Kada danas čitamo evanđelja, proučavamo biblijske tekstove ili slušamo propovijedi o Isusovu životu, često zamišljamo prizore koji podsjećaju na mirne i skladne renesansne slike. Pred očima nam se pojavljuju prostrane, tihe prostorije obasjane blagim svjetlom, uredne popločane ulice, spokojni krajolici i ljudi u čistim haljinama koji u tišini i s dubokim poštovanjem slušaju Učitelja. Međutim, stvarni život u Isusovo vrijeme u kojem je živio, hodao i poučavao izgledao je posve drukčije.
Prema uvidima koje iznosi popularni istraživač Nils Glenn u svom videu Daily Life In Jesus’s Time Was Weirder Than You Think (Svakodnevni život u Isusovo vrijeme bio je čudniji nego što mislite), svakodnevica u Izraelu prvoga stoljeća bila je nevjerojatno glasna, pretrpana, iscrpljujuća i ispunjena borbama koje bi modernom čovjeku bile gotovo nezamislive. Ovaj tekst vodi nas u taj zaboravljeni, prašnjavi i stvarni svijet te pokazuje kako je doista izgledao život ljudi među kojima je Isus živio – u vremenu kada su obični ljudi svakoga dana nastojali prehraniti svoju obitelj i sačuvati vjeru u zemlji koja više nije bila slobodna.
Dom: Jedna soba za cijelu obitelj… i životinje
Danas privatnost uzimamo gotovo zdravo za gotovo. Imamo odvojene spavaće sobe, vrata koja možemo zaključati, dvorišta i jasnu granicu između vlastitog doma i vanjskog svijeta. U Isusovo vrijeme, za veliku većinu običnih ljudi u Galileji i Judeji, takav način života jednostavno nije postojao.
Tipična kuća seljaka, zanatlije ili radnika sastojala se od jedne prostorije. U toj često mračnoj i zadimljenoj sobi odvijalo se gotovo sve: kuhanje na otvorenoj vatri, zajednički obroci, druženje, rađanje, njega bolesnika i spavanje. Ono što današnjem čitatelju može zvučati neobično jest činjenica da su obitelji isti prostor dijelile i sa svojim životinjama. Koze, ovce, kokoši i druga domaća stoka noću su se uvodile u kuću.
Razlozi za to bili su vrlo praktični. Životinje su predstavljale najvrjedniju imovinu koju je obitelj posjedovala, pa bi njihovo ostavljanje na otvorenom značilo opasnost od krađe ili napada divljih zvijeri. Osim toga, tijekom hladnih pustinjskih i brdskih noći njihova je tjelesna toplina služila kao prirodno grijanje.
Ljudi su spavali na povišenom dijelu prostorije, odvojeni od prostora za životinje, na jednostavnim prostirkama položenima na zemljani pod, zbijeni jedni uz druge kako bi sačuvali toplinu. Nije bilo kreveta. Prozori su bili tek mali otvori bez stakla, dovoljno veliki da propuštaju nešto svjetlosti i omogućuju izlazak dima s ognjišta. Neprestani mirisi, zvukovi, dim i gotovo potpuni nedostatak osobnog prostora činili su svakodnevicu u kojoj je Isus odrastao.
Kruh naš svagdašnji: svakodnevna borba za život
Kada Isus u molitvi Očenaš kaže: “Kruh naš svagdašnji daj nam danas”, mi te riječi često shvaćamo kao opću molitvu za životne potrebe. No za ljude prvoga stoljeća to je bio doslovan vapaj za hranom potrebnom upravo toga dana.
Nije bilo supermarketa, hladnjaka ni pekarnica iza ugla. Sve što je obitelji bilo potrebno moralo se uzgojiti, požnjeti, samljeti, pripremiti ili donijeti vlastitim rukama.
Dan je počinjao još prije svitanja. Voda se donosila s bunara ili izvora, što je uglavnom bio težak posao žena koje su nosile velike glinene vrčeve. Nakon toga satima se mljelo žito između kamenih žrvnjeva kako bi se dobilo brašno. Bio je to iznimno naporan posao koji je ostavljao trajne posljedice na tijelu. Tek nakon toga mijesilo se tijesto i pekao kruh.
Kruh nije bio samo prilog uz jelo – bio je osnovna hrana i glavni izvor energije. Meso se jelo vrlo rijetko, uglavnom za najveće blagdane.
Upravo zato Isusovo lomljenje kruha s učenicima, carinicima i grešnicima ima tako duboko značenje. U tadašnjem svijetu podijeliti kruh s nekim značilo je podijeliti vlastiti život. Kada bi domaćin prelomio kruh, nije samo ponudio hranu nego i prihvaćanje, mir i zajedništvo. Zajednički objed bio je čin koji je rušio društvene podjele. Zato je Isusovo blagovanje s carinicima, grešnicima i drugim društvenim odbačenicima izazivalo toliku sablazan među vjerskim vođama.
Dvije suprotstavljene sile: sjena Rima i snaga vjere
Život u Izraelu prvoga stoljeća oblikovale su dvije snažne sile koje su određivale svakodnevicu običnog čovjeka.
