Saznajte kako klasična luteranska teologija tumači članak 21. Augsburške konfesije o štovanju svetaca. Jasno i biblijski utemeljeno objašnjenje uloge svetaca, posredništva Krista i reformacijske vjernosti ranoj Crkvi.
Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Članak 21 – O ŠTOVANJU SVETACA
Naše Crkve uče da trebamo spominjati povijest svetaca kako bi se naša vjera učvrstila, kada vidimo kako su oni iskusili Božju milost i kako su bili očuvani po vjeri. Štoviše, njihova dobra djela trebaju nam biti primjer, svatkom u njegovu vlastitom zvanju. U skladu s time, Njegovo Carsko Veličanstvo može slijediti primjer kralja Davida [2. Samuelova] u vođenju rata za protjerivanje muslimanskih osvajača iz naše zemlje. Jer obojica su kraljevi.
Međutim, iz Svetoga pisma se ne može dokazati da moramo zazivati svece ili tražiti njihovu pomoć. „Jer jedan je posrednik između Boga i ljudi – čovjek Krist Isus“ [1. Timoteju 2,5], koji je jedini Spasitelj, jedini Veliki svećenik, zagovornik i posrednik pred Bogom [Rimljanima 8,34]. Jedino se Njega treba zazivati u molitvi. On je obećao da će uslišati naše molitve [Ivan 14,14]. Bogoštovlje koje On ponajviše odobrava jest ovo: da Ga zazivamo u svim nevoljama. „Ako tko sagriješi, imamo zagovornika kod Oca“ [1. Ivanova 2,1].
Ovo je, u biti, srž nauka koji se propovijeda i poučava u našim crkvama, na pravu kršćansku pouku, na utjehu savjesti i na izgradnju vjernika. Isto tako, nikada ne bismo željeli svoje duše i savjesti izložiti najtežoj i najopasnijoj pogibelji pred Bogom zloupotrebljavajući Božje ime ili Riječ, niti bismo svojoj djeci i potomcima htjeli ostaviti ili u naslijeđe predati ikakav drugi nauk osim onoga koji je u skladu s čistom Božjom Riječi i kršćanskom istinom.
Budući, dakle, da je ovaj nauk jasno utemeljen u Svetome pismu i, štoviše, nije u protuslovlju ni protivljen s naukom uobičajenih kršćanskih crkava – pa čak ni rimskih – koliko se može razabrati iz spisa svetih Otaca, držimo da se naši protivnici ne mogu opravdano ne slagati s nama glede prethodno navedenih članaka.
Stoga oni koji samovoljno uklanjaju, osuđuju i izbjegavaju naše učitelje kao heretike, bez čvrstoga temelja u Božjoj zapovijedi ili Svetome pismu, postupaju vrlo neljubazno, prestrogo i protivno svakoj kršćanskoj slozi i ljubavi. Jer nesloga i prepirke najviše se tiču pojedinih predaja i zloporaba.
A kako se u glavnim člancima ne može pronaći ništa manjkavo niti neutemeljeno, i kako je ovo naše ispovijedanje pobožno i kršćansko, biskupi bi pravedno i razborito trebali pokazati više blagosti, čak i ako bi se u pogledu predaje kod nas što i moglo smatrati manjkavim – iako se nadamo da ćemo iznijeti čvrste razloge i dokaze zašto su neke predaje i zloporabe među nama promijenjene.
Tumačenje
U ovom članku Luteranska reformacija potvrđuje visoko poštovanje prema svecima, no odbacuje njihovo zazivanje i pripisivanje posredničke uloge između čovjeka i Boga. Naglasak nije na osporavanju svetosti i uzora koji sveci predstavljaju, već na očuvanju jedinstvene i dostatne uloge Isusa Krista kao jedinog Posrednika.
Luterani s velikim poštovanjem priznaju da su sveci primili Božju milost, da su vođeni vjerom ostali postojani u kušnjama, te da njihova djela i život mogu služiti za izgradnju Crkve. Takvo se spominjanje svetaca preporučuje iz tri razloga:
Za jačanje vjere – kad vidimo što je Bog učinio u životima svetaca, učimo da i nas može voditi i sačuvati.
Za utjehu – njihova postojanost podsjeća nas da Bog ne ostavlja svoje.
Za primjer – potiču nas na pobožnost i vjernost u vlastitim životnim zvanjima (npr. David kao kralj, Marija kao majka, Josip kao radnik itd.).
Sveci su, dakle, svjedoci Kristove milosti, a ne izvori ili posrednici te milosti.
Luterani odlučno odbacuju zazivanje svetaca kao neprikladnu i opasnu praksu, jer:
Svetopisamski temelj izostaje – nigdje u Novome zavjetu ne nalazimo zapovijed niti primjer zazivanja pokojnih svetaca.
Krist je jedini Posrednik – Pismo izričito uči: „Jedan je posrednik između Boga i ljudi – čovjek Krist Isus“ (1 Tim 2,5). Zazivanje drugih dovodi u pitanje dostatnost Kristova posredništva.
Bog sam traži da Ga zazivamo – u svim nevoljama, tjeskobama i grijesima, vjernik se obraća izravno Bogu po Kristu, koji je vjerni Veliki svećenik i zagovornik (Heb 4,14–16; Rim 8,34; 1 Iv 2,1).
Dakle, pobožnost prema svecima mora ostati u okvirima zahvalnosti i uzora, a ne molitvenog posredništva.
Iako su skolastički teolozi (npr. Toma Akvinski) pokušavali razlikovati štovanje koje pripada samo Bogu (latria) od poštovanja koje se može iskazivati svecima (dulia), luteranski reformatori primjećuju da je u pobožnoj praksi pučkog naroda ta granica bila zamagljena. Vjernici su često očekivali pomoć i zaštitu više od svetaca nego od Krista samoga, što vodi duhovnom idolopoklonstvu.
Luterani tvrde da su njihovi stavovi u skladu s ranim crkvenim ocima, osobito s onima koji su naglašavali da je Krist centar molitve i štovanja, dok su svece cijenili kao primjere milosti i posvećenja (usp. Augustin, Ambrozije, Atanazije).
U duhu Člana 21. Augsburške konfesije, klasično luteransko učenje o svecima je pozitivno, ali razgraničeno:
Da: spominjanje svetaca, zahvalnost za njihov primjer, poticanje vjernika na vjernost u zvanju.
Ne: zazivanje svetaca, traženje njihove pomoći, pripisivanje im posredničke ili zagovaračke moći pred Bogom.
Sveci su ogledala Kristove milosti, ne naši zagovornici u nebu. Isključivo Krist je naš Posrednik, Spasitelj i Gospodin.