Saznajte zašto Augsburška konfesija naglašava dijeljenje pričesti pod objema prilikama – kruha i vina – svim vjernicima, temeljeći se na Kristovoj zapovijedi i praksi rane Crkve. Povijesno i teološko tumačenje evangeličke euharistijske obnove.
Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Članak 22 – Sakramen pod objema prilikama
Kod nas se laicima daje Sakrament pod objema prilikama. Evo zašto:
To je jasno Kristovo naređenje i zapovijed u Mateju 26: „Pijte iz nje svi.“ Ovdje, govoreći o kaležu, Krist izričito zapovijeda da svi iz njega piju.
I kako nitko ne bi mogao napasti ove riječi ili ih protumačiti kao da se odnose samo na svećenike, Pavao u 1. Korinćanima 11. poglavlju pokazuje da je cijela zajednica korintske crkve primala obje prilike. Ova se praksa nastavila u Crkvi kroz dugo razdoblje, što se može pokazati povijesnim svjedočanstvima i spisima crkvenih otaca. Ciprijan na više mjesta spominje da se kalež tada davao i laicima. Sveti Jeronim kaže da svećenici koji poslužuju Sakrament dijele krv Kristovu narodu. Sam papa Gelazije zapovijeda da se Sakrament ne smije dijeliti (Gratijanov Dekret, dio 3., razlika 2., glava 12). Nigdje se ne može pronaći ni jedan kanon koji zapovijeda da se Sakrament prima samo pod jednom prilikom. Niti itko može sa sigurnošću odrediti kada ili po kome je uveden taj običaj primanja samo jedne prilike, premda kardinal Cusanus navodi kada je taj običaj odobren.
Sada je očito da takav običaj, uveden protivno Božjoj zapovijedi, pa čak i protivno starim kanonima, nije ispravan. Stoga nije bilo primjereno opterećivati savjesti onih koji su željeli pristupiti Svetom Sakramentu prema Kristovoj ustanovi, niti ih prisiljavati da postupaju protivno onomu što je uredio naš Gospodin Krist. A budući da je dijeljenje Sakramenta u suprotnosti s Kristovom ustanovom, mi također izostavljamo uobičajenu procesiju sa Sakramentom.
Tumačenje
U 22. članku Augsburške konfesije izričito se potvrđuje da se u evangeličkim crkvama vjernicima dijeli Sakrament euharistije pod objema prilikama – i kruha i vina. Time se vraća praksa koja je jasno ustanovljena u Svetom pismu, napose u evanđeljima i poslanicama apostola Pavla. Temeljni biblijski tekst za ovu obnovu jest Kristova zapovijed iz Evanđelja po Mateju: „Pijte iz njega svi“ (Mt 26,27). Uz to se poziva i na praksu rane Crkve, koju potvrđuju spisi crkvenih otaca kao što su sv. Ciprijan i sv. Jeronim, te čak i odluke nekih papa poput Gelazija.
Ujedno se u članku izražava protivljenje praksi Katoličke crkve toga doba, koja je laicima uskraćivala kalež, dopuštajući im samo pristup kruhu (tijelu Kristovu), uz teološko opravdanje da je Krist u potpunosti prisutan u svakoj prilici. Reformatori tu praksu smatraju protivnom Kristovoj ustanovi i crkvenoj predaji.
Ovaj članak ne bavi se samo liturgijskim oblikom Euharistije, nego zahvaća u pitanje poslušnosti Kristovoj riječi i svetopisamskoj normi. Krist pri ustanovljenju Večere Gospodnje nije dao sugestiju nego jasnu zapovijed: „Uzmite i jedite… pijte iz njega svi.“ U tom smislu, praksa davanja samo jedne prilike vjernicima označava odstupanje od izvorne ekleziološke i sakramentalne strukture, kako ju je utemeljio sam Gospodin.
U ranoj Crkvi laici su redovito primali obje prilike, kao što to pokazuje praksa opisana u 1. poslanici Korinćanima 11, gdje Pavao ukorava vjernike zbog neprimjerenog odnosa prema cijelom slavlju Gospodnje večere – a ne samo prema jednom njezinu dijelu.
Praksa uskraćivanja kaleža laicima postupno se uvodila kroz srednji vijek. U početku iz praktičnih i ponekad teološki opravdanih razloga (strah od prolijevanja, izraz poštovanja prema krvi Kristovoj), ali kasnije kao institucionalizirano pravilo. Konačno, na Koncilu u Konstanzu (1415.) takva je praksa potvrđena kao obvezna, protivno svim dotadašnjim kanonima i primjerima iz rane Crkve.
Reformatori naglašavaju da ne uvode novotariju, već se vraćaju izvornom kršćanskom bogoslužju. Time pokazuju da se obnova Crkve ne sastoji u izmišljanju novog, nego u povratku starome i autentičnome. Pravo sudjelovanje u Svetoj večeri prema Kristovoj ustanovi nije samo teološko pravo, već i pastoralna potreba naroda Božjega.
Konfesija se poziva i na povijesni autoritet rane Crkve:
Sveti Ciprijan jasno svjedoči o dijeljenju obje prilike narodu.
Sveti Jeronim navodi da svećenici dijele ne samo tijelo, nego i krv Kristovu narodu.
Papa Gelazije I. (5. stoljeće) odlučno odbacuje razdvajanje prilika, tvrdeći da nitko ne smije primiti samo tijelo Kristovo bez krvi.
K tomu, Konfesija ističe da nema kanonskog pravila koji zapovijeda primanje samo jedne prilike, niti je poznato tko je prvi formalizirao takvu praksu. To sve pojačava dojam da je riječ o ljudskoj tradiciji, a ne božanskom nalogu.
Odluka evangeličkih crkava da dijele obje prilike nije bila samo teološka korekcija, već i pastoralni čin oslobođenja savjesti vjernika. Time se ukidao lažni osjećaj nedostojnosti kod laika i poticalo se punopravno i ravnopravno sudjelovanje svih krštenih u euharistijskoj zajednici.
Melanchthon se osobito poziva na procesiju za Tijelovo, koja se održavala u četvrtak nakon Nedjelje Presvetog Trojstva. Nakon mise često bi slijedila procesija s Presvetim Sakramentom (samo s kruhom), koji bi se izlagao u pokaznici – otvorenom ili prozirnom spremniku u kojem se posvećena hostija izlaže na štovanje.Kad se Sakrament nosi u procesiji, ali se ne dijeli narodu pod objema prilikama, reformatori to doživljavaju kao simboličku i stvarnu povredu Kristove ustanove.
Članak 22 predstavlja jasan primjer reformacijske težnje za obnovom prema evanđelju i ranoj Crkvi. On ne negira prisutnost Krista u jednoj prilici, ali odbacuje praksu i nauk koji bi sakrament lišio svoje punine i narušio Kristovu zapovijed. Vraćanje pričesti pod obje prilike znak je teološke ozbiljnosti, povijesne odgovornosti i pastoralne brige za savjest vjernika.
Članak 22 Augsburške konfesije nadahnuo je i 30. članak Trideset i devet članaka Anglikanske crkve koji glasi:
„Kalež Gospodinov ne smije se uskraćivati običnom puku; jer oba dijela Gospodnjeg Sakramenta moraju, prema Kristovoj ustanovi i zapovijedi, biti ravnomjerno pružena svim kršćanima“
