Epikleza (grč. ἐπίκλησις, “zazivanje”) je molitveni zaziv Duha Svetoga u euharistijskoj molitvi, u kojem Crkva moli da Duh Sveti posveti darove kruha i vina, da postanu Tijelo i Krv Kristova. U teološkom i liturgijskom smislu, epikleza označava trenutak kada se euharistijski misterij tumači kao čin Duha u Crkvi, a ne samo riječi posvećenja.
Epikleza u anglikanskoj liturgiji
U istočnim liturgijama epikleza je jasno naglašena, dok je u zapadnoj tradiciji, osobito u rimskom obredu, njezina uloga često implicitna. U anglikanskoj liturgiji, u kojoj se razvijala epikleza, može se primijetiti zanimljiv i raznolik razvoj koji uključuje aspekt epikleze.
Povijesni kontekst epikleze
U ranim anglikanskim obrednicima, osobito u Knjizi zajedničkih molitava (Book of Common Prayer, BCP) iz 1549. i 1552. godine, epikleza nije bila istaknuta na isti način kao u istočnim liturgijama. Reformacija u Engleskoj pod utjecajem protestantske teologije (osobito kalvinizma) dovela je do snažnog naglaska na Kristove riječi ustanove kao temelj euharistijskog sakramenta, dok je uloga Duha Svetoga ostala u drugom planu.
Vidi i ovo: Knjiga zajedničkih molitava/The Book of Common Prayer – kratka povijest
U BCP 1549, još se može pronaći molitva koja je imala karakter epikleze, iako bez izravnog zaziva Duha:
“Čuj nas, milostivi Oče, usrdno te molimo, Duhom Svetim i Riječju, dostoj se blagosloviti i posvetiti ove darove i stvorove kruha i vina”.
Međutim, u BCP 1552, koji je djelo snažnijeg protestantskog nadahnuća, ta molitva je uklonjena. Tradicionalni anglikanski obred stoljećima nije sadržavao eksplicitnu epiklezu u euharistijskoj molitvi, što je bilo predmet kritike iz istočnih i nekih anglo-katoličkih krugova. Osim toga, značajna je rasprava oko epikleze.
Liturgijska obnova i povratak epikleze
S liturgijskim obnovama u 20. stoljeću, osobito pod utjecajem ekumenskog dijaloga i povratka starocrkvenim obrascima, došlo je do ponovnog uvođenja epikleze u mnogim anglikanskim liturgijama. Novi obrednici, kao što su:
The Eucharistic Prayer of the American BCP (1979),
Common Worship (Engleska Crkva, 2000),
sadrže eksplicitne epikleze koje zazivaju Duha Svetoga nad darove i nad okupljeni narod.
Na primjer, u američkom BCP-u iz 1928. i 1979. godine a što je preuzeto u BCP 2019. (Anglikanska crkva Sjeverne Amerike) u Euharistijskoj molitvi čitamo (Ova molitva epikleze se nalazi i u Knjizi zajedničkih molitava na hrvatskom jeziku koju koristi Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj):
Milosrdni Oče, najponiznije te molimo, usliši nas; po svojoj svemogućoj dobroti udostoji se,
svojom Riječju i Duhom Svetim blagosloviti (+) i posvetiti ove tvoje darove i stvorove kruha i vina, kako bismo, uzimajući ih po tvome svetom ustanovljenju tvojega Sina našega Spasitelja Isusa Krista, na spomen njegove muke i smrti, mogli biti dionici njegova blagoslovljenoga Tijela i Krvi.
Ovaj zaziv Duha izričito traži da Duh posveti darove, čime se približava istočno-kršćanskom shvaćanju epikleze.
Molitva epikleze u liturgiji Svetog Ivana Zlatoustog glasi:
Još ti prinosimo ovu duhovnu i nekrvnu službu i prosimo, i molimo, i usrdno zazivamo: Pošalji Duha svoga Svetoga na nas i na ove postavljene darove. I učini, dakle, ovaj kruh dragocjenim tijelom svoga Krista. A što je u ovoj čaši dragocjenom krvlju svoga Krista.
Teološki značaj epikleze
Epikleza u anglikanskoj liturgiji ima dvostruku dimenziju:
Zaziv Duha nad darove, da postanu sakramentalna prisutnost Krista.
Zaziv Duha nad zajednicu, da postane jedno tijelo u Kristu i da se razvije kroz čin epikleze.
Takva dvostruka epikleza izražava duboko zajedništvo pneumatologije i ekleziologije – djelovanje Duha nije samo u pretvorbi darova, već i u oblikovanju Crkve kao Tijela Kristova kroz epiklezu.
Ekumenski aspekt epikleze
U ekumenskim dijalozima, osobito s pravoslavnima i rimokatolicima, prisutnost epikleze u anglikanskim liturgijama bila je od velikog značaja. Epikleza se promatra kao most prema zajedničkom shvaćanju euharistije kao djelovanja Presvetog Trojstva: Otac prima žrtvu, Sin je njezin sadržaj, a Duh je onaj koji posvećuje.
Doktrina o epiklezi tako postaje ključni element u razumijevanju euharistije ne kao statičnog čina, već kao dinamičnog djelovanja Boga u zajednici vjernih te kroz epiklezu.
Vidi i ovo: Nekoliko misli o anglikanskom razumijevanju Kristove prisutnosti u euharistiji
Bogoslužje po Knjizi zajedničkih molitava u Protestantskoj reformiranoj kršćanskoj crkvi čuva tradiciju epikleze.