S jedne strane nalazio se Rim. Izrael nije bio slobodna zemlja nego okupirani teritorij pod vlašću najvećega carstva tadašnjega svijeta. Teško naoružani rimski vojnici patrolirali su ulicama i tržnicama. Svaki njihov prolazak bio je podsjetnik na silu koja je upravljala životima stanovništva i svaku pobunu kažnjavala razapinjanjem na križ.
Rim je nametnuo i težak porezni sustav. Porezi su se plaćali na zemlju, usjeve, ribolov, trgovinu i promet robe. Cilj je bio izvući i posljednji novčić iz ruku ljudi koji su i bez toga jedva preživljavali.
Obični seljaci i ribari živjeli su na samom rubu siromaštva. Jedna loša žetva ili slaba ribarska sezona mogla je značiti gubitak zemlje i upadanje u dugove iz kojih se teško izlazilo. Bolest, sljepoća ili invaliditet često su vodili u prosjačenje jer nije postojala nikakva društvena zaštita.
S druge strane stajala je vjera. No ona nije bila ograničena na odlazak u bogoslužni prostor jednom tjedno. Vjera u Boga Izraelova bila je utkana u svaki dio svakodnevnog života.
Božje su riječi bile zapisane na dovratnicima njihovih kuća, molitve su se izgovarale prije svakoga obroka, a djeca su od najranije dobi učila o Bogu svojih otaca. U svijetu u kojem nisu mogli upravljati vlastitom državom ni vlastitom sudbinom, vjera je bila ono što im Rim nije mogao oduzeti.
Njihova molitva nije bila tek pobožna navika nego svakodnevna ispovijest nade u Boga koji će jednom donijeti konačno oslobođenje. Zato su Isusove riječi o dolasku Kraljevstva Božjega imale tako snažan odjek. On nije govorio samo o budućem nebu nego o Božjoj vlasti koja nadilazi svaku ljudsku tiraniju.
Šabat: predah usred iscrpljujućeg života
Tek kada razumijemo težinu svakodnevnog života, možemo shvatiti pravo značenje Šabata.
Mnogi današnji čitatelji starozavjetne propise o suboti doživljavaju kao niz strogih zabrana. Međutim, za ljude prvoga stoljeća Šabat je bio istinsko milosrđe.
Kada šest dana u tjednu radite od izlaska do zalaska sunca kako biste prehranili obitelj, zapovijed da sedmoga dana morate prestati raditi nije bila teret nego dar.
Bog je svome narodu dao ono što mu Rim nikada nije mogao dati – odmor, dostojanstvo i podsjetnik da čovjek nije stvoren samo za rad. Šabat je govorio da vrijednost čovjeka ne proizlazi iz njegove proizvodnje ni njegove zarade, nego iz činjenice da je stvoren na Božju sliku.
Kada su farizeji Šabat pretvorili u sustav krutih pravila, Isus se tome odlučno usprotivio. Njegove riječi da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” vratile su tom danu njegovo izvorno značenje – dan odmora, ozdravljenja i slobode.
Isus među običnim, slomljenim ljudima
Razumijevanje ovoga surovog svijeta iz temelja mijenja način na koji čitamo Novi zavjet.
Isus se nije rodio u tihom i sterilnom okruženju, daleko od ljudske patnje. Rodio se usred buke, prašine, mirisa domaćih životinja, znoja i neizvjesnosti svakodnevnog života.
Dobro je poznavao težinu fizičkog rada jer je i sam veći dio života radio kao tekton – graditelj, drvodjelja ili kamenoklesar. Znao je što znači mukotrpan rad pod vrelim suncem. Poznavao je brigu ljudi koji nisu imali dovoljno za porez, kao i očaj bolesnika i gubavaca odbačenih na rub društva.
Upravo je u takav svijet Isus donio svoju poruku.
Njegova čuda, poput umnažanja kruha i riba, nisu bila tek spektakularna djela kojima bi pokazao svoju moć. Bila su odgovor na stvarnu glad, siromaštvo i ljudsku nevolju. Njegova izlječenja nisu bila samo znakovi Božjeg kraljevstva nego vraćanje dostojanstva, zajedništva i nade ljudima koji su bez zdravlja bili osuđeni na život na društvenoj margini.
Kada danas, dvije tisuće godina poslije, slušamo Isusove riječi, ne bismo ih trebali zamišljati samo unutar tihih zidova naših crkava. Trebali bismo ih čuti na prašnjavim putovima Galileje, na bučnim tržnicama i u zadimljenim kućama ispunjenima ljudima i životinjama. Upravo u srcu takvog svijeta – usred svakodnevne borbe za opstanak – Bog je odlučio hodati sa svojim narodom.
Zato evanđelje nije tek lijepa priča iz davne prošlosti. Ono je Božja preobražavajuća sila koja ulazi u dubinu ljudske patnje kako bi donijela svjetlo, nadu i spasenje upravo ondje gdje su najpotrebniji.
Svakodnevni život u Isusovo vrijeme doista je bio mnogo teži i neobičniji nego što ga često zamišljamo. No upravo ta stvarnost još jasnije otkriva dubinu Kristove ljubavi. Bog nije došao živjeti među bogatima, sigurnima i moćnima, nego među običnim ljudima koji su svakoga dana nosili teret života. Upravo zato evanđelje i danas ostaje radosna vijest za svakoga čovjeka koji se bori, pati i traži nadu.
Izvor: youtube.com