Povijest crkvene glazbe - nedjelja Cantate

Povijest crkvene glazbe u Hrvatskoj (povodom nedjelje “Cantate”)

29 travnja, 2026 HORIZONTI VJERE

Članak Povijest crkvene glazbe u Hrvatskoj, autora Danijele i Vatroslava Župančić, objavljujemo povodom nedjelje Cantate, odnosno crkvene glazbe koja se obilježava u pojedinim tradicijama pete uskrsne nedjelje (ili četvrte nedjelje nakon Uskrsa). Središnja tema ove nedjelje jest radost uskrsne vjere izražena pjesmom

Uvod

Na početku je potrebno istaknuti nekoliko općih definicija Crkvene glazbe.

Prema Enciklopediji glazbe, Crkvena glazba je: Glazba koja se upotrebljava u kršćanskom bogoslužju.[1] S druge strane njemački Lexikon der Kirchenmusik obrazlaže sljedeća tumačenja:

Od rane faze, vokalna i instrumentalna glazba koja se izvodila u crkvenim službama nazivana je Musica Sacra ili sveta glazba. Izraz crkvena glazba potječe iz prvih pjevanja i uvijek se iznova koristio tijekom svog razvoja kao izraz za opisivanje glazbene umjetnosti u bogoslužjima. Izraz Musica Ecclesiastica, koji je latinski izraz za crkvenu glazbu, potječe od Johannesa de Grochea, koji ga je prvi upotrijebio oko 1300. godine. Time je razlikovao gregorijanske napjeve od novonastalih višeglasnih napjeva.[2]

Rimokatoličko tumačenje crkvene glazbe dijeli crkveno-glazbeni izričaj na dva dijela.

Tako u dokumentu Inter pastoralis officii pape Pia X.od 22. studenog 1903. godine, koji se smatra i „pravnim kodeksom Crkvene glazbe“ Rimske crkve stoji:

pod crkvenom glazbom imaju se razumjeti kompozicije koje su tekstom, sadržajem i oblikom prikladne za upotrebu u svečanim liturgijskim obredima.

S druge strane postoji i duhovna glazba koja podrazumijeva

ostale kompozicije nadahnute slobodnom religioznom tematikom.[3]

Rimokatolička crkva dakle razlikuje crkvenu od duhovne glazbe. Svrha crkvene glazbe je prema A. Milanoviću: Božja slava i posvećenje vjernika.[4] Duhovna glazba se prema tome upotrebljava izvan liturgije; u svrhu meditacija, koncerata itd.

Drugi Vatikanski koncil (1962.-1965.) u konstituciji Sacrosanctum Concilium od 4. 12. 1963. godine govori u osam poglavlja o važnosti liturgije za kršćanski život. U njoj se u 6. poglavlju govori o svetoj glazbi. U člancima 112 -121 istog poglavlja obrazlaže se nekoliko važnih naglasaka. Za ovo istraživanje istaknut ćemo sljedeće:

Članak 112 pod nazivom “Dostojanstvo Svete glazbe“ navodi kako:

nije izolirana i autonomna umjetnost u liturgiji, već je organski povezana s nadahnutim riječima Biblije i liturgije….ističe se da sveta glazba ima u liturgiji služeću ulogu.[5]

Dokument zatim nastavlja napominjati sljedeće važne članke o crkvenoj (svetoj) glazbi. Sveta glazba je dakle:

sastavni dio bogoslužja (113 članak), u kojoj:
svi vjernici trebaju pjevati (114.),
potrebna je glazbena izobrazba od strane učitelja glazbe (115),
postoji koralno (gregorijansko) i polifono pjevanje (višeglasno a cappella pjevanje(116.), te
Pučko pjevanje (118.), i
u Svetoj glazbi se upotrebljavaju: orgulje i druga glazbala (120).

Iz navedenih dokumenata vidljivo je koliko je ozbiljno samo u 20. stoljeću rimokatolička crkva uzimala u obzir crkvenu glazbu, te je dokumentima utvrdila Crkvenu glazbu kao izričaj kršćanskog nauka i liturgijskog izričaja koji je na snazi i danas.

