Prispodoba o radnicima u vinogradu čita se treće nedjelje prije korizme – na Sedamdesetnicu (Septuagesima).
Epistola: 1 Kor 9, 24-27
Evanđelje: Mt 20, 1-16a
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
“Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji”. (Mt 20, 1-16a)
Prispodoba o radnicima u vinogradu
Pođimo u vinograd Gospodnji
Isus svojim učenicima i onima koji ga slušaju daje novu sliku o tome što je kraljevstvo nebesko i kako ono funkcionira. Kako bi jednostavnom i prilično neukom narodu to što jednostavnije objasnio koristi se slikom vlasnika vinograda i nadničara, odnosno sezonskih radnika kako bismo ih mi nazivali u današnje vrijeme. Vinograda je u onom kraju bilo puno i svi su jednostavno mogli pratiti Isusovu priču o vinogradaru, odnosno domaćinu i njegovim dnevnim radnicima koje plaća nakon svakog odrađenog dana. Isusova priča kreće jednim logičkim slijedom prema kojem domaćin u rano jutro kreće pronaći radnike za svoj vinograd te se s njima pogađa za plaću, a to je jedan denar, odnosno jedna dnevnica.
Poslušajte propovijed i zapratite kanal:
No, kako domaćin očito nije bio zadovoljan s količinom odrađenog posla, nakon tri sata, a potom nakon šest i devet sati radnog dana i dalje traži radnike, koje pronalazi i šalje u svoj vinograd, ali s njima se ne pogađa za iznos plaće već im govori da će im dati što bude pravo. Jasno je bilo tim radnicima da neće dobiti punu dnevnicu, ali prihvatili su poziv i pošli, pa eto nešto će ipak zaraditi toga dana.
No domaćin i oko jedanaestog sata radnog dana i dalje traži radnike za svoj vinograd i pronalazi ih. Čak ih malo i prekorava riječima: „Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?“ Oni se malo izmotavahu kako ih nitko nije unajmio, odnosno pokušavaju se opravdati za svoj nerad i nezainteresiranost; pa domaćin je već četiri puta toga dana išao tražiti radnike, a oni kazuju kako ih nitko ne unajmi. No, dobri domaćin i njih šalje u svoj vinograd iako je ostao samo jedan sat dana za obaviti posao, ali njima ništa ne obećava koliko će plaće dobiti. Dobro oni znaju da za jedan sat rada ne mogu dobiti cijelu dnevnu plaću, ali i oni prihvaćaju poziv i odlaze u vinograd raditi.
Kada je dan prošao započinje vrijeme za isplatu plaće za obavljeni rad toga dana. Gospodar vinograda daje nalog svome upravitelju da ih isplati, ali okreće logiku kojom se vodi ljudski mozak te plaću prvo daje onima koji su radili samo jedan sat i to po jedan denar, cijelu dnevnicu, nebitno jesu li radili jedan sat, tri sata, šest, devet ili svih dvanaest sati. Ljudska logika je da onaj tko je više radio više treba i dobiti za svoj rad, a da je ovakva gospodareva raspodjela – svima jednako – nepravedna jer se svi nisu jednako trudili.
Svatko od nas bi iz ljudske perspektive rekao da gospodar vinograda nije bio pravedan jer je svima dao jednako, ali ne smijemo zaboraviti da je novac kojim plaća radnike gospodarev i da može s njime činiti što god želi. Također, s onima koji su došli ujutro raditi gospodar se dogovorio za plaću – jedan denar, jedna cijela dnevnica, pa ako tako gledamo on ih nije prevario niti zakinuo, dobili su prema dogovoru, a to što je i drugima dao isto je njegovo pravo da tako dijeli ono što je njegovo. Mi bismo ovo gledali kao nepravedno, ali gospodar iz Isusove priče to gleda drugačije. Upravo zato je i Isus ispričao ovu priču svojim slušateljima – da ih potakne na razmišljanje o dubini ove poruke, a ne samo o površnom, ljudskom poimanju.
Vidi i ovo; Prvi posljednji a posljednji prvi
Na početku ovog evanđeoskog odlomka zapazimo da Isus kaže: „Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd.“ Isus ovdje ne govori o tome kako se treba upravljati nekim poslovnim poduhvatom, već on želi jednostavnom slikom iz života tadašnjeg čovjeka poučiti svoje slušatelje tome kako izgleda Božja logika u Kraljevstvu nebeskom, odnosno kako Bog gleda na čovjeka, njegov život i odgovor na Božji poziv, kao i velikodušnu nagradu na kraju života.
