O razlikovanju hrane (Augsburška konfesija, čl. 26)

Saznajte što 26 članak Augsburgške konfesije govori o razlikovanju hrane, postu, ljudskim predajama i kršćanskoj slobodi u svjetlu Biblije i crkvenih otaca.

Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

Članak 26 – O razlikovanju hrane

Prije su ljudi poučavali, propovijedali i pisali da razlikovanje hrane i slične predaje koje su ustanovili ljudi pomažu da čovjek zasluži milost i izvrši zadovoljštinu za svoje grijehe. Na temelju toga su svakoga dana izmišljani novi postovi, novi obredi, nova redovnička pravila i slične stvari, koje su zatim žestoko i silno nametane kao da su to nužni oblici bogoslužja, po kojima se, ako ih se drži, zaslužuje milost, a ako ih se ne drži, čini se teški grijeh. To je prouzročilo mnoge pogubne zablude u Crkvi.

Prvo, to zamagljuje milost Kristovu i nauk o vjeri, koji nam Evanđelje s velikom ozbiljnošću stavlja pred oči i snažno nas potiče da cijenimo i čuvamo zasluge Kristove i da znamo da se vjera u Krista mora staviti daleko iznad svih djela. Zato sveti Pavao tako žestoko napada Mojsijev zakon i ljudske predaje, da bismo naučili da ne postajemo pobožni pred Bogom po svojim djelima, nego samo po vjeri u Krista i da milost zadobivamo poradi Krista. Taj je nauk gotovo potpuno iščeznuo zbog pouke da ljudi mogu zaslužiti milost pridržavanjem propisanih postova, razlikovanjem hrane, posebnim odijevanjem i sličnim stvarima.

Drugo, takve su predaje također zasjenile Božje zapovijedi, jer su bile stavljene daleko iznad njih. Ljudi su smatrali da se sav kršćanski život sastoji u tome da se drže takvi blagdani, mole određene molitve, poste određeni dani, nosi određena odjeća – i to se onda nazivalo duhovnim, kršćanskim životom. U isto vrijeme druga dobra djela, koja su zapravo nužna, smatrala su se svjetovnim, neduhovnim životom, poput toga da otac obitelji radi kako bi uzdržavao ženu i djecu te ih odgajao u strahu Božjem, da majka rađa djecu i brine se za njih, da knez ili vlast upravlja zemljom i narodom itd. Ta djela, koja je Bog zapovjedio, smatrala su se svjetovnim i nesavršenim, a predaje su imale sjajan glas, tako da su samo one bile nazvane svetim, savršenim djelima. Stoga nije bilo ni kraja ni granice u izmišljanju takvih predaja.

Treće, takve su predaje postale teško breme za savjest. Bilo je nemoguće držati sve te predaje, a ipak su ljudi mislili da su one nužni oblik bogoslužja. Gerson piše da su mnogi zbog toga pali u očaj; neki su se čak ubili, jer nisu čuli nikakvu utjehu iz milosti Kristove. Može se vidjeti koliko su savjesti bile zbunjene već iz samih skolastičkih teologa koji su pokušali sabrati sve predaje, a oni koji su željeli pomoći savjestima morali su na to trošiti toliko vremena da su u međuvremenu svi korisni kršćanski nauci o bitnim stvarima – poput vjere, utjehe u kušnjama i slično – bili potisnuti. Mnogi pobožni i učeni ljudi iz prošlosti su se zbog toga glasno žalili, govoreći da takve predaje stvaraju mnogo razdora u Crkvi i da one sputavaju pobožne ljude, te da ih sprečavaju da dođu do pravog poznavanja Krista. Gerson i drugi su se oštro protiv toga bunili. Čak je i Augustin bio nezadovoljan time što su savjesti bile opterećene tolikim predajama, te je zato dao pouku da se one ne smatraju nužnima.

Naši učitelji, dakle, nisu o ovim stvarima učili iz drskosti ili prezira prema crkvenoj vlasti, nego ih je nužda prisilila da pouče o pogreškama koje su proizašle iz pogrešnog razumijevanja predaja. Jer Evanđelje nas obvezuje da moramo promicati nauk o vjeri u Crkvi, ali taj nauk nije moguće ispravno razumjeti ako ljudi žive u zabludi da mogu zaslužiti milost samovoljno izabranim djelima.