Protestantska reformacija i glazba u svijetu

Reformacija 16. stoljeća bavila se prvenstveno pitanjima koja su se ticala: autoriteta crkve, značenja Sv. Pisma i njenog prijevoda na narodne jezike te kao središnje teme; utvrđivanje nauka o opravdanju. Pitanje crkvene glazbe bilo je sekundarno iako joj je Martin Luther davao visoku vrijednost. Za njega je glazba bila:

poseban dar Božji i sljednica teologije. Nikada se ni za kakvu cijenu ne bih odrekao glazbe. Mladež se u ovoj umjetnosti treba odgajati, jer ona stvara kreposne i pametne ljude… Glazba je vladarica svih pokreta srca. Ništa na zemlji nema toliku snagu da žalosnoga učini vedrim i vedroga žalosnim… kao što to čini glazba.[6]

Kao posljedica prekida s Rimom, reorganiziraju se i osnivaju nove crkvene institucije, na prvom mjestu zemaljske evangeličke crkve u njemačkim zemljama, zatim reformirane crkve u Švicarskoj, Nizozemskoj i Ugarskoj, te narodne crkve u Skandinaviji i naposljetku Anglikanska i Škotska crkva u Britaniji. Luther nije prihvatio potpuno „religijsko čišćenje“ koje je djelomično započeto u crkvama kalvinske (reformirane tradicije), a skoro u potpunosti je nastavljeno u zajednicama takozvane „radikalne reformacije“. Ti su pokreti imali tendenciju uklanjanja iz crkvenog bogoslužja svake kršćanske umjetnosti, tj. ukrasa, slika i simbola, dok su u glazbenom izričaju zadržali samo svetopisamske tekstove (uglavnom Psalme).

Luther je kao teolog, glazbenik i prevoditelj nastojao dotadašnje latinske i tradicionalne melodije prilagoditi laicima kao „svećeništvu svih vjernika“, tako da se u liturgiji na sada narodnom jeziku pjevanje uzvisivalo kao naviještanje evanđelja. Ovu činjenicu prepoznaju i priznaju i suvremeni rimokatolički liturgičari (Šaško i Crnčević) koji tome dodaju kako je:

na taj način… pjesmarica zadobila važniju ulogu od one koju možda i danas ima Katekizam kod katoličkih vjernika.[7]

Možemo ustvrditi kako se zahvaljujući takvom povezujućem stavu Martina Luthera u njemačkim protestantskim zemljama mogla kasnije razviti specifična škola crkvene glazbe kakvu svijet danas poznaje kroz djela Johanna Sebastiana Bacha ili Georga Friedricha Händela koja sadrže upravo tradicionalne glazbene forme poput korala oratorija i pasije (muke) koje su se prilagođene jeziku i formi luteranstva razvile do veličanstvenih razmjera.[8]

Spomenuti G. F. Händel zaslužan je da se takav izričaj crkvene glazbe osobito uspio ukorijeniti na britanskom otoku, točnije u Engleskoj crkvi. Tamo je pak u konkurentskoj viziji vodstva Anglikanske crkve da u liturgijsko-umjetničkom izričaju prestigne Rimsku crkvu, crkvena glazba dosegla svoj vrhunac. Na prvom mjestu treba istaknuti zborsko pjevanje, takozvane Anthem i Service. Vokalni izričaj se tako najsnažnije razvio u anglo-saksonskom crkvenom miljeu, a svemu treba dodati i oživljavanje himne kao liturgijskog izričaja kroz metodistički pokret -napose skladatelja Charlesa Wesleya.

Djelovanjem raznih protestantskih crkava, pokreta i misija u Sjevernoj Americi, razvijao se evanđeoski pokret. Njega odlikuje pojednostavljena liturgija s naglaskom na sudjelovanju laika. Crkvena i duhovna glazba su se među stanovnicima različitih tradicija i društvenih pozadina i rasa u nekim prilikama našle jedna uz drugu u bogoslužju i na koncu se stopile. Neke su pjesme, himne i gospeli dospjeli u pjesmarice svih protestantskih i na posljetku katoličke crkve. Primjer za to je najizvođenija kršćanska himna „Divna milost“ nastala u 18. stoljeću u Engleskoj, razvila se u Americi, a kroz popularnu kulturu se medijski prenijela cijelim svijetom. Glazbeni izričaji poput Gospela i Spirituala, svoju su afirmaciju dobili u 20. stoljeću da bi nakon Drugog svjetskog rata, elektronska glazba te pop i rock izričaji pokucali i na vrata crkava. Za ovaj izričaj su upravo evanđeoske crkve pokazale interes i otvorile svoja vrata. Ovakvi transferi pokazali su se i kao izazov tradicionalnom izrazu crkvene glazbe i postavljaju opravdana pitanja poput: dovodi li uvođenje rock i pop ritmova u liturgiju do trivijalizacije poruke Riječi Božje, i smanjuje li se lakim ritmovima granica između svetoga i svjetovnog? Pretvaraju li se oltari u pozornice ili stageve, gdje je električna gitara u razini stola Gospodnjega? Ova pitanja mogu dati ključni doprinos pronalaženju odgovora za Crkvu 21. stoljeća.

