Knjiga zajedničkih molitava/The Book of Common Prayer – kratka povijest
Knjiga zajedničkih molitava (The Book of Common Prayer) nastala je u vrijeme reformacije u Engleskoj. Značajno je utjecala na protestantske liturgijske knjige različitih tradicija.
Kratka povijest Knjige zajedničkih molitava[1]
Liturgijska knjiga Knjiga zajedničkih molitava (engl. The Book of Common Prayer. U daljnjem tekstu BCP) nastala je u 16. stoljeću kao rezultat reformacije Engleske crkve. Prvi njezin urednik bio je Thomas Cranmer[2], nadbiskup Canterburyja.
Henrik VIII., iako je odvojio Englesku crkvu od Rima, ipak nije bio sklon protestantizmu. Protiv Lutherovog učenja o dva sakramenta, Henrik VIII. je 1521. napisao djelo Assertion septem sacramentoru, u kojem je branio učenje o sedam sakramenata. Radi toga mu je papa dao titulu Defensor fidei (Zaštitinik vjere).[3] Niti nakon raskola Engleske crkve od Rima, Henrik VIII. ne prihvaća učenja reformatora. Stoga je potpuno pogrešno govoriti o Henriku VIII. kao začetniku reformacije u Engleskoj.
Odvajanje Engleske crkve od Rima zasigurno je reformaciji omogućilo lakši put, no reformacija Engleske crkve započela je tek nakon smrti Henrika VIII. Tada je na prijestolje stupio njegov devetogodišnji sin Edward VI. (vladao od 1547.-1553.), kojega mu je rodila njegova treća supruga Jane Seymour. Pod Edwardom VI., Nadbiskup Cranmer započinje reformu Engleske crkve, a među njegovim prvim potezima u tom smjeru bila je liturgijska reforma.
Cranmer je godinama proučavao različite liturgijske knjige kršćanskoga Istoka i Zapada, posebice liturgiju Sarum[4]. Za vrijeme Henrika VIII. – koji je, kako smo ustvrdili, bio nesklon protestantima – Cranmer nije mogao realizirati svoje naume u reformi liturgije. Jedino što je za njegove vladavine uspio, bilo je objavljivanje Velike Litanije[5] na engleskom jeziku 1544. godine.[6]
Prvo izdanje BCP (Prvi molitvenik kralja Edwarda VI.) nastalo je u listopadu 1549. godine kao rezultat dotadašnjeg Cranmerovog istraživanja. Bio je to prvi obrednik Engleske crkve na narodnom jeziku. Ovo je izdanje sadržavalo dijelove odnosno sažetke više liturgijskih knjiga, koje su u to vrijeme bile opširne i komplicirane, poput brevijara, misala, propisnika o obredima i sl. Glavne su značajke ovog obrednika bile:
– po prvi put su, nakon nekoliko stoljeća, sve službe bile na narodnom jeziku;
– složeni sustav liturgijskih knjiga, u kojem se u prošlosti mogao snalaziti samo stručnjak, bio je pojednostavljen u knjizi kojom se svaki obrazovani član crkve mogao služiti;
– služba se donekle uređivala pod utjecajem reformacijske misli;
– Engleska je crkva prvi put dobila bogoslužje koje je bilo isto za cijelu zemlju.[7]
Na liturgijsku reformu Engleske crkve utjecali su i značajni protestanti s kontinenta poput Petera Martyra Vermiglia[8] i Martina Bucera koji su, kao izbjeglice, našli svoje utočište u Engleskoj.[9] Značajnu ulogu u liturgijskoj reformi Engleske crkve ima i John Hooper.[10] Njihov je utjecaj posebno vidljiv u izdanju BCP 1552.
