O crkvenoj vlasti (Augsburška konfesija, čl. 28)

Tumačenje 28. članka Augsburške konfesije o crkvenoj vlasti: saznajte kako reformatori razlikuju duhovnu i svjetovnu vlast, brane slobodu savjesti i odbacuju crkvene zlouporabe u svjetlu evanđelja.

Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

28. članak – O crkvenoj vlasti

O biskupskoj vlasti mnogo se pisalo u prošlosti, i u toj raznolikoj literaturi može se pronaći niz autora koji su neprimjereno pomiješali vlast biskupa sa svjetovnim mačem. Takva pogrešna pomutnja dovela je do velikih ratova, buna i pobuna, uzrokovanih time što su biskupi, pod izlikom vlasti koju im je dao Krist, ne samo uvodili nove oblike bogoslužja i opterećivali savjesti zadržavanjem određenih slučajeva i strogim zabranama, nego su također sebi prisvajali pravo da postavljaju i svrgnu careve i kraljeve kako im se prohtjelo. Učeni i bogobojazni ljudi u kršćanstvu odavno su ukorili takvu drskost. Stoga su naši ljudi, radi utjehe savjesti, bili prisiljeni izložiti razliku između duhovne i svjetovne vlasti, mača i uprave, te su poučavali da, prema Božjoj zapovijedi, ljudi trebaju s poštovanjem i pobožnošću cijeniti i poštivati obje vlasti kao dva najuzvišenija Božja dara na zemlji.

Naši ljudi ovako poučavaju: Vlast ključeva ili biskupska vlast, prema Evanđelju, jest vlast i zapovijed od Boga da se propovijeda Evanđelje, opraštaju i zadržavaju grijesi, te da se dijele i upravljaju sakramenti. Jer Krist je apostolima dao ovu zapovijed u Ivanu 20: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga; kojima otpustite grijehe, otpušteni su im; kojima zadržite, zadržani su.“

Ova se vlast ključeva ili biskupska vlast upotrebljava i vrši samo propovijedanjem i poučavanjem Božje riječi te podjeljivanjem sakramenata, bilo većem broju ljudi ili pojedincima, prema pozivu. Jer se tim radnjama dijele vječne stvari i dobra – ne tjelesne, nego vječna pravednost, Duh Sveti i vječni život. Ta se dobra ne mogu zadobiti nikako drugačije nego službom propovijedanja i podjeljivanja svetih sakramenata. Jer Pavao kaže: „Evanđelje je Božja sila na spasenje svakomu koji vjeruje.“ Budući da crkvena ili biskupska vlast dijeli vječna dobra i djeluje isključivo službom Riječi, ona nigdje ne ometa građansku vlast ni svjetovnu upravu. Jer svjetovna se vlast bavi posve drukčijim stvarima od Evanđelja. Svjetovna vlast ne štiti dušu, nego tijelo i imovinu od vanjskih prijetnji, i to mačem i tjelesnim kaznama.

Stoga se ove dvije vlasti – duhovna i svjetovna – ne smiju miješati ni brkati. Duhovna vlast ima svoju zapovijed da propovijeda Evanđelje i dijeli sakramente, i ne bi se trebala uplitati u druge poslove. Ona ne bi trebala postavljati i svrgavati kraljeve, ukidati ili podrivati građanske zakone i poslušnost vlastima, niti donositi zakone o građanskim stvarima. Kao što sam Krist kaže: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ i: „Tko me postavio sucem među vama?“ A Pavao piše Filipljanima: „Naše je građanstvo na nebesima“; i u 2. Korinćanima: „Naše oružje nije tjelesno, nego ima Božju snagu da ruši utvrde i sve uznositosti što se dižu protiv spoznaje Božje.“

Naši ljudi na taj način razlikuju zadaće dviju vlasti i uče da se obje trebaju častiti kao najveći Božji darovi na zemlji.

Ali kada biskupi imaju građansku vlast i svjetovni mač, tada to nemaju kao biskupi po božanskom pravu, nego im je to dano od careva i kraljeva po ljudskom, građanskom pravu, za upravljanje zemaljskim dobrima, i to nema nikakve veze sa službom Evanđelja.

