Krštenje Kristovo – otkrivenje Boga (epifanija)

Krštenje Kristovo je otkrivenje Krista kao Boga (epifanija) ali i Trojedinog Boga na jednom mjestu. O tome nam govori današnji blagdan Krštenja Gospodinova.

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!« Mt 3,13-17

Molitva dana (kolekta)

Vječni Oče, na krštenju Isusovu objavio si ga kao Sina svoga, i Duh Sveti sišao je na njega poput goluba: daj da mi, koji smo ponovno rođeni vodom i Duhom, budemo vjerni kao tvoja posinjena djeca; po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji s tobom i s Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i u vijeke vjekova. Amen.

Krštenje Kristovo – otkrivenje Boga

Do trenutka Kristova krštenja evanđelja nam vrlo malo govore o njegovu djetinjstvu i mladosti. Nakon njegova rođenja navodi se da je bio obrezan (Lk 2,21) te da je donesen u Hram na posvećenje Gospodinu, kada ga je u svoje ruke uzeo Šimun Bogoprimac (Lk 2,22–35).

Iz Kristove rane mladosti spominje se samo jedan događaj: kada je sa svojim roditeljima pohodio Hram o blagdanu Pashe. Imao je tada dvanaest godina. Na povratku su njegovi roditelji primijetili da ga nema. Tražili su ga cijeli dan u mnoštvu koje se vraćalo iz Jeruzalema, pretpostavljajući da je sa svojim društvom ili rodbinom. Kada ga ondje nisu našli, vratili su se u Jeruzalem da ga ondje potraže. Nakon tri dana pronašli su ga u Hramu „ nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim..“ (Lk 2,46-47). Nakon što ga je Majka prekorila, Isus joj odgovara: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,49).

Isus se vraća sa svojim roditeljima u Nazaret i „bijaše im poslušan“ (Lk 2,51). Dok se pripremao za svoju mesijansku službu, Krist je i kao dijete dao primjer – primjer djeci. Bio je poslušan svojim roditeljima, ispunjavajući tako petu Božju zapovijed, te je „napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.i“ (Lk 2,52). Nadalje znamo da je bio stolar (Mk 6,3) i da je živio u Nazaretu (Lk 2,39).

Nakon događaja u Hramu, prvo Kristovo pojavljivanje zabilježeno u evanđeljima jest krštenje na Jordanu. Ivan Krstitelj bio je sin svećenika Zaharije i Elizabete, Marijine rođakinje, majke Gospodnje. Bio je šest mjeseci stariji od Krista. Živio je u pustinji, jeo skakavce i divlji med te se odijevao u haljinu od devine dlake (Mt 3,4). Propovijedao je dolazak Kraljevstva Božjega, pozivajući ljude na pokajanje, i krštavao ih u rijeci Jordanu. Na taj je način pripremao narod za Krista, ispunjavajući riječi proroka Izaije: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Mt 3,3; Iz 40,3). Zato se i naziva Gospodinovim Pretečom.

Ivan Krstitelj u to je vrijeme bio vrlo poznat i poštovan, pa su mnogi mislili da je upravo on Mesija (Lk 3,15), dok je Krist još uvijek bio nepoznat široj javnosti. Međutim, Gospodinov Preteča poznaje svoje mjesto i naviješta Onoga kojemu on nije „dostojan odriješiti remenje na obući“ te da će Onaj koji dolazi za njim „krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3,16). Ovo se proročanstvo ispunilo na dan Pedesetnice, kada je Duh Sveti sišao na apostole u obliku ognjenih jezika. Krist je onaj koji nam daje drugoga Utješitelja, Duha Svetoga, da prebiva u nama i da nas čisti svojim ognjem, koji potpuno uklanja sve naše grijehe kada se za njih iskreno pokajemo.

Gospodin Krist dolazi na krštenje. Ivanovo krštenje bilo je krštenje „pokajanja za oproštenje grijeha“ (Lk 3,3), dok Kristu takvo krštenje nije bilo potrebno. Njemu, koji nije imao grijeha, nije bilo potrebno ni pokajanje ni oproštenje grijeha. Međutim, Krist, kao Novi Adam, pokazuje svoju poniznost. Duhovnik istočne tradicije, Ivan Šangajski o tome govori: „Adam je sagriješio ohološću, želio se uzvisiti i postati poput Boga. A Krist je došao ispuniti Božju pravdu, da grijeh Adamove oholosti popravi poniznošću. Adam se želio uzvisiti pred Bogom, a Bog se ponizio pred čovjekom. Krist je sišao u vodu i primio krštenje od svoga sluge.“

Poniznost pokazuje i sveti Ivan Krstitelj, čije je propovijedanje bilo beskompromisno. Od svih koji su mu dolazili na krštenje, bilo da je riječ o „običnom“ narodu, carinicima ili vojnicima, zahtijevao je da donesu „plodove dostojne pokajanja“. Znamo da je i svoj život završio mučenički, jer je bio spreman opomenuti i samoga kralja zbog njegova grijeha. No sada je pred njim Krist, Onaj koji je „jači“ od njega (Lk 3,16), pa mu kaže: „Ti mene trebaš krstiti, a ti dolaziš k meni?“ A Isus mu odgovara: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!.“ Sveti Ivan Krstitelj, najveći među rođenima od žene (Lk 7,28), i Krist, Novi Adam – Bogočovjek, daju nam najveći primjer poniznosti i poslušnosti.