Crkvena glazba u Hrvatskoj

Razvojni put crkvene glazbe u Hrvatskoj započeo je od pokrštenja Hrvata od 8.-10. stoljeća. Dodir s kršćanstvom značio je i dodir s bogoslužjem kojemu je glazba bila integralni dio. U sjevernim krajevima se bogoslužje vršilo na latinskom jeziku, a u primorju na staroslavenskom i latinskom, pa su liturgijske knjige bile pisane na tim jezicima, a tako i glazbeni priručnici. Latinske knjige i glazbeni priručnici su služili kao predlošci domaćim prijepisima i kompilacijama i njihov broj je bio znatno veći od staroslavenskih koje je tek trebalo stvarati. Stoga su od sačuvanih rukopisnih zbornika crkvene glazbe brojniji i stariji zbornici pisani latinskim jezikom. Muzički neumatski zbornici sačuvani na području Hrvatske svjedoče o razvijenoj glazbenoj kulturi kroz srednji vijek.[9]

Tijekom renesanse uz crkveno pjevanje na narodnom jeziku rađalo se i višeglasje, a uz orgulje ulaze i razni instrumenti kao pratnja. Od kompozitora se ističu Julije Skjavetić( rođen oko 1520.), Ivan Lukačić(1575.-1648.) te Vinko Jelić (1596.-1636.). U to doba se uz vokalnu glazbu njegovala i instrumentalna posebice orguljska, pa se tako kao graditelj orgulja ističe Petar Nakić (1694.-1770.)

U 19. stoljeću gotovo su se svi hrvatski kompozitori bavili crkvenom glazbom koja se potiskujući pučku pjesmu razvijala u okvirima višeglasja. Znatan dio svog stvaralaštva posvetili su kompozitori: Ferdo Livadić (1798.-1878.), Vatroslav Lisinski (1819.-1854.) te Ivan Zajc (1832.-1914.). Ipak, glavni propagatori su bili Fortunat Pintarić (1798.-1867.), Pavao Štoos(1806.-1862.), Josip Juratović i Vjenceslav Novak. Oni su svojim djelima pripremili put obnovi liturgijske crkvene glazbe u smislu Cecilijanskog pokreta.[10] Na čelu toga pokreta bili su još: Franjo Dugan, Franjo Lučić, Kamilo Kolb, Vinko Žganec, Krsto Odak, Matija Ivšić, Albe Vidaković, Anđelko Milanović i Anđelko Klobučar.

Protestantski glazbeni izričaj među Hrvatima

Katolička protureformacija gotovo je iskorijenila protestantizam na hrvatskom tlu, i to upravo u razdoblju kada su u njemačkim zemljama i na britanskom otoku protestantska crkvena glazba i pjesmarice stjecale svoju afirmaciju. Hrvatski protestantski teološki pa slijedno tome i liturgijski izričaj je više od 250 godina bio zatomljen, unatoč postojanju male enklave protestanata Mađara i Hrvata na području Srijema i Baranje. Ona zbog izoliranosti nije mogla dati jači utjecaj. Tako da iz tog razdoblja nemamo glazbenika, pa tako ni glazbene škole ni autentičnih pjesama koji bi predstavljali hrvatsku protestantsku baštinu crkvene glazbe.

