Prispodoba o sijaču nam govori koliko je važno da se riječ Božja ukorijeni u našim srcima.
Kad se skupio silan svijet te iz svakoga grada nagrnuše k njemu, prozbori u prispodobi:
»Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bî pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer ne imaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom.« Rekavši to, povika: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Upitaše ga učenici kakva bi to bila prispodoba. A on im reče: »Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama – da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju.«
»A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.«
Luka 8, 5-15
Prispodoba o sijaču
Početak 8. poglavlja Lukina evanđelja govori nam da je Krist “prolazio gradovima i selima propovijedajući i navješćujući radosnu vijest kraljevstva Božjega”. Evanđelist Luka naglašava da su s njim išli i apostoli, kao i mnoge žene, spominjući njihova imena, koje su bile izliječene od zlih duhova i bolesti (Lk 8,1-3). Kad se okupilo mnogo ljudi iz mnogih gradova (Lk 8,4), Krist im je ispričao priču o sijaču i sjemenu.
Krist se često služi primjerima iz svakodnevnog života kako bi svojim slušateljima približio istinu o Kraljevstvu Božjem. U proljeće se moglo vidjeti kako ljudi bacaju sjeme u svoja polja. Vjerojatno je među Kristovim slušateljima bilo i onih koji su imali iskustva sa sjetvom. Ova Kristova priča je vrlo kratka, ali nosi vrlo značajnu i bogatu poruku. Govori o sijaču koji baca sjeme koje pada na četiri vrste tla:
»Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bî pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer ne imaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom.«
Da bismo pravilno razumjeli ovu Kristovu prispodobu, trebamo znati da se u tadašnjoj Palestini prvo bacalo sjeme, a zatim se orala zemlja. Palestinski poljoprivrednik sijao je u polju koje se često nije moglo razlikovati od ceste. Zemlja je bila teška za obradu, jer se sastojala od kamenitih dijelova, a dijelovi dobre zemlje bili su razbacani tako da je bilo teško odmah prosuditi gdje je najbolje baciti sjeme. Tek nakon što bi sijač obavio sjetvu, sjeme bi pokrio zemljom i čekao da izraste. Zato se u ovoj priči govori o četiri različite vrste tla: zemlji kraj puta, kamenitoj, trnovitoj i dobroj zemlji.
Vidi i ovo: Plodovi Duha Svetoga
Nakon što je ispričao ovu priču, kako kaže evanđelist Luka, Krist je podigao glas (“povika”) i rekao: “Tko ima uši da čuje, neka čuje!” Drugim riječima, nije dovoljno da Ga slušatelji čuju, nego Ga trebaju i razumijeti.
Učenici pitaju Krista: “kakva bi to bila prispodoba” odnosno “Što znači ova priča?” Zastanimo na trenutak na ovom pitanju. Trebamo ga postaviti i mi svaki put kad u crkvi slušamo Riječ Božju ili dok je sami čitamo. Kršćanin ne bi trebao biti samo promatrač, samo onaj koji će provesti neko vrijeme na bogoslužju i izaći iz crkve isti kao što je u nju ušao. Kršćanin treba imati “uši da čuje”, odnosno da razumije i živi poruke iz Riječi Božje. Zato je propovijed u crkvi važan dio bogoslužja. Za kršćane je također važno čitati knjige provjerenih duhovnika koji ispravno tumače Riječ Božju. Budimo duhovno znatiželjni, pokušajmo što više razumjeti Kristove riječi, a time i tajne Kraljevstva Božjega.
Sada slijedi drugi dio pročitanog evanđelja, tj. tumačenje prispodobe o sijaču. Prvo, Krist će naglasiti razliku između onih koji razumiju istine o Kraljevstvu Božjem i onih koji “gledajući ne vide i slušajući ne razumiju“. Nema onih koji ne vide i nema onih koji ne čuju. Bog se objavljuje čovjeku i govori mu na različite načine, ali mnogi ostaju duhovno slijepi unatoč zdravih očiju i duhovno gluhi unatoč zdravim ušima. Nitko neće imati ispriku na sudu Kristovom da nije čuo, da nije vidio. Onima do kojih prodire Riječ Božja, u kojima sjeme Božje riječi donosi plodove, dano je znati tajnu Kraljevstva Božjega. Bog otkriva tajnu svoga Kraljevstva onima koji su otvoreni da znaju, da čuju, da vide.
Vidi i ovo: Sjeme kraljevstva Božjega
Iako Krist počinje s tumačenjem značenja sjemena, jasno je da je sijač u ovoj priči sam Krist. On je došao kao utjelovljena Božja riječ i On govori Božju Riječ – Riječ vječnog života.
