Saznajte što 24. članak Augsburške konfesije uči o misi – povijesna i teološka pozadina, kritika privatnih misa, reformacija liturgije i obnova prakse prve Crkve.
Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Članak 24 – O misi
Naše se crkve optužuje da su navodno dokinule misu, ali nepravedno. Jer je očito — i to možemo reći bez hvalisanja — da svetu misu u našim crkvama slavimo s većom pobožnošću i ozbiljnošću nego naši protivnici. Narod se također redovito i vrlo pomno poučava o tome zašto je ustanovljen sveti sakrament i kako se on treba koristiti, naime, da bi se njime tješile prestrašene savjesti. Na taj se način narod privlači k svetoj pričesti i misi. Uz to se daje i pouka protiv drugih pogrešnih učenja o sakramentu. U javnom obredu mise nije učinjena nikakva vidljiva promjena, osim što se ponegdje uz latinske pjesme pjevaju i njemačke, radi pouke i odgoja naroda. Jer upravo tome svi obredi trebaju služiti: da narod iz njih nauči ono što mora znati o Kristu.
Ali budući da je u prošlosti misa bila zlorabljena na različite načine (što je svakome očito), tako da se pretvorila u sajmište gdje su je ljudi kupovali i prodavali, i da je većina misa u svim crkvama bila služena radi novca, takve su zloporabe bile više puta osuđene od strane učenih i pobožnih ljudi, i to još prije našega vremena. Kada su sada naši propovjednici propovijedali o tome i svećenici bili podsjećeni na onu strašnu opomenu, koja bi trebala potresti svakog kršćanina — da tko nedostojno blaguje sakrament, kriv je za tijelo i krv Kristovu — takve mise za novac i privatne mise, koje su se do tada služile iz prisile radi novca i prebendi, prestale su se prakticirati u našim crkvama.
Nadalje, osuđujemo i strašnu zabludu koja je bila naučavana, da je naš Gospodin Krist svojom smrću zadovoljio samo za istočni (nasljedni) grijeh, a da je misa ustanovljena kao žrtva za ostale grijehe. Tako se misa pretvorila u žrtvu koja se prinosi za žive i mrtve, za oproštenje grijeha i za umilostivljenje Boga. Iz toga je proizašlo da su se ljudi prepirali je li misa koja se služi za više osoba jednako zaslužna kao i posebna misa za svakog pojedinca. Tako je nastala bezbrojna množina misa, kojima su ljudi pokušavali od Boga izmoliti sve što im je bilo potrebno, dok su istodobno vjera u Krista i pravo bogoslužje bivali zaboravljeni.
Zato je, po neophodnoj potrebi, dana pouka o pravoj upotrebi sakramenta. Poučavali smo, prije svega, da Pismo na mnogim mjestima pokazuje kako ne postoji druga žrtva za nasljedni i ostale grijehe osim jedinstvene smrti Kristove. Jer u Poslanici Hebrejima piše da se Krist jednom žrtvovao i time zauvijek zadovoljio za sve grijehe. Posve je nedopustiva novotarija u crkvenom nauku tvrditi da je Krist umro samo za nasljedni grijeh, a ne i za sve druge grijehe. Stoga se nadamo da će svi razumjeti da takva zabluda nije nepravedno osuđena.
Drugo, sveti Pavao uči da se milost Božja stječe vjerom, a ne djelima. Ova zloporaba mise očito je u suprotnosti s time, ako ljudi umišljaju da mogu milost zadobiti tim djelom. Poznato je da se misa upotrebljavala upravo za tu svrhu: da se njome plati za grijeh i postigne milost i sve blagoslove od Boga — ne samo za svećenika, nego i za cijeli svijet, za druge ljude, žive i mrtve.
Treće, sveti sakrament nije ustanovljen da bi se njime postavila nova žrtva za grijehe — jer je žrtva već prinesena — nego da bi se po njemu naša vjera pobudila, i da bi se savjesti tješile kada u sakramentu prepoznaju da im Krist obećava milost i oproštenje grijeha. Taj sakrament stoga zahtijeva vjeru, i bez vjere se uzalud prima.
Budući, dakle, da misa nije žrtva koja se prinosi za druge, žive ili mrtve, radi oproštenja grijeha, nego treba biti pričest u kojoj svećenik i drugi zajedno primaju sakrament, mi je tako i obdržavamo: svetu misu služimo na blagdane i druge dane kada ima pričesnika, i svi koji to žele, primaju pričest. Na taj način zadržavamo misu u njezinoj pravoj svrsi, kao što je to bilo u staroj Crkvi, što se može dokazati iz riječi svetog Pavla u 1. Korinćanima 11 i iz mnogih spisa crkvenih otaca. Jer Ivan Zlatousti piše kako svećenik svakodnevno stoji i poziva jedne na pričest, dok druge odvraća. Stari kanoni također pokazuju da je jedan svećenik služio i pričešćivao ostale svećenike i đakone. Tako i čitamo u kanonu iz Niceje: “Đakoni neka primaju sakrament od biskupa ili svećenika, i to nakon što su ga primili svećenici.”