Drugo izdanje BCP objavljeno je 1552. godine (Drugi molitvenik kralja Edwarda VI.). U njemu se više osjećao utjecaj reformirane teološke misli, poglavito po pitanju euharistije. Reformatori s kontinenta nisu bili posve zadovoljni s BCP 1549., budući su u njoj zadržani mnogi tradicionalni oblici, kako u liturgiji tako i u ostalim obredima. Obredi u BCP 1552. su pojednostavljeni i uklonjen je svaki ostatak veze s misnom žrtvom. Euharistija poprima kalvinističko razumijevanje. Oltar je nazvan stolom Gospodnjim, no zadržan je termin svećenik, te klečanje kod primanja pričesti. Ukidaju se i određeni dijelovi misnog ruha.
Molitvenik je bio kratko u uporabi. Edward VI. umire 1553., u svojoj petnaestoj godini od tuberkuloze, a na prijestolje dolazi njegova polusestra Marija Tudor, kći Henrika VIII. i njegove prve supruge, Katarine Aragonske. Ona obnavlja Rimokatoličku crkvu u Engleskoj te uklanja BCP iz liturgijske uporabe. Pod njezinom vladavinom pogubljena su 273 protestanta, a među njima i Thomas Cranmer, koji biva spaljen na lomači 21. ožujka 1556. godine. Zbog surovog progonstva protestanata, Marija je nazvana i „krvava Marija“ (Bloody Mary). Oko 800 protestanata je pobjeglo u Njemačku i Švicarsku, a među njima je bio i John Knox koji je kasnije postao značajan reformator i utemeljitelj prezbiterijanizma u Škotskoj.[11]
Treće izdanje BCP (Molitvenik kraljice Elizabete I.), nastaje 1559. godine Elizabeta I. (vladala od 1558.-1603.), kći Henrika VIII. i njegove druge supruge Ane Boleyn, obnovila je BCP iz 1552. godine, koju je Marija Tudor bila ukinula, s nekoliko izmjena kojima se vratilo ranije uklonjeno svećeničko ruho, crkveni ukrasi i sl. Elizabeta I. je uz pomoć Richarda Hookera, anglikanskog svećenika i teologa (1554.-1600.) utemeljila ono što donekle i danas poznajemo kao Anglikansku crkvu, kao srednji put (via media) između katoličanstva i radikalnog protestantizma. Pod njezinom vladavinom, godine 1563. su usvojeni Trideset i devet članaka vjere.[12]
Škotsko izdanje BCP 1637. nastalo jeza vrijeme kralja Charlesa I.. Još je njegov otac, James I., želio da se priredi posebna verzija BCP za Škotsku. Škotska je u to vrijeme bila prožeta vjerskim kontraverzama. Anglikanci su željeli sačuvati svoju liturgiju, nasuprot prezbiterijancima i puritancima koji su se protivili BCP. Škotsko izdanje BCP bio je pokušaj da se osigura opstanak anglikanizma u Škotskoj. Dana 23. srpnja 1637., dekan Edinburgha je u Edinburškoj katedrali, odjeven u superpelicij, započeo bogoslužje temeljem škotske BCP. No bogoslužje nije mogao nastaviti, budući su prisutni negodovali. Škotska BCP stoga nikada nije niti korištena niti je zaživjela u Škotskoj crkvi. Charles I. ju je dokinuo, no to nije zaustavilo puritansku revoluciju. Na kraju je Charles I. zbačen s prijestolja te pogubljen odrubljivanjem glave, 30. siječnja 1649.[13]
Puritanizam i prezbiterijanizam u Škotskoj utjecao je i na pokušaj uvođenja prezbiterijanizma i u Engleskoj. U ljeto 1643. sastala se sinoda u Westminsteru s ciljem da se stvori novo crkveno ustrojstvo za Englesku, po uzoru na škotsko prezbiterijansko ustrojstvo. Usvojen je Westminsterski direktorij za bogoslužje te Westminstersko vjeroispovijedanje. No, prezbiterijanizam u Engleskoj ipak nije zaživio.
Za razliku od Engleske, u Škotskoj je prevladao prezbiterijanizam. No ustrojena je i manjinska Škotska episkopalna crkva koja je prihvatila škotsku BCP 1637. Upravo je ova verzija BCP utjecala i na kreiranje prve američke BCP 1789., koja je priređena za vrijeme prvog episkopalnog biskupa na američkom kontinentu, Samuela Seaburyja.