Dakle, ovlasti biskupa, po božanskom pravu, jesu propovijedanje Evanđelja, otpuštanje grijeha, prosuđivanje nauka i odbacivanje onih koji su protiv Evanđelja, te izopćenje bezbožnih čije je bezbožno ponašanje očito – ali ne ljudskom vlasti, nego isključivo Božjom riječju. Kada se to ispravno vrši, tada su vjernici i crkve dužne slušati biskupe, prema Kristovim riječima u Luki 10: „Tko vas sluša, mene sluša.“ Ali kada oni naučavaju, uvode ili naređuju nešto protivno Evanđelju, tada imamo Božju zapovijed da ih ne slušamo, kao što piše u Mateju 7: „Čuvajte se lažnih proroka“; i Pavao Galaćanima 1: „Ako vam netko naviješta drugo Evanđelje, pa makar to bio i anđeo s neba – neka je proklet!“ I opet u 2. Korinćanima 13: „Nemamo vlast protiv istine, nego za istinu“; i dalje: „Vlast mi je dana od Gospodina da izgrađujem, a ne da rušim.“ Isto tako zapovijeda i kanonsko pravo (Drugi dio, Pitanje 7, glave Sacerdotes i Oves). I sveti Augustin piše u svojoj poslanici protiv Petilijana da vjernici ne trebaju slijediti ni biskupe koji su na zakonit način izabrani ako su u zabludi ili naučavaju nešto protivno Svetom pismu.

Ali činjenica da biskupi imaju vlast i nad stvarima kao što su brak i desetina – to im ne pripada po božanskom, nego po ljudskom pravu. Gdje su pak biskupi kao ordinariji nemarni u tim stvarima, tada su knezovi dužni u interesu mira donijeti odluke za dobro svojih podanika, htjeli to oni ili ne, kako bi se spriječili nemiri i pobune.

Također se raspravlja o tome imaju li biskupi vlast određivati obrede u crkvama, kao i propise o hrani, blagdanima i o različitim redovima službenika. Oni koji takvu vlast pripisuju biskupima pozivaju se na Kristove riječi iz Ivana 16: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kad dođe Duh istine, uvest će vas u svu istinu.“ Također navode primjer iz Djela apostolskih 15, gdje je zabranjeno krv i meso zadavljeno. Pozivaju se i na to da je subota promijenjena u nedjelju protivno Deset zapovijedi, kako oni tvrde, i nijedan se primjer toliko ne ističe i ne navodi kao ta promjena subote, čime žele učvrstiti veliku vlast Crkve, koja je, po njima, čak promijenila Božje zapovijedi.

Naši ljudi uče o tome sljedeće: biskupi nemaju vlast uvoditi i određivati ono što je protivno Evanđelju, kao što već gore navedeni navodi jasno pokazuju, a i kanonsko pravo to uči u cijeloj Devetoj distinkciji. Naime, proturječi Božjoj zapovijedi i riječi ako se donose propisi ili naredbe s nakanom da se njima nadoknađuju grijesi i zaslužuje milost. Time se obezvrjeđuje slava i zasluga Kristova kada se pokušava zadobiti milost takvim ljudskim pravilima. Također je posve jasno da je u kršćanstvu uveden bezbroj ljudskih propisa upravo s takvom nakanom, a pritom je u isto vrijeme nauk o vjeri i pravednosti po vjeri posve zaboravljen. Svaki dan su se zapovijedali novi blagdani, postovi, novi obredi i novi načini štovanja svetaca, da bi se time, navodno, zadobila milost i Božja dobrota.

Tako oni koji uvode ljudske propise griješe protiv Božje zapovijedi, jer time stavljaju grijeh u jelo, u obdržavanje dana i slične stvari, te tako ponovno stavljaju kršćanstvo pod ropstvo zakona, kao da mora postojati oblik bogoslužja među kršćanima za zadobivanje Božje milosti koji bi bio nalik levitskom bogoslužju, i da je Bog tobože povjerio apostolima i biskupima da uvedu takav oblik bogoslužja. Neki su biskupi očigledno bili zavedeni primjerom Mojsijeva zakona. Zato je i došlo do tolike množine propisa – npr. da je smrtni grijeh ako netko radi ručni posao na blagdan, pa i ako time nikome ne sablazni; da je smrtni grijeh ako se izostave kanonski sati; da određena hrana okalja savjest; da je post djelo kojim se umiruje Bog; da se grijeh iz rezerviranog slučaja ne oprašta, osim ako osoba prethodno ne potraži onoga koji je taj slučaj zadržao – iako kanonsko pravo ne govori o zadržavanju krivnje, nego o zadržavanju crkvenih kazni.