„Sjeme je Riječ Božja.“ Kao što malo sjeme traži plodno tlo, tako i Božja riječ traži plodno srce da u njemu izraste i donese plod. Zanimljivo je da Krist uspoređuje Božju riječ sa sjemenom. Kada je sjeme posijano i ima prave uvjete da klija, da donese plod, ono aktivira svoju unutarnju snagu da proizvede plod. Krist je svojim propovijedanjem sijao sjeme Božje riječi, tražeći plodno tlo u ljudskim srcima. Mnogi su dolazili Kristu da čuju Riječ Božju (Lk 5,1). Kao što je sijač u Kristovo vrijeme vadio sjeme iz svoje vreće i bacao ga posvuda, tako je Krist svima propovijedao Riječ Božju i poslao svoje učenike da čine isto: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15). Krist je nastavio sijati sjeme Božje riječi po svojim apostolima, odnosno po svojoj Crkvi, sve do naših dana. Kao sjeme koje donosi plod, i Božja riječ, kako Bog kaže po proroku Izaiji: „tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ (Iz 55,11).
Četiri vrste tla su, dakle, četiri vrste ljudi, odnosno njihova srca. I među Kristovim slušateljima bilo je onih koji su se mogli naći na ovom popisu. Riječ Božja je sijana, ali nije urodila plodom kod svih.
“Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se.” Ovo tlo je ljudsko, površno srce, do kojeg dopire Božja riječ, ali ono ne mari za nju. Takvi će ići i u crkvu, izjašnjavat će se vjernicima, ali ne žele da im se sjeme Božje riječi duboko usadi u njihovo srce. Oni ne mare za svoje spasenje. Za njih je Bog pored puta “, odnosno usput. To su oni, kako se kaže u narodu, kojima je “na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo”. Više se otvaraju đavolskoj prijevari nego Božjoj istini.
„A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu.” Kamenito tlo je zapravo ljudsko srce koje se nakratko oduševi Riječju Božjom i bude radosno zbog nje. Ali, takav površan i plitak entuzijazam, koji ne može uhvatiti korijena zbog kamenitog ili plitkog tla, dovest će do nevjere i otpadništva u vrijeme iskušenja. Zato Krist od nas traži da mu vjerujemo u svakoj situaciji, i kad nam ide dobro i kad se nalazimo u okolnostima koje prirodno dovode do brige, neizvjesnosti ili nemira. Naša površna, plitka religioznost neće nam donijeti sigurnost Samo ako se Riječ Božja duboko ukorijenila u našem srcu, moći ćemo odoljeti svakoj kušnji i sačuvati svoju vjeru, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo.
“A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda.” To je ljudsko srce koje je čulo Božju riječ, ali misli da je pravi plod njegovog života materijalni status odnosno zemaljska zadovoljstva. Uvijek su zaposleni, nemaju vremena za Crkvu, za Boga, za njegovu Riječ. U svojoj zauzetosti da osiguraju materijalno bogatstvo, zanemaruju vječno blago na nebu. Nažalost, njihova težnja za prolaznim vrijednostima guši u njima posijano sjeme Riječi Božje i ono ne donosi ploda.
“Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.” To je srce u kojem se ukorjenjuje sjeme Božje riječi. Samo ono sjeme koje se ukorijenilo, može uroditi plodom. Ovdje Bog traži suradnju između sebe i nas. Kao što Bog daje sjeme, zemlju, kišu i sunce, a zemljoradnik obrađuje zemlju, tako Gospodin od nas traži da „obrađujemo“ svoje srce, odnosno svoga duhovnog čovjeka, kako bi Riječ Božja u njemu donosila „ stostruki plod” “. To činimo svojim svakodnevnim životom u Kristu, dakle molitvenim, liturgijskim i djelatnim, evanđeoskim životom. U takvom jedinstvu s Kristom naše će srce biti plodno tlo za Riječ Božju i donositi potrebne plodove.
Vidi i ovo: Što predstavljaju 4 vrste tla u prispodobi o sijaču?
Na kraju, napomenimo da je manji dio posijanog sjemena pao na dobru zemlju. Većina sjemena nije rodila. Po svojoj Crkvi Krist i dalje sije Riječ Božju na svim stranama svijeta, iako ona ne nalazi plodno srce u svima. Objašnjavajući tu činjenicu sv. Ivan Zlatousti kaže: “Krist je izašao na sjetvu”. Zašto je, recite mi, većina sjemena propala? To se nije dogodilo zbog onoga koji je posijao, nego zbog zemlje koja je primila sjeme, odnosno zbog duše koja nije pazila.” Dakle, ponovimo da Bog traži suradnju. On je svoje odradio. Na nama je da učinimo svoj dio, da obrađujemo „zemlju“ svoga srca za Riječ Božju.
Neka nam Gospodin pomogne da naše srce bude plodno tlo za Riječ Božju, da se duboko ukorijeni u nama i da obrađujemo tlo svoga srca kroz zajedništvo s Kristom. Tada će Riječ Božja donijeti u nama stostruki plod za Kraljevstvo Božje. Amen.
Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
VIDEO OVE PROPOVIJEDI (ZAPRATITE YOUTUBE KANAL HORIZONTI VJERE):