Četvrto izdanje BCP 1662. objavljeno je dvije godine nakon obnove monarhije. Nakon razdoblja Elizabete I., Engleska je prolazila kroz burno vjersko razdoblje. Puritanci, prezbiterijanci i drugi su željeli formirati Englesku crkvu pa tako i liturgiju, sukladno svojim teološkim stajalištima. Godine 1661. sazvana je Savoyska konferencija kako bi se ocijenila BCP 1559. Na konferenciji su se prezbiterijanci na čelu s Richardom Baxterom[14] zalagali da dobiju odobrenje za alternativni molitvenik, no taj im pokušaj nije uspio.
Vidi i ovo: Anglikanska liturgija – slika Kraljevstva Božjeg
Konačna je revizija BCP objavljena 1662. godine. Cjelovit naziv BCP 1662. glasi: Knjiga zajedničkih molitava, službe sakramenata i ostalih obreda i ceremonija, za služenje u Crkvi Engleske, zajedno s Psaltirom, odnosno Psalmima Davidovim za pjevanje ili izgovaranje u crkvama. Ova je verzija i danas službena liturgijska knjiga Engleske crkve. Uz nekoliko redakcija, ovo je izdanje postalo temelj liturgijskoj praksi crkava koje su izrasle iz anglikanske tradicije (anglikanske i episkopalne[15]), ali i drugim protestantskim liturgijskim crkvama (luteranskim, reformiranim, prezbiterijanskim, metodističkim i sl.).
Američka izdanja BCP
Na američkom kontinentu nastaju nova izdanja BCP. Prvo američko izdanje BCP iz 1789. nastalo je, kako smo ranije ustvrdili, temeljem škotskog izdanja BCP. Drugo značajno izdanje jest BCP 1928. U daljnjem ćemo tekstu vidjeti kako je ovo izdanje značajno odredilo daljnji tijek liturgijske obnove među episkopalcima. Izdanje BCP iz 1928. korišteno je sve do BCP 1979. Uz tradicionalne oblike, temeljene na BCP 1662. i BCP 1928., ovo je izdanje donijelo i određene alternativne oblike. Tako npr. u euharistijskoj službi, pored oblika koji je temeljen na BCP 1662. odnosno 1928., te alternativni oblik II (koji nije temeljen na izvornom BCP izdanju), donosi se i četiri euharistijske molitve (A, B, C, D) koje također nisu temeljene na izvornom BCP izdanju. Ove su euharistijske molitve prevedene i na hrvatski jezik te se mogu služiti kao alternativni oblici.[16] Alternativni se oblici donose i u drugim obredima koji su sastavni dio BCP.
Vidi i ovo: The 1928 Book of Common Prayer: An Appreciation
1.2.1. BCP u izdanju Reformirane episkopalne crkve[17]
Reformirana episkopalna crkva u Americi (Reformed Episcopal Church) osnovana je 1873. godine od strane nekoliko svećenika Protestantske episkopalne crkve, predvođenih biskupom George Davidom Cumminsom (rođen 11.12.1822., preminuo 26.06.1876.).
Biskup Cummins se zalagao za evanđeoski identitet Protestantske episkopalne crkve, nasuprot anglokatolicizmu koji je pod utjecajem Oxfordskog pokreta[18] sve više jačao među episkopalcima. U tom smislu, Cummins je pristupio i reviziji BCP iz 1789. godine.
Prvo BCP izdanje Reformirane episkopalne crkve uslijedilo je 1874. godine,[19] godinu dana nakon njezina osnutka. U ovome izdanju su određeni termini iz BCP 1789. zamijenjeni onima koji su odgovarali shvaćanju Reformirane episkopalne crkve. Npr. termin ‘svećenik’ je zamijenjen terminom ‘služitelj’ (engl. minister) i sl. U 20. stoljeću novo REC izdanje BCP objavljeno je 1963. godine te konačno 2003. godine (Drugo izdanje 2005. godine). Za PRKC ovo posljednje izdanje je značajno jer se temelji na BCP 1662. te na BCP 1928. Euharistijska služba je u ovom izdanju temeljena na BCP 1662. s manjim izmjenama, no donosi se i alternativni oblik koji je temeljen na BCP 1928. (na BCP 1928. temeljen je i oblik I, Euharistijske službe u BCP 1979.). U Reformiranoj episkopalnoj crkvi se pored REC izdanja BCP 2003., rado koristi i BCP 1928.