Koju je to pravdu Krist trebao ispuniti? Pred Bogom je pravedan onaj koji ispunjava sve Božje zapovijedi. No nitko od onih koji su dolazili svetom Ivanu Krstitelju na Jordan nije bio pravedan, kao što ni jedan od nas nije pravedan pred Bogom. „Nema nijednoga pravednog“, kaže nam Sveto pismo (Rim 3,10). Upravo na Jordanu, svojim krštenjem, Krist čini isto ono što je učinio i na križu: uzima na sebe grijehe svijeta. O tome sveti Ivan Zlatousti kaže: „I ovu je pravdu trebalo da svi ljudi ispune, ali kako je nitko nije izvršio niti ispunio, morao ju je ispuniti Krist, koji je došao da je ispuni.“ To svjedoči i sveti Ivan Krstitelj kada za Krista izgovara riječi: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta“ (Iv 1,29). Krist uzima grijehe svijeta na sebe na početku svoje službe krštenjem, a na kraju ih nosi na križ. No već pri svome krštenju Krist otkriva kako će umrijeti i uskrsnuti: njegov ulazak u vodu slika je silaska u grob, a izlazak iz vode slika je njegova uskrsnuća.

Otvorila su mu se nebesa – Krist je došao da nam otkrije lice Božje i da nas povede u svoju slavu. Nebo potvrđuje Krista i otvara se svima koji u njemu prepoznaju Put u Kraljevstvo nebesko. Samo po Kristu možemo doći u Nebesko kraljevstvo, jer je on sam Put.

“…i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj” – Duh Sveti, Treća Osoba Presvetoga Trojstva, dolazi na Krista u obliku goluba, ne utjelovljen u goluba, nego u obličju goluba. Sveti Jeronim smatra da je golub sišao na Krista kako narod, koji je svjedočio Kristovu krštenju, ne bi pomislio da se glas s neba odnosi na svetoga Ivana Preteču, kojega su neki već smatrali Mesijom. Na određeni je način Krist ovdje obilježen i potvrđen Duhom Svetim. Duh Sveti potvrđuje i nas kao posinjenu djecu Božju.

“I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Nebeski Otac potvrđuje Krista kao svoga ljubljenoga Sina. To je jedno od triju mjesta gdje Otac nebeski potvrđuje Krista kao svoga Sina (ostala dva su u Mt 17,5 i Iv 12,28). Mariji i Josipu arkanđeo Gabrijel navijestio je da je Isus Krist začet po Duhu Svetome. Sada, na početku Kristove javne službe, Otac nebeski objavljuje da je on njegov Sin. Nitko ne treba sumnjati tko je Gospodin Krist. On je Bog od Boga, kako ispovijedamo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.

Kristovo krštenje u početku se slavilo na Bogojavljenje (tako je i sada u istočnim crkvama), jer se na rijeci Jordanu, prigodom svoga krštenja, Krist objavljuje kao Bog. Otkriva se javnosti koja ga dotad nije poznavala. kako to kaže sveti Ivan Zlatousti: „Krist nije bio svima poznat kada se rodio, nego tek kada se krstio, jer do toga dana mnogi ga nisu poznavali.“

Ovaj blagdan se nazivo Bogojavljenjem (epifanijom) jer se Presveto Trojstvo objavilo u isto vrijeme i na istome mjestu.

Na početku godine slavimo krštenje Gospodnje. I to nije slučajno. S Kristom sve započinje i sve završava. S Kristovim rođenjem započinje novo računanje vremena, a s njegovim krštenjem započinje njegova javna služba. I mi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naše krštenje početak je ne samo našega kršćanskog života ovdje na zemlji, nego i vječnosti u Kraljevstvu Božjemu kojemu težimo.

Neka Bog, koji je započeo dobro djelo u nama, i dovrši ga „sve do dana Isusa Krista“ (Fil 1,6). Budimo zahvalni Bogu što smo kršteni u ime Presvetoga Trojstva. Duhom Svetim smo obilježeni, odnosno zapečaćeni, kako bismo i mi bili sinovi i kćeri Božje. Neka nam Gospodin Bog pomogne da i živimo kao njegova djeca. Amen.