Stoga u ovoj stvari učimo da čovjek ne može zadobiti milost, umiriti Boga niti izvršiti zadovoljštinu za grijehe obdržavanjem ljudskih predaja. Stoga one ne smiju biti pretvorene u nužne oblike bogoslužja. Ovo učimo na temelju Svetog pisma. U Mateju 15 Krist opravdava apostole što nisu držali uobičajene predaje i uz to kaže: „Uzalud me štuju naučavajući nauke – zapovijedi ljudske.“ Ako to naziva uzaludnim bogoslužjem, onda to ne može biti nužno. A malo dalje kaže: „Što ulazi u usta, ne onečišćuje čovjeka.“ Slično Pavao u Rimljanima 14 piše: „Kraljevstvo Božje nije jelo ni piće.“ A u Kološanima 2: „Nitko neka vas ne sudi zbog jela ili pića, blagdana, mlađaka ili subote.“ Petar kaže u Djelima 15: „Zašto iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši oci ni mi nismo mogli nositi? Nego vjerujemo da se milošću Gospodina Isusa Krista spašavamo, kao i oni.“ Ovdje Petar zabranjuje da se savjesti opterećuju vanjskim obredima, bilo Mojsijevima ili drugim. A u 1. Timoteju 4 zabrane poput zabrane jela ili ženidbe nazvane su đavolskim naukom. Jer se to izravno protivi Evanđelju, kada se takva djela postavljaju ili čine s ciljem da se njima zasluži oproštenje grijeha, ili kad se stječe dojam da nitko ne može biti kršćanin bez njih.

Ali što se tiče optužbe da naši učitelji odbacuju mrtvljenje i stegu, poput Jovicijana, njihovi spisi govore sasvim suprotno. Uvijek su poučavali o svetom križu koji su kršćani dužni nositi, i to je pravo, ozbiljno, a ne izmišljeno mrtvljenje. Također učimo da se svaki čovjek treba držati u stezi tjelesnom disciplinom, kao što je post i druga djela, kako ne bi dao tijelu priliku za grijeh – ne da bi time zaslužio milost. Takva tjelesna stega ne treba se preporučivati samo u određene dane, nego stalno. Krist o tome govori u Luki 21: „Pazite na sebe da vam srca ne otežaju proždrljivošću.“ I još: „Ovaj rod se ne izgoni osim postom i molitvom.“ A Pavao kaže da je „mrcvario svoje tijelo i držao ga u pokornosti“. Time pokazuje da mrtvljenje ne služi za zasluživanje milosti, nego za to da tijelo bude spremno i da nikome ne bude prepreka u vršenju svojih dužnosti po zvanju. Zato ne odbacujemo post kao takav, nego to da je pretvoren u nužan čin bogoslužja, s određenim danima i vrstama hrane, čime se zbunjuju savjesti.

S naše strane zadržavamo mnoge obrede i predaje, poput reda mise i crkvenih pjesama, blagdana i slično, koji pomažu očuvanju dobrog reda u Crkvi. Ali uz to se poučava narod da takvo vanjsko bogoslužje ne čini čovjeka pobožnim pred Bogom, i da se to drži bez opterećenja savjesti, tako da ako netko to ostavi, a ne sablažnjava nikoga, time ne čini grijeh. Tako su i stari oci čuvali slobodu u vanjskim obredima. Na Istoku se Uskrs slavio u drugo vrijeme nego u Rimu. A kad su neki htjeli to tumačiti kao razdor u Crkvi, drugi su ih opomenuli da nije nužno imati jedinstvo u takvim običajima. Irinej kaže: „Razlike u postovima ne narušavaju jedinstvo vjere.“ Također je u Distinctio 12 zapisano da takve razlike u ljudskim uredbama nisu protivne jedinstvu kršćanstva. A Trojna crkvena povijest u 9. knjizi donosi mnoge različite crkvene običaje i iznosi jednu korisnu kršćansku izreku: „Nakana apostola nije bila da ustanove blagdane, nego da poučavaju vjeru i ljubav.“

Komentar

U Članku 26 Augsburgške konfesije, jasno se osuđuje zloporaba ljudskih predaja koje su bile uzdignute na razinu nužnih oblika bogoštovlja, kao da se kroz njih može zadobiti milost ili oprost grijeha. Ova praksa je, prema Melanchthonovu tumačenju, zamračila evanđeosku poruku o opravdanju vjerom i oslabjela istinski kršćanski život u svakodnevnim pozivima.