Knjiga zajedničkih molitava na hrvatskom jeziku
(Napomena: podaci do 2012 godine kada je izašla knjiga Blagoslovljeno kraljevstvo Njegovo. U međuvremenu je objavljeno još nekoliko djelova Knjige zajedničkih molitava na hrvatskom jeziku)
Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj je kao svoju službenu liturgijsku knjigu prihvatila BCP iz razloga teološke, liturgijske te kulturološke relevantnosti u kojoj Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH djeluje.[1] Euharistijska služba koja se služila u Tordincima, najstarijoj Protestantskoj reformiranoj crkvenoj općini u Hrvatskoj i jedinoj hrvatskoj župi koja kontinuirano djeluje od vremena reformacije, temeljila se u zadnjih nekoliko decenija upravo na dijelovima euharistijskog bogoslužja iz BCP. Koristili su se razni interni prijevodi određenih dijelova bogoslužja po BCP. Obnovom župe nakon ratnih događanja, od 1998. godine, BCP se počinje intenzivnije koristiti u liturgiji tordinačke župe. Vremenom se osnivaju nove hrvatske župe, poput Crkve Dobroga Pastira u Osijeku, te se sve više javlja potreba za liturgijskom knjigom na hrvatskom jeziku. Prvo izdanje Knjige zajedničkih molitava na hrvatskom jeziku izlazi 2003. godine.[2] Ovo je izdanje temeljeno na BCP 1979. Donosi svagdanju Jutarnju i Večernju molitvu, Dekalog, molitve dana, euharistijsku službu (Oblik II iz BCP 1979.), Odlomke o prinosu darova, Vlastita predslovlja, molitve vjernika (više alternativnih oblika), Sveta večera u posebnim okolnostima, blagoslove te molitve za razne prigode koje su preuzete iz Pjesmarice na porabu reformiranim kršćanima koju je 1921. godine objavila tordinačka reformirana crkvena općina.[3]
Nakon osam godina uporabe Knjige zajedničkih molitava iz 2003. godine, pristupilo se izradi novoga prijevoda BCP na hrvatskom jeziku. Za sada su objavljene dvije skripte: Knjiga zajedničkih molitava, Euharistijsko bogoslužje i Velika litanija[4] te Knjiga zajedničkih molitava, Dnevne molitve.[5] Prva skripta donosi prijevod euharistijskog bogoslužja sukladno REC izdanju BCP iz 2003. godine, a koje je temeljeno na BCP 1662. Donosi se također i alternativni oblik euharistijske službe iz REC izdanja BCP 2003. a koje je temeljeno na BCP 1928. Osim ova dva oblika služenja euharistije, donosi se i prilagođeni oblik za služenje u PRKC.
Ovaj prilagođeni oblik temelji se na BCP 1662., BCP 1928., BCP (REC) 2003., te BCP 1979. (Prvi obred). Donose se također i alternativni oblici euharistijske službe, koji su temeljeni na BCP 1979.[6]
U drugoj skripti, Jutarnja i Večernja molitva je prevedena iz REC izdanja BCP, dok je Podnevna molitva preuzeta iz REC izdanja The Book of Occasional Services.[7]
Ove su dvije skripte eksperimentalne (ad experimentum), predane u uporabu na dvije godine. Dvogodišnje je razdoblje određeno kako bi se ispravile eventualne pogreške kod prevođenja i unosa teksta.