Odakle onda biskupima pravo i vlast da kršćanstvu nameću takve propise koji sapinju savjesti? Jer u Djelima apostolskim 15 sveti Petar zabranjuje da se učenicima stavlja jaram na vrat. A sveti Pavao kaže Korinćanima da im je dana vlast „za izgrađivanje, a ne za rušenje“. Zašto onda povećavaju grijehe takvim propisima?

Imamo jasne odlomke iz Svetog pisma koji zabranjuju propisivanje takvih pravila s nakanom da se njima zadobije Božja milost ili kao da su nužna za spasenje. Tako Pavao piše Kološanima u 2. poglavlju: „Nitko neka vas, dakle, ne sudi zbog jela ili pića, blagdana, mlađaka ili subota – to je sjena onoga što dolazi, a stvarnost je u Kristu.“ I dalje: „Ako ste, dakle, s Kristom umrli za stihije svijeta, zašto se još kao da živite u svijetu, dajete podložiti propisima: ‘Ne diraj!’, ‘Ne kušaj!’, ‘Ne dotiči!’ – sve to troši se uporabom. To su ljudske zapovijedi i nauci. Imaju, doduše, izgled mudrosti u samovoljnom bogoštovlju…“ Također Pavao Titusu 1 izričito zabranjuje obraćanje pažnje na židovske bajke i ljudske zakone koji se protive istini.

I sam Krist u Mateju 15 kaže isto protiv onih koji prisiljavaju ljude na ljudske zapovijedi: „Pustite ih! Slijepi su oni vođe slijepaca.“ I odbacuje takvo bogoštovlje riječima: „Svaka biljka koju nije posadio moj nebeski Otac, bit će iščupana.“

Ako, dakle, biskupi imaju vlast opteretiti Crkvu bezbrojnim propisima i sapeti savjesti, zašto onda Božja riječ toliko često zabranjuje donošenje i slijeđenje ljudskih pravila? Zašto ih naziva „naukama zloduhā“? Zar nas je Duh Sveti bez razloga upozoravao na sve to?

Budući, dakle, da su takve odredbe – koje su uvedene kao nužne za umirenje Boga i zasluživanje milosti – protivne Evanđelju, biskupi ih nipošto ne bi smjeli nametati kao oblik bogoštovlja. U kršćanstvu se mora sačuvati nauk o kršćanskoj slobodi, naime, da ropstvo Zakona nije nužno za opravdanje, kako Pavao piše Galaćanima 5: „Za slobodu nas Krist oslobodi. Stojte, dakle, i ne dajte se ponovno upregnuti u jaram ropstva!“ Jer uvijek se mora sačuvati ono glavno evanđeosko učenje: da zadobivamo Božju milost po vjeri u Krista, bez zasluga, i ne svojom zaslugom po ljudskim oblicima bogoštovlja.

Što se, dakle, treba misliti o nedjelji i sličnim crkvenim propisima i obredima? Naši ljudi odgovaraju: biskupi i pastori mogu uvoditi odredbe radi reda u Crkvi, ali ne za zadobivanje Božje milosti, ni kao zadovoljštinu za grijehe, niti da bi opterećivali savjesti uvjerenjem da su te stvari nužne za spasenje i da se griješi ako ih se ne drži – i to čak i kad nema sablazni. Tako je i sveti Pavao propisao Korinćanima da žene trebaju imati pokrivala na glavi na bogoslužju; i da propovjednici ne govore svi istodobno, nego redom.

Prikladno je da kršćanske zajednice drže takve odredbe radi ljubavi i mira, i da se u tim slučajevima pokoravaju biskupima i svećenicima, te ih drže, dokle god se time nikoga ne sablažnjava i ne stvara nered u Crkvi. No one se moraju držati tako da ne opterećuju savjesti, kao da su nužne za spasenje, niti da ljudi misle da griješe ako ih prekrše, kada nema sablazni – baš kao što danas nitko ne kaže da žena griješi ako ide otkrivena, ako time nikoga ne sablazni.

Odredbe o nedjelji, Uskrsu, Duhovima i sličnim blagdanima i običajima spadaju u ovu kategoriju. Jer oni koji misle da je zapovijed o svetkovanju nedjelje uvedena kao nešto nužno, jako se varaju. Naime, Sveto pismo ukida subotu i uči da svi obredi staroga zakona više nisu obvezni nakon što je Evanđelje objavljeno. Ipak, bilo je potrebno odrediti neki dan kada će se vjernici okupljati – pa je Crkva zato uvela nedjelju, i to s radošću i žarom, kako bi se ljudima pokazao primjer kršćanske slobode: da niti držanje subote niti bilo kojeg drugog dana nije nužno.