Često smo čuli evanđeoske riječi: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.“ (Lk 10, 2) Najčešće tumačenje ovih riječi odnosilo se na one koji su pozvani u duhovnu službu (biskupe, svećenike, đakone, propovjednike), odnosno da su oni ti radnici u žetvi, ali nisu li i svi oni koji su povjerovali na Isusove riječi na neki način radnici u žetvi na Božjim poljima. Kada Isus govori o radnicima u žetvi, nadničarima u vinogradu i sl. govori o svakom onome koji je čuo Isusov poziv i njegovu Radosnu vijest, a ne samo o onima koji su pozvani u službu naviještanja i propovijedanja. Svojim vjerničkim životom svatko naviješta i propovijeda Evanđelje. Tako trebamo promatrati i ove nadničare o kojima Isus priča da su pozvani na rad u vinograd. Vinograd je ovdje simbol Božjeg svijeta, odnosno kraljevstva nebeskog koje je započelo već sada ovdje na zemlji.
Bog ljude poziva u svoj vinograd, odnosno u vjernički život, u svoj svijet, neke već na početku njihova života i oni cijeli svoj život podnose svu tegobu i žegu naviještanja i svjedočenja Evanđelja, odnosno kršćanskog života, ali plaću koju o koncu životne trke dobivaju jeste život vječni, što u Isusovoj prispodobi simbolizira jedan denar. No, Bog ne odustaje od čovjeka, pa ljude poziva i tijekom života, kako govori Evanđelje (o trećoj, šestoj ili devetoj uri) i Isus i njima, ako prihvate poziv i odgovore na njega, obećava pravednu plaću.
No u svijetu ima i onih koje Bog poziva cijeli život, ali oni ne mare na njegov poziv i njegovu riječ, ali kada shvate da im Bog treba jer su blizu kraja svog ovozemaljskog života, ili ih je pritisnula neka životna nevolja, bolest i sl. onda i o jedanaestoj uri svog života čuju Božji poziv, prihvaćaju ga i odgovaraju na njega. Iako su se, kao i ovi nadničari, izmotavali kako ih nitko nije unajmio pa zato nisu radili, odnosno kako mnogi današnji nominalni vjernici kažu: nemam sad vremena za Boga i Crkvu, kad budem stariji i u mirovini onda ću ja za to sve imati vremena, no jesmo li sigurni da nećemo zakasniti i na Božji poziv koji se događa o jedanaestoj uri našega života i da nećemo moći odgovoriti na njegov poziv jer ga nećemo čuti.
Ono što je najvažnije zapaziti iz ove prispodobe jeste da je svaki radnik dobio istu plaću – jedan denar, neovisno koliko je radio. Tako će i svaki onaj koji prihvati Božji poziv i odgovori na njega dobiti istu plaću za svoju vjeru – neovisno da li je bio iskrenom vjerom uz Boga cijeli svoj život ili se obratio Bogu tek u nekom dijelu života ili na samom koncu. Bog je milosrdan i u svom milosrđu on daje pravednu plaću svima koji su se odazvali u njegov vinograd – svakome jedan denar, odnosno svakome život vječni – neovisno kada je povjerovao.
No, smijemo li se igrati s Božjim pozivom, smijemo li kalkulirati s time kada ćemo povjerovati na Isusove riječi jer nitko od nas, kako Isus kaže: „ni jedne vlasi ne može učiniti bijelom ili crnom“ (Mt 5,36) Ako ni to ne možemo sami napraviti, bez milosti Božje kako onda možemo biti sigurni da imamo dosta vremena u životu da živimo bez Boga, a da ćemo se onda sigurno obratiti pred kraj života. Pa takav čovjek prvo laže samog sebe, onda sve oko sebe i na kraju samog Boga.
Vidi i ovo: Koje je značenje Isusove parabole o radnicima u vinogradu?
Upravo, ova Božja logika da će svi o koncu vremena dobiti istu plaću, razlikuje čovjeka od Boga i čovjeka od čovjeka. Naime, o koncu života, na kraju životne trke, plaća za rad u Božjem vinogradu je život vječni, a plaća za nerad, neodazivanje na Božji poziv jest život bez Boga tamo gdje je plač i škrgut zubi. Treće opcije nema – živimo li s Bogom ili bez njega.