Osim navedene Knjige zajedničkih molitava iz 2003. godine, treba spomenuti da je u izdanju Seniorata Evangeličke crkve, 1981. godine objavljena Pjesmarica Božjeg naroda[8] u kojoj se također nalazi redoslijed evangeličke liturgije, molitve dana/kolekte s nedjeljnim biblijskim čitanjima te predslovljima. Mnogi liturgijski elementi koje nalazimo u navedenom izdanju jednaki su onima u BCP odnosno liturgiji koju ovdje razmatramo. Ovo je ujedno i prva objavljena protestantska liturgija na hrvatskom jeziku u okviru navedene pjesmarice.
[1] Vidi više u: W.R. HUNTINGTON, A Short History of the Book of Common Prayer, New York: Thomas Whittaker, 1893., str. 3-58.
[2] Thomas Cranmer (1489.-1556.) bio je nadbiskup Canterburyjski. Poništio je prvi brak Henrika VIII. i vjenčao Henrika i Anu Boleyn. Budući je bio pod utjecajem reformatora, želio je reformirati Englesku crkvu. Kako mu to nije uspjelo za života Henrika VIII., pogodna se prilika pružila za vrijeme Edwarda VI.. Usp. A. THOMSON, Crkvena povijest 3, Novi Sad: Baptistička teološka škola, 1986., str. 59.
[3] Henrik VIII. (Greenwich, 28. lipnja 1491. – London, 28. siječnja 1547.) bio je kralj Engleske i gospodar Irske. O Henriku VIII i njegovom odvajanju od Rima vidi više u: H. JEDIN, Velika povijest crkve IV., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004., 270-276.
[4] Sarum liturgija, „Sarum Rite“ ili „Use of Sarum“, jest liturgijski obred koji se koristio u katedrali u Salisburyju u južnoj Engleskoj u kasnom srednjem vijeku. U 13. stoljeću postala je standard za mnoge engleske katedrale. Vidi više: The Liturgy of the Church of Sarum, London: J.T. Hayes, 1866.
[5] Velika litanija koja je i danas sastavni dio svih BCP izdanja objavljena je i na hrvatskoj jeziku: Velika litanija, Osijek: Kršćanski centar „Dobroga Pastira“, 2010.
[6] Usp. M.J. HATCHETT, Commentary on The American Prayer Book, New York: The Seabury Press, 1981., str. 155-162.
[7] Usp. A. THOMSON, Crkvena povijest 3, str. 61
[8] Peter Martyr Vermigli, talijanski Pietro Martire Vermigli, (8. rujna 1499. – 12. studenog 1562.) bio je talijanski augustinski redovnik, profesor teologije i reformator. Rođen je kao Piero Mariano, a Peter Martyr (mučenik) mu je redovničko ime. Pod utjecajem djela Martina Bucera, priklanja se protestantizmu. Istupa iz samostana te odlazi kao izbjeglica u Zürich, zatim u Basel, a na kraju u Strasbourg, gdje je, uz Bucerovu podršku, imenovan za profesora teologije. Tu je oženio svoju prvu suprugu, Katarinu Dammartin. Godine 1547. Thomas Cranmer poziva Petera Martyra Vermiglija u Englesku da mu pomogne oko reforme Engleske crkve. Predavao je na Oxfordu. Zastupao je nauk o stvarnoj prisutnosti Kristovoj u Euharistiji koja je uvjetovana vjerom primatelja (Calvinov nauk kojega je prihvatila i Crkva Engleske). Usp. E.Ž. LEONAR, Opšta istorija protestantizma, Prvitom, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2002., str. 450-452.
[9] Martin Bucer (11. studenog 1491. – 28. veljače 1551.), njemački reformator. Bio je redovnik, dominikanac, no nakon susreta s Martinom Lutherom i pod njegovim utjecajem, 1518. godine istupa iz samostana te djeluje kao reformator. Kao izbjeglica odlazi u Strasbourg gdje s ostalim reformatorima djeluje na reformi i organizaciji crkve. Djelovao je kao posrednik između Martina Luthera i Huldrycha Zwinglija u cilju usaglašavanja učenja u Euharistiji. Smatrao je da je moguće pridobiti njemačke katolike da se odvoje od Rima te da zajedno s protestantima organiziraju jaku Njemačku crkvu. No to se nije dogodilo. U Strasbourgu je sastavio liturgiju. Godine 1549. kao izbjeglica dolazi u Englesku gdje je zajedno s Thomasom Cranmerom radio na liturgijskoj reformi te na sastavljanju BCP. Usp. J.D. DOUGLAS, The New International Dictionary of the Christian Church, Grand Rapids, Michigan: Zondervan, 1974., str. 162.