Mnoge su se krive rasprave vodile o promjeni zakona, o novozavjetnim obredima, o promjeni subote – sve to potječe iz pogrešne ideje da kršćanstvo mora imati bogoslužje nalik židovskom levitskom kultu, i da su Krist i apostoli navodno uveli nove obrede koji su nužni za spasenje. Te su zablude ušle u kršćanstvo jer se nije jasno i čisto naučavala i propovijedala pravednost po vjeri. Neki tako raspravljaju o nedjelji: da je treba držati, ako već ne po božanskom, onda ipak gotovo kao da jest. Uvode mjere i pravila o tome koliko se smije raditi na blagdan. A što su takve rasprave nego zamke za savjest? Jer, iako žele „uravnotežiti“ ljudske odredbe, nema prave mjere ni umjerenosti dok god traje uvjerenje da su ti propisi nužni – a ono mora opstati ako se ništa ne zna o pravednosti po vjeri i kršćanskoj slobodi.

Apostoli su zapovjedili da se suzdržavamo od krvi i zadavljenoga mesa. No tko to danas obdržava? Pa ipak, oni koji to ne čine ne griješe, jer apostoli nisu željeli sapinjati savjesti takvim zapovijedima, nego su to privremeno naredili radi izbjegavanja sablazni. U tim se odredbama mora paziti da se ne poništi središnji nauk kršćanske vjere.

Gotovo se nijedan stari kanon danas više ne poštuje doslovno. Mnogi propisi svakodnevno prestaju vrijediti, čak i među onima koji su najrevniji u njihovom obdržavanju. Savjesti se ne mogu umiriti ni ohrabriti ako se ne uvede ovakva umjerenost: da znamo kako te propise treba držati tako da se ne smatraju nužnima, i da njihov prestanak ne šteti savjesti.

Biskupi bi lako mogli zadržati poslušnost koja im pripada kada ne bi inzistirali na onome što se ne može vršiti bez grijeha. No sada rade upravo to: uskraćuju obje prilike u Euharistiji; zabranjuju brak svećenicima; ne pripuštaju nikoga osim ako se prethodno zakune da neće propovijedati ovu našu nauku – iako je ona bez sumnje u skladu s Evanđeljem. Naše crkve ne traže da biskupi žrtvuju vlastiti ugled ili čast radi mira i jedinstva, iako bi to, u slučaju potrebe, bio njihov kršćanski zadatak. Oni traže samo ovo: da biskupi ukinu neke nerazumne terete, koji ranije nisu postojali i koji su uvedeni protivno običaju kršćanskih crkava. Možda su nekada imali smisla, ali danas više ne. Neki su od tih propisa nesumnjivo uvedeni i zbog pogrešnih prosudbi. Stoga bi biskupi trebali s ljubavlju i razboritošću olakšati takve propise, jer se time neće nimalo ugroziti jedinstvo Crkve. Mnogi su ljudski propisi s vremenom sami od sebe nestali i nisu više obvezni – što priznaju i papinske uredbe. Ako pak to nikako nije moguće, i ako biskupi ne žele dopustiti da se ljudski propisi, koji se ne mogu držati bez grijeha, ukinu ili olakšaju, tada valja poslušati apostolovu zapovijed da „treba više slušati Boga nego ljude“.

Sveti Petar zabranjuje biskupima da se ponašaju kao gospodari, kao da mogu Crkvi nametnuti što god žele. Mi, pak, ne tražimo da se biskupima oduzme vlast, nego jednostavno molimo i tražimo da ne prisiljavaju savjesti na grijeh. Ako to ne žele učiniti i preziru ovu molbu, neka se sjete da će za to morati položiti račun Bogu – jer svojom tvrdokornošću izazivaju razdor i raskol, umjesto da ga, kako bi trebali, sprječavaju.

Komentar

Bog je uspostavio dva oblika vlasti u svijetu: duhovnu, kojoj je povjerena skrb za vječna dobra (riječ, sakramenti, oprost), i svjetovnu, kojoj pripada briga za građanski poredak, mir i pravdu. Dvadeset osmi članak Augsburške vjeroispovijedi, De potestate ecclesiastica, bavi se upravo granicama i ovlastima crkvene vlasti, izlažući reformacijsko viđenje odnosa Crkve i države u svjetlu Pisma i evanđelja.

