u crkvu ili putem medija prate bogoslužja ako fizički ne mogu doći u crkvu, ali to često postane samo ritual. Trebamo imati želju i ljubav prema Bogu da budemo ovdje u crkvi s Bogom, da slušamo njegovu Riječ. Bog nam progovara na razne načine, ali nas zove da nam to kaže. Mi moramo svoja srca otvoriti i reći: Bože želim čuti tvoju Riječ i ono što mi govoriš i želim svoj život usmjeravati u tom pravcu. Kao što molimo u ispovjednoj molitvi na početku bogoslužja: „zalutali smo i zastranili s tvojih putova kao izgubljene ovce.“ Uvijek se moramo vraćati na taj pravi put. Kao grešni ljudi skretat ćemo mi s Božjeg puta, ali vratimo se Bogu uvijek, vratimo se na njegov put.
Bog gleda na naš karakter, tj. naše stavove, misli, riječi i djela. On želi da budemo čisti iznutra. Tako se kralj David molio: “Čisto srce stvori mi, Bože duh postojan obnovi u meni!.”
Isus je objasnio da je ljudsko srce izvor onečišćenja. A budući da je ljudsko srce grešno, ono će nastaviti proizvoditi grešan karakter, razvijati će se sve ono na što Isus upozorava: zle misli, ubojstva, preljube, blud, krađe, lažna svjedočanstva i bogohuljenja. Isus kaže da su to stvari koje onečišćuju čovjeka, a ne ono što jedemo.
Isus želi da nas više brine unutarnja nego vanjska onečišćenja. Kako to možemo postići: jedino ugledajući se u Isusa, slušajući njegovu Riječ prepuštajući se njemu. Ako se prepustimo njemu onda će naše srce biti očišćeno.
Svatko se rađa s nečistim srcem – pismoznanci i farizeji su bili ukoreni zbog toga. Mnoštvu je rečeno da to čuje i razumije. Čak je i Isusovim učenicima to trebalo objasniti, jer je to bio i njihov problem. A i za nas je to problem u životu.
To se može vrlo lako dokazati gledajući sve grijehe koji se spominju u ovom odlomku. Jesmo li ikada bili samopravedni ili pokušavali pronaći mane u drugima? Jesmo li ikada bili nepoštovanja prema svom ocu ili majci ili nismo brinuli za potrebe svojih najmilijih? Jesmo li ikada bili sebični ili pohlepni? Jesmo li ikada bili licemjer ili se pretvarali da smo nešto što nismo? Jesmo li ikada bili previše ponosni da bismo priznali svoje pogreške, ili nas je uvrijedilo kad nam je netko ukazivao na naše greške i grijehe? Jesmo li ikada lagali ili imali zle misli? Ako na sva ova pitanja ne možemo iskreno odgovoriti s ‘Ne’, onda trebamo znati da je srž naših problema problem našeg srca – grešnog srca! I ništa što učinimo ne može promijeniti naše srce. Čak će i naši najbolji napori propasti jer su od samog početka uprljani našim grešnim srcem.
Dobra vijest je da Isus Krist može promijeniti naše srce. Okrenimo se od svojih grijeha upravo sada i zamolimo Gospodina Isusa da nas spasi svojom smrću na križu, da nas vrati na svoj put. Tada ćemo početi hodati s Njim i živjeti svoj život u potpunosti za Njega. On je taj koji uvijek treba biti ispred, baš kao kad je Petar hodao po vodi. Dok je gledao u Isusa činio je neviđene stvari, nemoguće za čovjeka. Kad je prestao gledati u Isusa i kad je pomislio da sad dalje može sam, kad je postao sebičan, počeo je tonuti. Nemojmo se dovoditi u takvu situaciju.
I nakon što Isus promijeni naše srce, naš karakter će se postupno promijeniti iznutra prema van. Danas smo vidjeli da nam obredno čišćenje ruku nikada ne može učiniti naše srce čistim. Ali kada Krist očisti naše srce, naše će ruke postati čiste. Sjetimo se Isusovog trenutka pranja nogu učenicima na posljednjoj večeri. Petar nije htio da mu Isus pere noge, a kad mu je Isus objasnio da ako ga on ne opere neće biti čist, Petar prihvaća Isusov zahtjev. Isus je taj koji može sve očistiti. Neka nam Gospodin svima podari čista srca koja su nam potrebna, a kroz to i čiste ruke i noge.
Autor: Đakon Saša Maligec
BONUS VIDEO: (Zapratite YouTube kanal HORIZONTI VJERE)