[10] John Hooper (1495.-1555.), engleski vjerski reformator, studirao na Oxfordu. Kad je Henrik VIII. došao na vlast, Hooper je pobjegao na kontinent, da bi izbjegao progonstvo. Dolaskom Edvarda VI., on se vraća u Englesku te djeluje u širenju reformacije. Postaje biskup anglikanske crkve. Dolaskom Marije krvave zatvoren je, osuđen i spaljen na lomači kao heretik. Usp. J.D. DOUGLAS, The New International Dictionary of the Christian Church, str. 482.
[11] Usp. Ž. DELIMO, Nastanak i učvršćenje reformacije, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998., str. 166-167.
[12] Godine 1563. objavljeno je službeno vjerovanje Anglikanske Crkve u obliku 39 članaka vjere (skraćeni oblik 42 članka), koje su priredili nadbiskup Matthew Parker i biskup Edmund Guest. U pripremi se koristilo Wurttembergskim vjeroispovijedanjem (Confessio Virtembergica), a vidljiv je i utjecaj luteranske i kalvinističke teologije. Kalvinistička teologija prevladava u odnosu na sakramente. Članke je engleski Parlament prihvatio 1571. godine i do danas su, uz nekoliko manjih revidiranja, službeno vjerovanje anglikanskih crkava. Prijevod ovih članaka objavljen je i na hrvatskom jeziku 2003. godine pod nazivom: Trideset i devet članaka vjere, Osijek: Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH, 2003. Drugo, popravljeno hrvatsko izdanje objavljeno je 2012. godine: Trideset i devet članaka vjere, Osijek: Kršćanski centar „Dobroga Pastira“, 2012.
[13] Usp. R.KOTTJE-B.MOELLER, Ekumenska povijest Crkve 2, Zagreb: Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, 2008., str. 344.
[14] Richard Baxter (1615.-1691.), svećenik anglikanske crkve koji je kasnije odbacio episkopalno ustrojstvo te postao jedan od značajnih lidera puritanskog pokreta. Na koncu je bio isključen iz Anglikanske crkve, no i dalje je nastavio s propovijedanjem radi čega je bio i zatvaran. Usp. J.D. DOUGLAS, The New International Dictionary of the Christian Church, str. 112-113.
[15] Naziv za anglikanske crkve koje su se formirale na američkom kontinentu.
[16] Usp. Knjiga zajedničkih molitava, Osijek: Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH, 2003., str. 84-92.
[17] Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj je pod jurisdikcijom Reformirane episkopalne crkve iz SAD-a. Reformirana episkopalna crkva je pod jurisdikcijom Anglikanske crkve Sjeverne Amerike.
[18] Oxfordski pokret nastao je 1833. unutar visoke struje Anglikanske crkve s namjerom da preraste u anglokatolicizam. Poznat je i kao traktarijanski pokret po traktatima (Tracts of the Time) koji su tiskani između 1833.-1841. Značajni lider ovoga pokreta bio je i John Henry Newman koji je kasnije pristupio Rimokatoličkoj crkvi te postao njezin kardinal, kao i Edward B. Pusey koji ostaje u Anglikanskoj crkvi učvršćujući pokret unutar Anglikanske crkve koji je i danas poznat kao Anglokatolicizam. Usp. G. BEDOUELLE, Povijest crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004., str. 247-248.
[19] The Book of Common Prayer of the Reformed Episcopal Church, Philadelphia, 1874.
Autor: Biskup Jasmin Milić
(Ovaj je tekst dio knjige Jasmina Milića: Blagoslovljeno kraljevstvo Njegovo, Tumačenje euharistijskog bogoslužja po Knjizi zajedničkih molitava)