Zakon o protestantima iz 1859. godine koji je dopustio njihovo naseljavanje i djelovanje u Hrvatskoj oživljuje i evangelički glazbeni izričaj. Kako se radilo o većim dijelom nacionalnim manjinama (Nijemaca, Slovaka i Mađara), pjesmarice su bile na tim jezicima. Ipak, koncem 19. stoljeća dolazi do prvih prijevoda protestantskih pjesmarica na hrvatski jezik. Tako je u Budimpešti 1874. godine tordinački župnik Aleksa Kulifay priredio pjesmaricu Bogoljubne Piesme koje se Nediljom i prigodom različitih svetkovinah pievaju. Radi se pretežito o prijevodu psalama za što je imao pomoć Đure Daničića.[11]Prvu evangeličku pjesmaricu na hrvatskom jeziku priredio je 1907. Ivan Zmaila evangelički propovjednik, Hrvat, rodom iz Karlovca, koji je svoju službu u Hrvatskoj -Slavoniji obavljao u poslanju Pilgermission St. Chrischona služio je u Osijeku, Velimirovcu i u Bršljanici pored Garešnice, crkvenim općinama koje su većinom bile njemačke zajednice, ali mu je želja bila evangeličku vjeru približiti svome narodu. S tim ciljem je u vlastitoj nakladi sastavio pjesmaricu bez nota samo s tekstovima pod naslovom Pjesme za kraljevstvo Božje. Pjesmarica sadrži prijevode njemačkih evangeličkih pjesama podijeljenih na 32 tematska sadržaja.[12] Ipak, većina pjesmarica u evangeličkoj crkvi bile su na njemačkom i slovačkom jeziku što se konačno i unificiralo izdavanjem pjesmarice „Njemačke evangeličke crkve augsburškog vjeroispovijedanja“ iz 1936. godine koje se tiskala u 10 000 primjeraka. Pjesmarica je bila distribuirana svim župama i filijalama njemačkog govornog područja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.[13] Pojavom pokreta obnove vjere, isprva unutar protestantskih crkava poput (EC) Entschiedenes Christentum koji je bio nadprotestantsko udruženje unutarnje misije koje je organiziralo razna glazbena događanja poput smotre crkvenih zborova i puhaćih glazbenih orkestara. U međuratnom razdoblju baptistička crkva, Nazareni, i pentekostni pokret izdaju niz pjesmarica od kojih je na hrvatskom jeziku najpoznatija pjesmarica „Pjesme spasenja-s malom školom za samouke gitariste i s dodatkom od 100 akordnih tablica“ koje su izdali Matija i Petar Baumgärtner.[14] Vidljivo je da se od tog vremena uz uporabu tradicionalnih instrumenata (orgulje, harmonij), prelazi i na druga glazbala: trubače i žičana glazbala te jednostavniju formu glazbene izvedbe. To je rezultat s jedne strane pojednostavljenja liturgije te s druge strane fleksibilnog odnosa prema sakralnim objektima i naglašenoj ulozi laika u liturgiji. Treba dodati da je prijelaz na žičana glazbala dijelom uvjetovano ulazom južnih Slavena u crkve te je uskoro i tamburica kao autentično hrvatsko glazbalo našla svoje mjesto u liturgiji Crkava reformacijske baštine. Ovaj izričaj bio je prisutan u Crkvama reformacijske baštine s ruralnom pozadinom dok se u crkvama u urbanim sredinama razvijao izričaj koji je pratio glazbene trendove i razvoj prisutan u evanđeoskim crkvama na Zapadu. Taj trend je ritmove i glazbu pop kulture pratio pobožnim stihovima i kršćanskim sadržajem. Kako se radi o dominantno anglo- saksonskom izvoru, ovi izričaji nazivaju se često i Contemporary Christian Music, Praise and Worship i sl.

Problem kojeg tu treba istaknuti jest standardizacija prijevoda pjesama koje se obično razlikuju između denominacija, a često i između lokalnih crkava. Ovdje se gubi na vokalnoj logičnosti i na teološkoj točnosti kojeg je izvorni tekst želio komunicirati.

Današnjica i sutrašnjica

Već spomenuti II. Vatikanski koncil donio je osim utvrđivanja važnosti glazbe u crkvenu liturgiju i otvaranje za ekumenske utjecaje na području duhovne glazbe.