Ako dakle time nismo uveli nikakvu novinu koja već nije postojala u staroj Crkvi, i ako u javnom obredu mise nije učinjena nikakva vidljiva promjena, osim što su prestale one druge nepotrebne mise koje su se nekada obavljale uz župnu misu uslijed zloporabe, onda je nepravedno što se ovakav način služenja mise osuđuje kao heretičan i nekršćanski. Jer i u prošlosti, čak i u velikim crkvama i na danima kada se narod okupljao, misa se nije služila svaki dan. Tako u 9. knjizi Tročlane crkvene povijesti piše da se u Aleksandriji srijedom i petkom čitalo i tumačilo Sveto pismo, i da su se održavale sve druge službe osim mise.
Komentar
Dva desetljeća prije objave Augsburške konfesije (1530.), misa je u latinskom kršćanstvu bila u središtu ne samo bogoslužja, nego i crkvenog života, pučke pobožnosti i teoloških sustava. Rimokatoličko razumijevanje mise kao “nekrvne žrtve” (sacrificium incruentum) bilo je normativno, a misa se sve češće prikazivala ex opere operato – kao djelo koje donosi milost samo po svom obavljanju, neovisno o vjeri naroda. U tom je kontekstu Reformacija iznijela radikalnu, ali povijesno i teološki utemeljenu kritiku.
Reformatori nisu odbacili euharistiju, nego njezinu pogrešnu upotrebu. Sačuvali su liturgijsku strukturu mise (često i sam naziv), ali su je temeljito pročistili u skladu s evanđeljem, naglašavajući Kristovu dovršenu žrtvu i važnost vjere te stvarnog pričesnog sudjelovanja naroda.
U članku 24. jasno se ističe da se mise i dalje slave u evangeličkim crkvama. Međutim, misa se više ne shvaća kao žrtveno djelo koje čovjek prinosi Bogu, nego kao sveta gozba, sakramentalno sredstvo milosti koje nas povezuje s jedinstvenom Kristovom žrtvom na križu. Oslanjajući se na poslanicu Hebrejima (10,10.12.14), luterani ustraju na tome da je Kristova žrtva bila jedinstvena, potpuna i dovoljna.
Privatne mise, tj. mise koje svećenici služe bez prisustva naroda (često za pokojne ili iz neke nakane), smatraju se zloporabom i liturgijskom devijacijom. Naime, misa kao javna služba (lat. publicum officium) po naravi je zajednički čin naroda Božjega. Tvrdi se da su takve privatne prakse degradirale euharistiju u mehanički čin i ukinule njezin izvorni smisao.
Reformatori ne vide sebe kao inovatore, nego kao obnovitelje prakse stare Crkve. Konfesija se poziva na sv. Ivana Zlatoustog, koji u svojim homilijama naglašava da misa ima za cilj pričest naroda, a ne samo obavljanje obreda. Također se navodi Nicejski sabor (kanon 18), koji potvrđuje da su svećenici i đakoni trebali redovito primati pričest. Ovim se želi pokazati da luteranska praksa ima kontinuitet s ranom Crkvom.
Nadalje, navodi se i Tročlana crkvena povijest (Historia Tripartita), gdje se ističe kako čak ni u velikim gradovima nije bilo svakodnevne mise, osim nedjeljom i blagdanima. Time se pobija srednjovjekovni običaj da svećenik svaki dan mora “prinositi žrtvu”, neovisno o sudjelovanju vjernika.
Vidi i ovo: Lutherova misa na latinskom 1523. i na njemačkom 1526.
U konfesiji se tvrdi da su evangeličke mise čak svečanije i dostojnije od prethodnih – s više pobožnosti, više sudjelovanja naroda, i s propovijedi koja tumači Pismo. Nije odbačen oblik, nego pogrešan sadržaj. Doktrina, propovijed i pričest čine jedno nerazdvojno trojstvo u novoj, očišćenoj liturgiji.
U praksi su mnoge luteranske zajednice zadržale većinu klasičnih elemenata mise: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei – ali sada na narodnom jeziku i usmjereno prema vjernicima. U Engleskoj je taj duh prenesen i u Book of Common Prayer (1549., 1552., 1662.), gdje također nalazimo očišćenu, ali duboko liturgijsku euharistiju.
Članak ne negira važnost euharistije, nego vraća njezin pravi smisao: Krist je jedini Veliki svećenik koji je prinio savršenu žrtvu jednom zauvijek. Mise su dragocjene utoliko što naviještaju to jedinstveno djelo spasenja i pozivaju vjernike da ga u vjeri prime. Uklanjanjem zloporaba i vraćanjem evanđeoskoj jasnoći, reforma mise postaje jedan od najvažnijih plodova Reformacije.
Priredio: Biskup dr.sc.Jasmin Milić
Vidi i ovo: BOGOSLUŽJE Luteranske crkve Missouri Synod
Naslovna; pinterest.com