Nažalost, vjerujem da smo se često puta susreli i sa ljudima, vjernicima, koji na neki način svojataju Boga i smatraju se boljim i većim vjernicima od drugih. Oni smatraju da su svojim radom u crkvi kojoj pripadaju, dolascima na bogoslužja, dobrim djelima i sl. zaslužili bolji status u kraljevstvu nebeskom, ali to nije Božja logika, već naša ljudska. Doduše, Božja nas riječ uči da će se od onih kojima je više dano i više tražiti, odnosno gospodar vinograda će pitati što si ti radio svih dvanaest sati svoga života sa svojim talentima koje sam ti dao – jesi li ih koristio i umnožio stostruko, sedamdeseterostruko, tridesetorostruko ili si ih zakopao i bio beskoristan, stojeći vazdan besposlen.
Božja logika je pravedna i milosrdna te gleda u srce i dušu svakog čovjeka i Boga nitko ne može prevariti svojim izvanjskim izgledom ili postupcima. Bog zna što se doista nalazi u svakome od nas – vjera i ljubav ili privid toga kako bi nas ljudi drugačije gledali i doživljavali.
Bog, koji je u ovoj Isusovoj prispodobi prikazan kao gospodar odnosno domaćin vinograda, poziva svakog od nas svojom riječju da pođemo raditi u taj vinograd, a na nama je da li ćemo mu odgovoriti ili ne. Ne moramo ići na ulice i trgove vikati riječi iz Svetog pisma da bismo naviještali već prvo trebamo svojim životom, ponašanjem, odnosom prema drugima pokazati da smo Isusovi i da smo Božji. Ne smijemo biti licemjerni i sami sebe zavaravati kako smo dobri vjernici, da smo oni koji smo odgovorili na Božji poziv, a o svojim bližnjima, pogotovo kada ih nema svašta govorimo. To pokazuje pravo lice svakog od nas. Po plodovima i ljubavi će nas prepoznati da smo Isusovi učenici.
Ako mu povjerujemo na riječ i odgovorimo na poziv da pođemo u njegov vinograd, pravedna plaća nam je zagarantirana, ali ako ne povjerujemo i ne odgovorimo osuđeni smo na propast. Ne smijemo biti vjernički oholi i buniti se protiv onih koji će vječni život dobiti iako nisu bili vjernici cijelog života kao mi već moramo biti Bogu zahvalni što nam je dao plaću koju nam je obećao. U kraljevstvu nebeskom nema boljih i lošijih mjesta, nema boljih i lošijih kuća, stanova, ureda, hotelskih soba, već su svi u jednakom položaju i gledaju Boga licem u lice.
Bog, baš kao i gospodar vinograda, nikada ne odustaje od toga da nas poziva, stalno izlazi i zove svoje vjerne. Nikada se nemojmo dovesti u situaciju da se izmotavamo kao oni radnici od jedanaestog sata i da Bogu odgovorimo sa riječima: „nitko nas nije zvao“, kada znamo da to nije istina. Bog nas stalno poziva, na ovaj ili onaj način.
Isus na kraju ove prispodobe iznosi jedan ukor koji trebamo vrlo ozbiljno shvatiti: zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Nikada se ne smijemo dovesti u situaciju da zavidimo drugom čovjeku kojeg Bog obasiplje blagoslovima, kojemu je ispunio molitve i sl. jer tada je naše oko zlo u odnosu na Božju dobrotu i milosrđe. Ali tu istu logiku moramo primijeniti i na naše živote: nemojmo zlim okom gledati na svoga bližnjega ako je njemu dobro u životu jer zavist je težak grijeh koji izlazi iz ljudskog srca. Isus upozorava svoje slušatelje da će mnogi biti pretečeni na putu u kraljevstvo nebesko jer kako kaže: mnogi posljednji biti će prvi, a prvi posljednji.
Kako nas uči Božja Riječ, nemojmo da se na nama obistine Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.“ (Mt 21, 31-32)
Upravo ti, carinici i bludnice koje Isus spominje su oni od jedanaestog sada koje Bog i u zadnji tren uspije dozvati i oni se odazvaše na njegovu riječ. Nemojmo čekati taj zadnji poziv jer ako naše srce bude cijeli život tvrdo za Boga jesmo li sigurni da li ćemo čuti taj zadnji poziv na obraćenje. Odgovorimo na Božji poziv dok još možemo pa makar morali zbog toga podnositi razne žrtve i tegobe „dana i žege“ jer ne znamo ni dana ni časa kada će Bog poslati svoje anđele koji će na kraju vremena odvojiti kukolj od pšenice i koji će kukolj „baciti u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi, dok će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega“. (Mt 13, 42-43) Na nama je da prihvatimo ili odbacimo Božji poziv, na nama je da prihvatimo ili odbacimo Božje milosrđe i vječni život.
Autor: đakon Saša Maligec