Veliki četvrtak: Isus priprema učenika za Pashu
1 Korinćanima 11,23–26; Ivan 13,1–15
U prošlosti sam se na Veliki četvrtak najčešće usredotočivao na Isusovo ustanovljenje Gospodnje večere. No večeras želim učiniti korak unatrag i promotriti kako je Isus pripremio svoje učenike za taj prvi čin ustanovljenja sakramenta.
Isus i njegovi učenici došli su u Jeruzalem proslaviti Pashu. To je bila njihova „obitelj“, a odgovornost za pripreme bila je na Isusu kao glavi zajednice. Bio je to dan kada je trebalo zaklati pashalno janje. Dan su proveli u Betaniji, na Maslinskoj gori. Učenici su se vjerojatno počeli brinuti gdje će blagovati Pashu. Grad je bio pun hodočasnika, i činilo se da možda neće biti mjesta. Koliko su znali, Isus još nije ništa unaprijed dogovorio.
Zato ga upitaše:
„Gdje hoćeš da ti pripravimo da blaguješ Pashu?“
Isus tada odvodi Petra i Ivana i govori im:
„Idite u grad. Srest ćete čovjeka koji nosi vrč vode. Slijedite ga. Gdje uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita gdje je gostinjska soba u kojoj može blagovati Pashu sa svojim učenicima.’“
Upute su bile neobične, ali nakon svega što su već doživjeli s Isusom, Petar i Ivan su mu vjerovali. Učinili su kako im je rekao i pripravili sve za Pashu.
Zašto je Isus čekao do posljednjeg trenutka? Zašto je bio tako tajanstven? Tekst ne kaže izravno, ali znamo da su ga mnogi tražili kako bi ga uhvatili, a Juda ga je već izdao. Razumno je zaključiti da je Isus želio osigurati da ovo dragocjeno vrijeme sa svojim učenicima ne bude prekinuto. Njegovi neprijatelji su dolazili, ali ne prerano.
Ušli su u gornju sobu i zatvorili vrata.
No jedan neprijatelj nije ostao vani — oholost.
Domaćin je ostavio vodu za pranje nogu, ali nije bilo sluge. To je bio običaj: gostima bi se prale noge od prašine puta. Ako nije bilo sluge, to bi učinio onaj najnižeg položaja među prisutnima.
Učenici su to primijetili. Znali su što treba učiniti.
Ali nitko nije htio biti taj „najmanji“.
Stare napetosti brzo su izbile na površinu. Nedavno je majka Jakova i Ivana tražila za svoje sinove najviša mjesta u Isusovu kraljevstvu. Ostali učenici bili su ogorčeni. Sada su ponovno počeli raspravljati — tko je najveći, a tko najmanji.
Možemo samo zamisliti koliko je Isus bio žalostan slušajući tu prepirku. Došao je oprostiti se s njima u ljubavi, a oni se prepiru prije nego što je večera i započela.
No Isus reagira na svoj uobičajen način. Ne osuđuje njihovu želju za veličinom — jer i mi trebamo težiti veličini u Božjem kraljevstvu — nego pokazuje da prava veličina dolazi kroz služenje drugima.
Možda je pogledao prema vrču s vodom dok im je to govorio. No oni nisu shvatili. Prestali su se prepirati, ali nitko nije bio spreman služiti. Sjeli su za stol s neoprani nogama — u neugodnoj tišini ponosa.
Tada, nakon prvog dijela večere, kada je napetost i dalje trajala,
Isus ustaje.
Skida svoju gornju odjeću, uzima ubrus, opasuje se, uzima vrč i posudu — i počinje prati noge učenicima.
To je prizor koji oduzima dah.
Nitko od učenika nije ni pomislio da bi Isus trebao prati njihove noge. On je bio njihov Učitelj, njihov Gospodin. A ipak — On, koji je pravi Bog od pravoga Boga, Kralj nad kraljevima, kleči pred njima i pere im noge.
Nakon toga ih pita:
„Razumijete li što sam vam učinio?“
Odgovor nije jednostavan.
Da — oprao im je noge.
Ali učinio je još dvije stvari:
Prvo, dao im je primjer — pouku o tome što znači biti velik u Božjim očima.
Drugo, objasnio je što će se dogoditi sljedećeg dana na križu.
Sv. Ivan piše:
„Ljubivši svoje koji su bili u svijetu, ljubio ih je do kraja.“
Učenici nisu znali što ih čeka. Ali sve što će se dogoditi, dogodit će se zato što ih je Isus ljubio do kraja.
Ovdje pere njihove noge —
da bi sutra, na križu, oprao njihove duše od grijeha svojom krvlju.
I ponovno pita:
„Razumijete li?“
Razumijemo li što je Isus učinio nama?
Kroz Veliki tjedan gledamo Kristovu muku:
- vidimo ga u Getsemaniju
- vidimo ga osuđenog
- vidimo ga bičevanog i raspetog
Vidimo Gospodina slave kako kleči pred nama da opere našu nečistoću.
Nije slučajno da je upravo te noći ustanovio sakrament večere. Nakon što se ponizio kao sluga, daje kruh i vino govoreći:
„Ovo je moje tijelo za vas… ovo je moja krv za vas.“
To je žrtva.
Žrtva za naše grijehe.
Juda i Petar – dva odgovora
Od dvanaestorice, ističu se dvojica: Juda i Petar.
Juda — kojeg Isus pere iako ga je već izdao.
Ljubav ide do kraja, čak i prema izdajniku.
Ali Juda ostaje hladan, zatvoren za tu ljubav.
Petar — koji se opire:
„Gospodine, ti da meni pereš noge?!“
On se buni jer ne može prihvatiti takvu poniznu ljubav.
Ali kada Isus kaže:
„Ako te ne operem, nemaš dijela sa mnom“ —
Petar popušta.
„Gospodine, ne samo noge — nego i ruke i glavu!“
On ne razumije sve, ali želi pripadati Kristu.
I to je dovoljno.
A mi?
Hoćemo li biti poput Jude — hladni i ravnodušni?
Ili poput Petra — slabi, ali otvoreni za milost?
Krist kleči pred nama.
Gleda nas u oči.
Ljubi nas do kraja — do križa.
Hoće li u našim očima vidjeti:
- ravnodušnost
ili - zahvalnost?
Ako razumijemo njegovu ljubav, ona će nas pokrenuti:
- da služimo
- da ljubimo
- da živimo za njega
Molitva
Gospodine Isuse Kriste,
zahvaljujemo ti za tvoju ljubav i tvoju poniznost,
što si se spustio da spasiš one koji su ti bili neprijatelji.
Ispuni nas svojim Duhom,
otvori naše oči i srca
da upoznamo dubinu tvoje ljubavi,
kako bismo živjeli u zahvalnosti.
Jer ti živiš i kraljuješ
s Ocem i Duhom Svetim,
jedan Bog, sada i uvijeke.
Amen.
Autor: Vlč. William Klock
Izvor: livingwordrec.ca
