„Bdijte! Opet će doći“? – Živimo li u posljednjem vremenu? (Sv. Efrem Sirijski)

„Bdijte! Opet će doći“ – tim se riječima može sažeti jedna od temeljnih poruka kršćanske nade. Kristov ponovni dolazak nije u Svetome pismu predstavljen kao povod za strah, nagađanja i izračunavanje datuma, nego kao poziv na budnost, vjernost i život u trajnoj spremnosti za susret s Gospodinom.

U tekstu koji slijedi sveti Efrem Sirijski razmatra upravo tajnu nepoznatoga časa Kristova dolaska. Zašto nam nije objavljen dan ni čas? Efrem u tome ne vidi nedostatak znanja koji bi čovjek trebao pokušavati nadomjestiti vlastitim proračunima, nego Božju mudrost. Kada bismo znali kada će Gospodin doći, lako bismo svoj duhovni život prilagodili tom trenutku. Budući da ne znamo, svaki je naraštaj pozvan živjeti kao naraštaj koji iščekuje Krista.

No budnost o kojoj govori Efrem nije samo iščekivanje budućega događaja. Ona zahvaća cijeloga čovjeka. Postoji san tijela, ali postoji i san duše – malodušnost, mlitavost, strah, duhovna ravnodušnost i gubitak nade. Upravo zato Kristovo „Bdijte!“ postaje trajna riječ upućena Crkvi i svakome vjerniku: ne dopustiti da nam srce zaspi, nego ostati uz Gospodina, u vjeri, molitvi i nadi.

Bdijte! Opet će doći

Krist je rekao svojim učenicima, kako ga ne bi pitali o času njegova dolaska: Za tu uru nitko ne zna, ni anđeli, ni Sin. Ne spada na vas da znate vrijeme i čas! Sakrio je to od nas da bismo bili budni i da svatko od nas smatra da će se to dogoditi u njegovo vrijeme. Da je objavio u koje će vrijeme doći, njegov dolazak ne bi imao pravog smisla, ne bi ga više očekivali ljudi ni stoljeća u kojima će se pojaviti. Rekao je da će doći, ali nije rekao kad će doći, tako ga željno očekuju svi naraštaji i sva stoljeća.

Iako je Gospodin upozorio na znakove svoga dolaska, ipak se ne može posve sigurno znati kad će se pojaviti. Ti su se naime znakovi više puta izmijenili, pojavili i nestali, čak ih i sada ima. Posljedni njegov dolazak bit će sličan prvome.

Kao što su ga pravednici i proroci očekivali u uvjerenju da će se pojaviti u njihovo vrijeme, tako ga i danas svaki vjernik želi susresti u svoje vrijeme, jer nije objavio dan svoga dolaska. Najviše zbog toga da netko ne bi smatrao da je podložan sudbini i vremenu onaj koji vlada i upravlja vremenima i godinama. Kako bi njemu moglo biti sakriveno ono što je sam odredio i kad je sam upozorio na znakove svoga dolaska? Tako je svoje znakove označio tim riječima da od onoga dana pa dalje svi naraštaji i stoljeća mogu smatrati da će njegov dolazak biti u njihovo vrijeme. Bdijte, kaže, jer dok tijelo spava, narav u nama vlada i mi sva svoja djela obavljamo pod pritiskom naravi, prisiljeni a ne svojevoljno. Isto tako kad dušom zavlada velika pospanost, kao npr. malodušnost ili žalost, njome vlada njezin neprijatelj i u njoj čini što ona ne bi htjela. Naravlju vlada prisila, a dušom neprijatelj.

Gospodin je, dakle, budnost zapovjedio i preporučio za čitavo čovječje biće: za tijelo da se čuva pospanosti, za dušu da se čuva mlitavosti i bojažljivosti, kao što kaže Pismo: Pravednici, budite budni, i Ustadoh i još sam s tobom, i opet: Nemojte malaksati. Zato ne sustajemo jer je Gospodin s nama.

(Izvor: Otačka čitanja u molitvi crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2000, str. 238-239)

Sveti Efrem Sirijski (oko 306.–373.), poznat i kao Efrem Sirac, bio je jedan od najznačajnijih sirijskih kršćanskih teologa, pjesnika i duhovnih pisaca 4. stoljeća. Djelovao je ponajprije u Nisibisu i Edesi, a svoje je teološke misli često izražavao kroz himne, pjesničke slike, molitve i biblijska tumačenja. Zbog iznimne ljepote njegove duhovne poezije sirijska ga je kršćanska tradicija prozvala „Harfa Duha Svetoga“. Njegova djela prožeta su snažnim osjećajem Božje svetosti, čovjekove poniznosti, pokajanja i budnoga iščekivanja Krista. Više o njemu vidi ovdje.

Vidi i ovo: Zašto vjerujem u Kristov drugi dolazak?

Bonus video: