Je li se Isus smijao? Što o tome kaže R. C. Sproul

Je li se Isus smijao? Evanđelja nam govore da je Isus plakao. Govore o njegovoj žalosti, suosjećanju, ljutnji, tjeskobi i radosti. Ali nigdje ne nalazimo jednostavnu rečenicu: „Isus se nasmijao.“ Znači li to da se Isus tijekom svoga zemaljskog života nikada nije smijao?

Tim se zanimljivim pitanjem bavio poznati reformirani teolog R. C. Sproul. Njegov odgovor vrijedan je pozornosti jer ne pokušava u Bibliju unijeti ono čega ondje nema, ali istodobno ozbiljno uzima jednu od temeljnih istina kršćanske vjere: Isus Krist bio je istinski i potpuno čovjek, bez grijeha.

Biblija ne kaže da se Isus smijao

Sproul najprije priznaje činjenicu koju nije moguće zaobići: u Novom zavjetu nema mjesta koje izričito kaže da se Isus smijao.

Neki su upravo iz te šutnje Svetoga pisma zaključivali da se Isus nikada nije smijao. Takvo se mišljenje ponekad povezuje sa slikom Krista kao „čovjeka boli“, onoga koji je nosio teret ljudskoga grijeha, susretao se s bolešću, smrću, nevjerom i protivljenjem te na kraju krenuo prema križu.

I doista, Evanđelja otvoreno govore o njegovim suzama. Isus plače nad Lazarovim grobom (Iv 11,35), žalosti se nad Jeruzalemom, a pred svoju muku duboko je potresen. Ivan opisuje kako je za Posljednje večere bio „potresen u duhu“ (Iv 13,21).

Sproul stoga primjećuje neobičnu razliku: Sveto pismo izričito nam govori da je Isus plakao, ali nam nikada izričito ne kaže da se smijao.

No šutnja Biblije o nekom događaju nije isto što i tvrdnja da se taj događaj nikada nije dogodio.

Je li smijeh nešto nedostojno svetosti?

Tu dolazimo do središnjeg dijela Sproulova argumenta.

Ako želimo tvrditi da se Isus nikada nije smijao, morali bismo objasniti zašto. Je li smijeh sam po sebi nešto grešno? Je li radost nespojiva sa svetošću? Je li ozbiljan čovjek nužno čovjek koji se nikada ne smije?

Sproul takvo razmišljanje odbacuje.

Krist je bio potpuno čovjek i potpuno bez grijeha. Stoga mu ne možemo pripisivati grešne osjećaje ili ponašanje. Ali smijeh sam po sebi nije grijeh. Prema Sproulu, jedini ozbiljan razlog zbog kojega bismo morali zaključiti da se Isus nije smijao bio bi kada bismo prethodno dokazali da je sam smijeh nešto zlo. A Sveto pismo upravo to ne govori.

Ovdje pitanje Isusova smijeha postaje zapravo pitanje Isusova čovještva.

Kršćanska vjera ne ispovijeda Krista koji je samo izgledao poput čovjeka. Vječni Sin doista je postao čovjek. Bio je gladan, žedan i umoran. Osjećao je bol. Volio je. Suosjećao je. Žalostio se. Plakao je. Ali Evanđelje govori i o njegovoj radosti. U Lk 10,21 čitamo kako Isus „kliknu od radosti u Duhu Svetom“.

Zašto bismo onda među svim neporočnim ljudskim osjećajima upravo smijeh morali isključiti iz njegova života?

Isus i smisao za humor

Sproul ide još jedan korak dalje i pita: Je li Isus imao smisla za humor?

Tu upozorava na problem s kojim se susrećemo čitajući tekstove nastale prije dvije tisuće godina. Humor je snažno povezan s jezikom i kulturom. Kada se neki tekst prevodi iz jednoga jezika u drugi, lako se izgube igre riječi, ironija, način izražavanja i kulturne asocijacije koje su prvotnim slušateljima bile očite.

Ono što nama danas zvuči kao stroga izjava možda je Isusovim slušateljima sadržavalo ironiju ili namjerno pretjerivanje.

Sproul posebno spominje sarkazam i ironiju. Kao primjer navodi Isusov govor o Herodu, kojega naziva „lisicom“ (Lk 13,32). U takvim izjavama Sproul prepoznaje ono što opisuje kao trag tadašnjega istočnjačkog humora.

A primjera upečatljivih i gotovo komičnih slika u Isusovu naučavanju ima još.

Zamislimo čovjeka koji drugome pokušava izvaditi trun iz oka dok njemu samome iz oka viri golema greda (Mt 7,3–5). Ili čovjeka koji pažljivo procijedi sitnoga komarca, a zatim proguta čitavu devu (Mt 23,24). Tu je i poznata slika deve koja pokušava proći kroz ušicu igle (Mt 19,24).

Sve su to ozbiljne pouke. Ali ozbiljnost poruke ne znači da slike kojima se Isus služi nisu namjerno pretjerane, iznenađujuće, pa čak i duhovite.

Isusov humor, ako ga tako nazivamo, nije humor radi zabavljanja publike. On razotkriva apsurdnost ljudskoga licemjerja i grijeha. Čovjek koji vidi trun kod drugoga, a ne vidi vlastitu gredu, zapravo jest smiješna slika – upravo zato što je njegovo ponašanje toliko apsurdno.