Da bi se bolje razumjela ova rasprava o postu i predajama, korisno je osvrnuti se na definicije koje je dao Toma Akvinski u svojoj Summa Theologiae. U dijelu II-II, pitanje 147, članak 1, Akvinski navodi tri glavna razloga za post:

“Prvo, da se obuzdaju požude tijela. Drugo, da se duh lakše uzdigne k razmatranju uzvišenoga. Treće, da se učini zadovoljština za grijehe.”

Treći razlog – zadovoljština za grijehe – bio je upravo ono što su reformatori doveli u pitanje. Ne zato što bi tjelesna stega ili kajanje bili odbacivi, nego zato što su često bila pogrešno predstavljana kao sredstva za zadobivanje opravdanja pred Bogom.

Melanchthon također navodi Jean Gersona, srednjovjekovnog teologa koji je nastojao reformirati sveučilišne studije i približiti ih evanđeoskoj jednostavnosti. Gerson je u svom djelu De vita spirituali animae svjedočio o tome kako su mnogi kršćani, pod teretom bezbrojnih crkvenih tradicija, upali u očaj, pa čak i u duševnu krizu, jer nisu čuli riječ utjehe o Kristovoj milosti. Upravo je to potaknulo Reformaciju na jasno razgraničenje između evanđeoske poruke i ljudskih običaja.

Augustin je u svojim pismima Januariju (posebice u Pismu 54) isticao da je Kristov jaram lagan i breme lako, te da se pod Novim savezom Božji narod okuplja oko malog broja sakramenata koji su po značenju uzvišeni i po obdržavanju jednostavni. Upozoravao je da se običaji, koji nisu utemeljeni izravno na Pismu, niti su opće prihvaćeni u cijeloj Crkvi, ne smiju smatrati nužnima za spasenje. U vezi s različitim običajima – postom subotom, učestalošću pričesti itd. – Augustin je jasno rekao da takve razlike ne remete jedinstvo vjere.

Melanchthon u tekstu spominje i optužbu da su reformatori, poput heretika Jovijana, odbacili stegu i mrtvljenje tijela. Međutim, u kontekstu je jasno da se ne odbacuje duhovna stega, nego njeno krivo shvaćanje. Jovijan je kritizirao ideju da tjelesna askeza po sebi ima duhovnu nadmoć ili da zaslužuje oproštenje. Melanchthon ističe da su reformatori i dalje učili o križu i trpljenju kao dijelu kršćanskog poziva, ali su odbacili svaku pomisao da se takvim djelima stječe milost.

Primjeri duhovne stege koje su reformatori podupirali i danas su aktualni. To uključuje dogovorene oblike osobne odgovornosti, poput kontrole nad prekomjernim konzumiranjem hrane, pića, korištenjem interneta, ili održavanja svakodnevne molitve i čitanja Pisma. Takvi oblici discipline korisni su kao sredstva priprave i čuvanja svetosti života, ali ne kao uvjeti za spasenje.

Reformatori su također ukazali na povijesnu raznolikost u crkvenim običajima. Tako je Uskrs na Istoku slavljen na drukčiji datum nego u Rimu (prema Euzebiju i povijesti ranih sabora), a papa Grgur Veliki je pisao Augustinu od Canterburyja da u Engleskoj slobodno izabere one običaje koji su “pobožni, vjerni i ispravni”, ne zbog mjesta iz kojeg dolaze, nego zbog njihove vrijednosti.

Irenej Lionski također je naglasio da različiti načini posta ne remete jedinstvo Crkve, što potvrđuje i Tripartitna povijest u 9. knjizi. Gracijanovo Dekretum (Dist. 12, c. 10) dodaje kako takve razlike u ljudskim uredbama nisu protivne jedinstvu Kristove Crkve.

Iz svega navedenoga jasno je da kritika ljudskih predaja u Članku 26 Augsburgške konfesije ne predstavlja napad na red, pobožnost ili disciplinu, nego na pogrešno uzdizanje ljudskih običaja na razinu Božjih zapovijedi. Reformatori su inzistirali da se kršćanska sloboda očuva, da se savjesti rasterete, i da se središte vjere vrati na Kristovu milost, vjeru u evanđelje i poslušnost u pozivima svakodnevnog života.

U tom svjetlu, post, molitva i druge prakse ostaju korisni kada proizlaze iz slobode vjere, a ne iz pogrešne obveze ili krivnje. Crkva je pozvana sačuvati red, ali još više istinu evanđelja.

Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić

Ostale članke i komentare Augsburške konfesije vidi ovdje.

Izvor: redbrickparsonage