U srednjem vijeku rimska je Crkva uzurpirala brojne svjetovne ovlasti: određivala je careve, donosila zakone, ubirala poreze, izricala političke presude pa čak i vodila ratove. Reformatori su se usprotivili ovom miješanju duhovne vlasti u nadležnost građanske uprave. Augsburgska konfesija iz 1530. jasno razgraničuje: crkvena vlast je duhovna po svojoj naravi, dok svjetovna vlast upravlja tijelom i imanjem.

Crkvena vlast obuhvaća službu Riječi i sakramenata: propovijedanje evanđelja, podjelu sakramenata, opomenu, utjehu i duhovnu stegu. Ona ne smije donositi građanske zakone niti koristiti silu. U samoj konfesiji stoji:

„Crkvena je vlast, dakle, vlast zapovijedanja evanđelja i opraštanja grijeha, odbijanja evanđelja onima koji se ne kaju i zadržavanja grijeha.“

Ovaj nauk temelji se na riječima Krista: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36), i na vlasti ključeva koju je predao cijeloj Crkvi (Mt 16,19; Iv 20,21-23).

Augsburška konfesija izričito odbacuje:

• miješanje Crkve u državne poslove,
• papinsko pravo imenovanja careva,
• obvezujuće crkvene zakone bez biblijskog temelja (npr. zabrana ženidbe svećenicima, obvezni post),
• izjednačavanje ljudskih propisa s Božjom zapovijedi.

Reformatori su upozorili da se time opterećuje savjest vjernika i izopačuje evanđelje milosti.

Konfesija priznaje potrebu za crkvenom stegom, ali unutar evanđeoskih granica. Svrha stege je duhovno dobro: poziv na obraćenje, a ne prisilno kažnjavanje. Isključenje iz zajedništva (ekskomunikacija) nije politički čin, nego pastoralni izraz brige za dušu.

Reformatori priznaju svjetovnu vlast kao Božju službu, utemeljenu na Rim 13, i ističu da joj kršćani duguju poslušnost u svemu što nije protivno Božjoj riječi. No Crkva i država moraju poštivati vlastite granice. Crkva djeluje kroz riječ i milost; država djeluje zakonom i mačem.

U kontekstu 28. članka posebno je važna kritika srednjovjekovne prakse tzv. casus reservati, „rezerviranih slučajeva“, u kojima oprost može dati samo biskup ili papa. Time se Božja milost podređivala hijerarhijskom sustavu. To proturječi Kristovu nauku – oproštenje pripada cijeloj Crkvi kroz zakonito pozvane službenike (usp. čl. XI. i XIV.).

Krist je rekao: „Kome oprostite grijehe, oprošteni su im“ (Iv 20,23), a Pavao uči da je evanđelje Božja sila na spasenje svakome tko vjeruje (Rim 1,16). Crkva služi toj sili, a ne ljudskoj moći.

Tijekom stoljeća uvedeni su mnogi ljudski propisi: o danima, jelima, odjeći, redovima, postovima – često kao sredstvo stjecanja milosti. Time se potkopava temeljna istina: milost je dar, a ne plaća. Pavao strogo zabranjuje takvo naučavanje (Kol 2,16-23; 1 Tim 4,1-3).

Melanchthon podsjeća da se većina tih propisa (npr. iz Lateranskog sabora 1215.) više ni ne poštuje, što samo potvrđuje da ljudski propisi nisu nužni za spasenje.

Melanchthon upozorava da čak i nedjelja, uvedena kao znak slobode od subote, u kasnijoj praksi postaje „nova subota“. Iako je korisno imati dan za zajedništvo i bogoslužje, on ne smije postati predmet zakonske prisile. Pavao jasno kaže: „Za slobodu nas Krist oslobodi“ (Gal 5,1).

Kristova Crkva nije politička institucija. Njezini pastiri nisu gospodari, već sluge (1 Pt 5,1-3), i položit će račun pred Bogom (Heb 13,17). Crkvena vlast mora ostati vjerno usmjerena na služenje Riječi i sakramentima, bez uzurpacije svjetovne moći.

Kad crkvene vlasti nameću ono što Bog nije zapovjedio, vrijedi riječ apostola:

„Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.“ (Dj 5,29)

Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić

Ostale članke i komentare Augsburške konfesije vidi ovdje.

Izvor: redbrickparsonage

Vidi i ovo: Jedinstvo i jednakost biskupa kao preduvjet jedinstvu Crkve u misli Marka Antuna de Dominisa