Čak i Biblija govori o Božjem smijehu

Sproul zatim podsjeća na još jednu zanimljivu činjenicu: Biblija govori o tome da se Bog smije.

U Psalmu 2 zemaljski kraljevi ustaju protiv Gospodina i njegova Pomazanika. Njihova pobuna njima izgleda moćno i ozbiljno, ali iz perspektive Božje suverenosti ona je besmislena:

„Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.“ (Ps 2,4)

Naravno, ovdje nije riječ o veselom smijehu prijatelja okupljenih za stolom. Riječ je o podrugljivom smijehu koji pokazuje koliko su uzaludni pokušaji čovjeka da se suprotstavi svemoćnome Bogu.

Ipak, Sproul primjećuje: i to je smijeh.

Time otpada ideja da je smijeh kao takav nešto što bi bilo nespojivo s Božjom svetošću.

„Vrijeme plača i vrijeme smijeha“

Možda najljepši Sproulov argument dolazi iz Propovjednika.

Treće poglavlje te knjige govori o različitim razdobljima ljudskoga života:

„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme… vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.“ (Prop 3,1.4)

Smijeh, dakle, ima svoje mjesto unutar poretka života koji je Bog stvorio. Postoji vrijeme kada bi smijeh bio neprimjeren, baš kao što postoji vrijeme kada bi bilo neprirodno ne radovati se.

I upravo tu Sproul izvodi svoj zaključak: ako je Bog odredio prikladno vrijeme za smijeh, a Isus je uvijek činio ono što je dobro i prikladno, onda je razumno vjerovati da se Isus – kada je bilo vrijeme za smijeh – smijao.

To nije biblijski dokaz da se Isus smijao. Sproul to otvoreno priznaje. To je teološki zaključak izveden iz onoga što znamo o Kristovu čovještvu i biblijskom razumijevanju smijeha.

Isus nije bio sumorni Spasitelj

Sproulovo razmišljanje pomaže nam ispraviti jednu sliku Isusa koja se tijekom povijesti često pojavljivala u kršćanskoj pobožnosti: Krista koji je gotovo neprestano ozbiljan, zamišljen i žalostan.

Naravno da je Isus bio „čovjek boli“ (Iz 53,3). Nitko nije ozbiljnije od njega gledao stvarnost grijeha i smrti. Nitko nije nosio veći teret.

Ali isti Isus odlazi na svadbu u Kani. Prihvaća pozive na gozbe. Sjedi za stolom s ljudima. Okružen je učenicima i prijateljima. Djeca mu prilaze, a on ih prima u naručje. Njegovi su protivnici čak prigovarali da jede i pije s ljudima koje su oni smatrali nedostojnima (usp. Lk 7,34).

Još važnije, Isus poznaje radost.

Kršćanska ozbiljnost stoga nije isto što i sumornost. Svetost ne zahtijeva stalno namršteno lice.

Postoji grešan smijeh – smijanje tuđoj nesreći, ismijavanje slaboga, vulgarno izrugivanje ili humor kojim se ponižava drugi čovjek. Ali postoji i zdrav smijeh koji proizlazi iz radosti, zajedništva, prijateljstva i prepoznavanja komičnosti ljudskoga života.

Takav smijeh nije neprijatelj svetosti.

Dakle, je li se Isus smijao?

Najprecizniji odgovor bio bi: ne znamo sa sigurnošću, jer nam Evanđelja ne opisuju nijedan trenutak riječima „Isus se nasmijao“.

Zato ne bismo smjeli tvrditi više nego što nam je objavljeno.

Ali jednako tako nemamo biblijskoga razloga tvrditi da se nikada nije smijao.

Sproul zato ostaje odmjeren. Priznaje da je pitanje Isusova smijeha, strogo govoreći, područje pretpostavke. Ipak, teško mu je zamisliti da se Krist nikada nije nasmijao. Isusovo potpuno čovještvo, njegova radost, način na koji se služio ironijom i upečatljivim slikama te biblijska tvrdnja da postoji „vrijeme smijeha“ zajedno upućuju na sasvim razuman zaključak.

Isus je plakao kada je bilo vrijeme za plač. Radovao se kada je bilo vrijeme za radost. I, kako zaključuje R. C. Sproul, kada je bilo vrijeme za smijeh – možemo razumno vjerovati da se i smijao.

U tome je možda i važna poruka za kršćanski život. Krist nas ne poziva na površnu veselost koja zatvara oči pred patnjom. Ali ne poziva nas ni na vjeru bez radosti. Evanđelje poznaje križ, suze i žalost – ali poznaje i svadbenu gozbu, prijateljstvo, radost i obećanje da će oni koji sada plaču jednoga dana smijati se (Lk 6,21).

Kršćanstvo nije vjera trajno namrštenih ljudi. Ono ozbiljno shvaća grijeh i patnju upravo zato što još ozbiljnije shvaća konačnu pobjedu života, radosti i uskrsnuća.

Članak je priređen kao prikaz i analiza odgovora reformiranog teologa R. C. Sproula na pitanje „Did Jesus ever laugh? What do the Scriptures tell us about his character and sense of humor?“ iz knjige Now, That’s a Good Question.