Tako su se u muzikološkim zapisima katoličke crkve našle izvorno protestantske pjesme poput: (Divna) Milost, Glory, Glory, Aleluja (The Battle Hymn of the Republic), Gospeli: Idi kaži cijelom svijetu, Kakav prijatelj je Isus, itd. Dok od 2000- tih godina dolazi do još većeg otvaranja suvremenoj duhovnoj glazbi najprije kroz razne festivale, kao i kroz katoličke medije.[15]

Zaključak

Pošto su opisani trendovi donijeli mnoštvo promjena u poimanju duhovne glazbe u Hrvatskoj i u rimokatoličkoj crkvi postavlja se pitanje postoji li u Protestantskim i Crkvama reformacijske baštine u Hrvatskoj inicijativa standardizacije pjesmarica i stvaranja jedinstvenih logičnih prijevoda? Ako je odgovor pozitivan koje institucije bi mogle pokrenuti takav projekt i baviti se crkvenom i duhovnom glazbom?

AUTORI:

Danijela Župančić

Vatroslav Župančić

LITERATURA

Genthe, J. Hans (2014). Klassisch gut: Martin Luther, Leipzig: Buchverlag für die Frau

www.lexikon-der-musik.de/kirchenmusik

Jambrek ,Stanko 2003. Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj. Zagreb: Bogoslovni institut.

Kulifay Aleksa 1874 (2016).Bogoljubne Piesme. Budimpešta (Osijek).Pretisak

Milanović Anđelko.1988.Crkvena glazba-priručnik za bogoslovna učilišta. Zagreb: Institut za crkvenu glazbu KBF i Liber

Muzička enciklopedija.1971. Ur. Krešimir Kovačević Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod

Na vrelu liturgije, str.141-157, HILP, 2009 autori: Šaško Ivan i Crnčević Ante : https://crkvena-glazba.hr/rijec-liturgicara/glazba-u-liturgiji-crkve/  pogledano 19. veljače 2025

Wild Georg. 1980. Die deutsche evangelische Kirche in Jugoslawien 1918-1941. München: Verlag des Südostdt. Kulturwerkes.

Zmaila Ivan 1907 (2021). Pjesme za kraljevstvo Božje.Zagreb, (Osijek).Pretisak

[1] Muzička enciklopedija.1971. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 366-367

[2] Schon früh wurde als Musica Sacra oder Sakralmusik im Gottesdienst aufgeführte Vokal- und Instrumentalmusik bezeichnet. Der Begriff Kirchenmusik geht entsprechend auf die ersten Gesänge zurück und wurde in der Entwicklung immer wieder als Begriff genutzt, die Liedkunst im Gottesdienst zu bezeichnen. Der Begriff der Musica Ecclesiastica, wie Kirchenmusik lateinisch heißt, geht auf Johannes de Grocheo zurück, der diesen erstmals um 1300 herum genutzt hat. Er grenzte damit die Gregorianischen Choräle von den neu aufkommenden mehrstimmigen Gesängen ab. https://www.lexikon-der-musik.de/kirchenmusik/ – pogledano 16. veljače 2025.

[3] Muzička enciklopedija,. 367.

[4] Milanović Anđelko.1988.Crkvena glazba-priručnik za bogoslovna učilišta. Zagreb: Institut za crkvenu glazbu KBF i Liber, 96-99.

[5] Ibid 99

[6] Genthe, J. Hans (2014). Klassisch gut: Martin Luther, Leipzig: Buchverlag für die Frau,114-117.

[7] Na vrelu liturgije, str.141-157, HILP, 2009 i https://crkvena-glazba.hr/rijec-liturgicara/glazba-u-liturgiji-crkve/ pogledano 19. veljače 2025.

[8] Muzička enciklopedija.1971. Jugoslavenski leksikografski zavod 368.

[9] Muzička enciklopedija.1971: 371-371

[10] Cecilijanski pokret se organizirao s ciljem pročišćavanja i produbljivanja crkvene muzičke prakse prema liturgijskim ideološkim, povijesnim, i estetskim kriterijima. Muzička enciklopedija. 1971, 309.

[11] Kulifay Aleksa. 1874 (2016).Bogoljubne Piesme. Budimpešta (Osijek).Pretisak.

[12] Zmaila Ivan. 1907 (2021). Pjesme za kraljevstvo Božje.Zagreb, (Osijek).Pretisak

[13] Wild Georg. 1980. Die deutsche evangelische Kirche in Jugoslawien 1918-1941. München: Verlag des Südostdt. Kulturwerkes, 285-304.

[14] Jambrek ,Stanko 2003. Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj. Zagreb: Bogoslovni institut, 145-147

[15] Bono fest, Uskrs fest i Progledaj srcem